Obično su dolazili u cik zore, dok su se jutarnje magle još uzdizale nad rječicom iza vrtova. Gotovo istodobno bismo začuli muklu tutnjavu i osjetili kako se tlo trese. Zvuk bi bivao sve jači, a kuće u cijeloj ulici stale bi poskakivati.
Veliki žuti traktor vukao je sve ostalo. Imao je rebraste metalne kotače, da se lakše izvuče iz blata, i dosta ličio na tenk, valjda zato što je napravljen u Sovjetskom savezu, između dva velika rata. Zbog nečega se nije mogao lako paliti, pa bi ga pokrenuli na početku kampanje i onda je brektao cijeli mjesec bez gašenja i smrdio po nafti danju i noću, malo manje kad je bio u leru, a zaurlao bi ujutro, kad bi se sve pokrenulo. Vozač je nosio kožnatu kapu s pilotskim naočalama, da se spasi od prašine koja bi se uporno lijepila na zatamnjena stakla.
Traktor je za sobom vukao cijelu kompoziciju. Prva bi za njim išla tamnocrvena vršalica. Daskama sakriveni mehanizam zupčanika i rezalica na jednoj bi strani gutao snoplje žita, a na drugima izbacivao zrnevlje, pljevu, ogromne količine one prašine koja je gušila vozača i zastirala mu vid i – slamu. Radnici su se vozili u traktorskoj prikolici koja se vukla iza vršalice, a prije elevatora. On bi, zelen kao kakav gušterov rep, bio prikačen zadnji u nizu. U suštini je to bio nazubljeni prijenosnik na beskrajnoj kožnatoj i platnenoj traci koji bi slamu nosio u vis, a radnici bi je onda razbacivali po nekom sistemu i od nje pravili kamaru. Drugi bi prije toga srpovima rezali upletene stabljike i rasuto snoplje gurali u usta vršalice ili čekali da se napune vreće sa zrnima ili već radili nešto korisno.
Kad bi se sumrak nadvio iznad dvorišta, jedan bi se od mladića zatrčao i oznojenim grudima zbacio platneni remen koji je povezivao rotore traktora i vršalice i prenosio sve to gibanje sa stroja na stroj. Moglo se sigurno i drugačije, ali to je bio slikoviti ritual kojim se označavao kraj radnoga dana. Traktor bi gunđao sve do zore, ulica bi poskakivala, a kuća u čijem dvorištu se vršilo ponajviše. I onda bi se sutra krenulo ispočetka.
Moji nisu imali žitne njive i kod nas se nije vršilo. Ja bih se samo popeo na viski dud koji je rastao u našem dvorištu i kao s kakva filmskoga krana promatrao sva ta zbivanja. Nisam tada baš shvaćao da gledam film.
Jer, bilo je tu i akcije, jurnjave, napetosti, tragedije (ponekad bi nekom radniku stroj zahvatio ruku i ogulio je do kosti, a nekima su je morali i amputirati), drugarstva, bilo je bogme i erotike, kad bi se ugrijana tijela gledala cijeli dan, pa poneka valjda i spojila u onoj friškoj slami, noću, bilo je i režije, jer bi vođa ekipe stalno nešto vikao i naređivao, usmjeravao, a bilo je i gledatelja koji su uvijek s uzbuđenjem promatrali što se to zbiva, premda su neki sve vidjeli po tko zna koji put.
Poslije su se traktor, vršalica i elevator spojili u cjelinu kombajna, množina je radnika nestala, a sve se svelo na industrijski proces. Meni je uvijek ono prije bilo ljepše, možda zato što sam bio dijete. I što bi ponešto slame znalo završiti u mojoj kosi, pa sam se osjećao dijelom nečeg zanimljivog, tajanstvenog i važnog. Bio sam dio filma!
Zato me obradovala slama s kojom je započela 20. filmska revija mladeži i 8. four river film festival, izrada skulptura i raznih zgodnih stvari od slame, sve do one goleme banane, vesela dječja igra u slami, cijeli taj novi film koji je, kao i uvijek, pomalo oslonjen na stare i dobre, a trudi se biti svjež i neponovljiv. I tragovi slame u svačijoj kosi.
A, naravno, slama je sjajno žute boje. Revijsko-festivalsko žuta!
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com