Već je prva Večer animacije, koje zajedno organiziraju ASIFA Hrvatske i Hrvatski filmski savez, a održavaju se jednom mjesečno u maloj dvorani kina Tuškanac, pokazala kako posebno među mlađom publikom ima mnoštvo zainteresiranih za animaciju u svim njenim pojavnim oblicima. Opet je dvorana bila posve ispunjena, donosile su se i dodatne stolice, a s odobravajućim žagorom dočekana najava idućih večeri koje će u ožujku biti posvećene recentnom kineskom animiranim filmu, a u travnju izraelskom.
Ciklus je u siječnju počeo obilježavanjem sedamdeset godina grčkog animiranog filma, a sinoć je prikazano jedanaest filmova autora iz više zemalja, i u vremenskom rasponu od 1957. do filmova starih tek nekoliko godina. Najstariji je bio rad redatelja Iona Popescua Gopa Scurta istorie, nastao u produkciji Studioul Cinematografic Bucuresti u Rumunjskoj, koji se bavi temom evolucije čovjeka i njegova širenja po planeti, a zatim futuristički i po cijelom svemiru. Film je svojevremeno ovjenčan Zlatnom palmom u Cannesu. Dvije godine poslije nastaje u Velikoj Britaniji Do it yourself cartoon kit redatelja Boba Godfreya, autoironična priča o procesu nastanka animiranog filma koja se bavi tehnikama animacije, a još više načinima prikupljanja sredstava za bavljenje animacijom. Duhovitim porukama i načinom prezentacije neodoljivo podsjeća na svojevremeno (i reklo bi se, uvijek) jako popularne radove Monty Python-ovaca koji su u svojih četrdeset i pet epizoda od kojih je prva nastala 1969., ili deset godina poslije ove animacije, prezentirali sličan duh i grafičke pristupe. Među po vremenu nastanka starije radove pripadaju i Bon voyage Sim redatelja Moustaphe Alassana, nastao 1966. u Nigeriji i jedan od prvih animiranih filmova s afričkog kontinenta uopće, koji kroz priču o žabama alegorijski razjašnjava principe vladanja ljudima, reklo bi se prije svega one diktatorske, kao i Goldframe redatelja i producenta Raoula Servaisa nastao 1969. u Belgiji, koji govori o ljudskoj, posebno autorskoj potrebi da se bude prvi.
Kadar iz filma Goldframe
U drugoj polovici prošloga stoljeća nastali su The mad, mad, mad world redatelja Noureddina Zarrinkelka, snimljen 1975. u produkciji Institute for the Intellectual Development of Children and Young Adults u Iranu, film E Bretislava Pojara, čehoslovačkog redatelja (ČSSR je još postojao) nastao 1981. u produkciji National Film Board of Canada, još jedan rad o moći politike (i moći sitnih ljudi uopće) koja utječe, nekada i vrlo drastično, na život i mišljenje običnih ljudi te Exctinig Love Story redatelja Borde Dovnikovića, snimljen 1989. u produkciji Zagreb filma, u kojem se Gloria i Miki dugo traže (Miki je pri tomu, naravno, uporniji), a kad se konačno nađu njihov se svijet stane rušiti.
Sasvim novu produkciju predstavljali su portugalsko-kanadski film Stowaway redatelja Abi Feija nastao 2000. godine, u produkciji Filmografo i National Film Board of Canada, mračna priča o ilegalnoj imigraciji, Line dance redatelja i producenta Davide Ehrlicha, SAD, iz 2007., vedra pričao raznobojnim i razigranim linijama i oblicima, pa autorski skraćena i premontirana verzija Life without Gabrielle Ferri legendarnih Olge i Priita Parna, snimljen 2008. u produkciji Eesti Joonisfilm u Estoniji te La belle fille et le sorcier redatelja i producenta Michela Ocelota snimljen 2009. u Francuskoj, koji ponavlja vječnu istinu da u ljubavi nije bitno kakvi smo zaista, nego kakvim nas doživljava voljena osoba.
Tih je nešto više od sat vremena čarobne animacije posve sigurno osnažilo želju gledatelja da se okupe ponovo, na idućoj Večeri animacije u Tuškancu, i opet dožive magiju animiranog filma.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com