Najveći hrvatski i jadranski poluotok najčešće se naziva crvenom (na zapadnom dijelu, koji je razvedeniji i plići, a zbog zemlje crljenice), bijelom (istočni dio i obronci Učke, zbog kamenitoga tla), a neki još dio Istre zovu sivom (središnji dio, zbog sivog, glinastoga tla). Ime je dobila po Histrima, strašnim gusarima koji su starim Rimljanima zagorčavali život sve do 178. godine prije naše ere, dok nisu bili pokoreni. U burnim povijesnim vremenima Istra će često mijenjati gospodare, a gotovo uvijek biti poprište brojnih sukoba i ratova, zbog bogatstava i važnosti koje oduvijek ima.

Nastavljajući prošle godine započeti ciklus Filmski četvrtak u HDA u kojem se prikazuju filmovi iz nacionalne zbirke Hrvatskog filmskog arhiva, Hrvatski državni arhiv održao je 21. siječnja u dvorani Katalozi novu projekciju naslovljenu Borba za Istru. Prikazani su filmovi Istra, dokumentarac kojeg je za Filmsko poduzeće Demokratske federativne Jugoslavije 1945. godine snimio Branko Marjanović te Istina o Puli Jadran filma iz 1947. godine, kojeg je režirao Kosta Hlavaty. U prvom, koji traje 25 minuta, a snimljen je tokom ljeta i jeseni 1945., vide se događaji koji su uslijedili neposredno po završetku Drugog svjetskog rata. Narodnooslobodilačka vojske Jugoslavije stigla je u pobjedničkom naletu do Trsta („Trst je naš!“), Istra je u cijelosti vraćena Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji, brojne su ratne rane, žrtve i razaranja, a politička se borba nastavlja, čak ne isključujući i nastavak vojne, kako bi se i Trst, koji je geografski, ekonomski i donekle demografski pa i povijesno oslonjen na istarsko zaleđe, trajno priključio novom poretku stvari i odnosa. Tragedija je u tome što se ne shvaća, uostalom kao ni toliko puta prije i poslije, da su argumenti istine i pravde sekundarni, a puno su važniji interesi velikih koji imaju svoje računice. Priča se nastavlja u drugom filmu dugom 29 minuta, koji je snimljen dvije godine poslije, u posve neobičnim uvjetima, gotovo ilegalno. Kaže se da je snimatelj Hugo Ribarić mijenjao pozicije više desetaka puta, da je snimao kroz poluzatvorene prozore, s tavana, iz podruma ili drugih zaštićenih mjesta, a činjenica da je Pula tada bila pod svojevrsnom okupacijom angloameričkih snaga, dakle saveznika u ratu protiv fašizma i nacizma, odvojena od ostatka zemlje tzv. Morganovom linijom, puno toga objašnjava. Povijesna su tumačenja da su Englezi i Amerikanci htjeli zaštiti linije opskrbe (ili, eventualnog povlačenja svojih vojnika iz Austrije i Bavarske, odnosno Njemačke), a malo je zanemaren svojedoban strah od SSSR-a koji je osumnjičen da se završetkom rata neće zaustaviti na granicama Njemačke nego će nastaviti prodor na Zapad, strah koji postoji i danas. Činjenica da je od oko 1700 španskih boraca iz cijele Jugoslavije koji su se borili na strani republikanaca u Španjolskom građanskom ratu čak više od 300 bilo iz Istre te da je dobar broj istarskih komunista završio 1948. godine na Golom otoku (najbrojniji poslije Crnogoraca), kao uvjereni staljinisti, donekle objašnjava te opsesije.

O cjelokupnoj situaciji tog vremena, koju su odslikali filmovi koji su svakako bili prilagođeni političkim potrebama doba u kojem su nastali, govorio je poslije projekcije povjesničar, dr. sc Marino Manin. Filmove je odabrao filmski arhivist Juraj Kukoč, a prezentirao Mladen Burić, koji je smatrao potrebnim da se gledateljima ispriča zbog (ne)kvalitete snimaka, što je jedan od problema s kojim se Hrvatski filmski arhiv konstantno susreće. Kako su projekcije namijenjene i ljubiteljima filma uopće, a posebno arhivske filmske građe, o ovom će se problemu svakako i ubuduće morati voditi računa i naći adekvatna rješenja (i sredstva).

Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com