Prije deset, u nedjelju navečer, metropola svih Hrvata prilično je pusta. Da nema radnika koji upravo dovršavaju rekonstrukciju tramvajske pruge na križanju IIice i Frankopanske, pa mirisom istopljene smole i užurbanim žamorom (vitlaš pos'o uz koji se ne divani) ispunjavaju noć, i saksofonista koji sjedeći na trotoaru, na uglu s Gundulićevom, prosipa svoje duboke tonove, sve bi se svelo na onih pedesetak prolaznika. Mladi još nisu ni izašli, drže se ne tako dugotrajnog običaja zamjene dana za noć i misle da nema provoda bez umjetne rasvjete, rijetki stariji, koji se drže jedno za drugo jer su već malo nestabilniji na nogama, a i te stalne rekonstrukcije stvaraju svakojake prepreke pri hodu, zabrinuti kako je već jako kasno žure doma, a samo je generacija '68. tu negdje, na ulici, previše živahna (dobro se drži!) da bi se pomirila sa stvarnošću, a nedovoljno moćna da bi ju promijenila. I, sve ih je manje.
O tome Nenad Puhovski govori u svom dokumentarcu Generacija '68., koji je nastajao dobrih šest godina, ako je riječ samo o procesu snimanja i montaže, a skoro pola stoljeća kada mislimo na ljude i događanja koji se u njemu spominju. Zbog svega toga je film šaren, poput života, ne samo zbog dijelova snimljenih raznim kamerama i u razna vremena, crno-bijelo i u boji (ako smo dobro zapamtili, spominje se čak šesnaest ili osamnaest formata koje je trebalo ujednačiti da bi stvorili harmoničnu cjelinu), nego i zato što u njemu ima i malo obiteljskog i autobiografskog filma, koji je po naravi nježan i nostalgičan, pa malo filma ceste, s kadrovima snimljenim u Torontu i drugdje, pa prijateljskih razgovora, snimljenih u javnim i privatnim prostorima, od Slavenke Drakulić i Jagode Kaloper, u njihovim domovima do Dalibora Martinisa, dok u sklopu performansa pali auto u dvorištu u Šubićevoj, nakon što ga je obilno polio benzinom, ili Rajka Grlića, kadriranog tako da mu, dok priča o svojim uspomenama, Motovun poput neke krune visi nad glavom.
Puhovski je rano dobio poklonjenu prvu kameru, osmicu, pa je još kao mladić stao bilježiti sve što mu je bilo zanimljivo, i od tih slučajnih filmskih zabilježbi već sa petnaest stigao do svog prvog filma. Fasciniranost životom dovela ga je na studij sociologije i filozofije ali i filmske režije, a nije prestala sve do danas, i do osnivanja Factuma i pokretanja ZagrebDox-a..
Sat i pol Generacije '68. brzo protekne, jednima u prisjećanju događanja u kojima su i sami sudjelovali ili ih oblikovali (bilo je uzbudljivo na nedjeljnoj projekciji u Tuškancu vidjeti neke od protagonista filma), a posebno u njihovu procjenjivanju s polustoljetne distance, drugima u otkrivanju onoga što je bilo i o čemu svi imamo nekakva saznanja, često sigurno maglovita i nepotpuna.
Temeljno je pitanje koje film postavlja što je ostalo od '68. danas, koliko su njene ideje i poruke bile i ostale univerzalne po snazi i uvjerljivosti, a koliko ostvarive, i u vrijeme nastanka i posebno danas. Evidentna je bila snaga i želja za revolucionarnim promjenama kojima bi se ostvario za sve bolji svijet, ona poruka budimo realni, tražimo nemoguće. Ali, čak i djeca ondašnjih kreatora boljeg svijeta danas priznaju da su im tadašnje ideje shvatljive, ali i pomalo daleke.
U tim ciklusima u kojima živimo, u rilkeovskim kruzima koji se šire, svaka generacija ima pravo (i dužnost!) odsanjati neki svoj san. Današnja svoj, a generacija '68. posve drugačiji i osebujan i neponovljiv, svoj. To je prava poruka Generacije '68.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com