Tomislav Gotovac sjedi za stolom, ispred zida od cigala, obojanih u bijelo. Stol je malen, više podsjeća na neki stalak za televizor, a na njemu su dva mikrofona i novine Daily Mail. S desne je strane reflektor, koji se ne vidi, ali pravi sjenu od Tomove lijeve ruke. Sve se događa u Amsterdamu, u studiju Marine Abramović, najpoznatije crnogorske (i svjetske) konceptualne umjetnice i performerice, koja je tamo živjela od 1975. Tomislav je proveo nekoliko mjeseci u Amsterdamu, a razmišljao je i o trajnom boravku, no zbog obiteljskih se razloga vratio doma. Prije toga je kao četverogodišnje dijete iz rodnog Sombora bio preseljen u Zagreb, u Krajišku u kojoj će provesti dobar dio života. Sredinom pedesetih studira arhitekturu, radi kao službenik u Vojnoj pošti, pa u Narodnoj banci i u bolnici Dr. Mladen Stojanović, poznatijoj kao Vinogradska. Prvi performans izvodi 1954. godine u Mostaru, krajem pedesetih počinje se baviti fotografijom, a uskoro, od 1962. u Kinoklubu Zagreb i eksperimentalnim filmom, i multimedijalnim istraživanjima. U petnaest godina, od 1962. do 1977., snimio je dvadesetak eksperimentalnih filmova, a radio je i dalje, do posljednjeg daha.
Tomislav čita novine. Pažljivo, svaku riječ. Počinje od naslova, pa datuma, 20. prosinca 1979., i onda čita redom političke analize, najave događanja, prilog o tradicionalnim božićnim običajima i kako je najbolje ispeći puricu, cijene alkoholnih pića, članak o nekom suđenju, vremensku prognozu. Kada god okrene novu stranicu, pročita i njezin broj, skupa s datumom i imenom lista. Njegov je engleski dosta tvrd, iako se povremeno trudi govoriti pravim akcentom, ponekad si pri čitanju pomaže prstom koji klizi ispod redaka, s vremena na vrijeme čisti lijevo uho ili se hvata za nos. Tek poslije sat i pol čitanja, otvara limenku piva (mislim da je Beck's) da malo osvježi grlo. Tko zna što mu prolazi glavom dok čita? Možda je mislio na studij filmske režije na beogradskoj Akademiji dramskih umetnosti, gdje je živio deset godina, od 1967. i diplomirao 1976. kod Ace Petrovića filmom Presuda, pa se vratio u Zagreb. Ili na uloge u filmovima Lazara Stojanovića, Zorana Tadića, Gorana Rušinovića, Lordana Zafranovića, Francija Slaka, Slobodana Šijana, Želimira Žilnika ili Dušana Makavejeva. Na svoje performanse od kojih su neki posve promijenili živote i shvaćanja mnogih. Na svoju majku, zbog koje će 2005. promijeniti ime u Antonio G. Lauer.
Tom čita sve sporije, umor ga lagano savladava. Kamera se ne miče, sve je u istom kadru. Povremeno podiže ruku ili izvija leđa, očito zbog pomalo neudobne stolice. Njegova je već prorijeđena ali još uvijek crna kosa svezana u konjski rep, a duga brada slobodno opuštena. Dira ih povremeno, stišće, zabacuje, gladi. Desna mu je obrva uzdignuta, kako je uvijek i bila, a gibanjima tijela komentira sadržaj, posebno kad mu nešto zazvuči naročito zanimljivo. Ili, bedasto.
U bijeloj sobi Instituta, dok vani povremeno bruje tramvaji, sjedim uglavnom sam, povremeni posjetitelji izdrže koju minutu, pa odlaze, neki fotografiraju crno-bijelu snimku na zidu. Poslije tri sata, Gotovac čita zadnje retke, na trinaestoj stranici Daily Maila. Nije dočitao do samoga kraja. I ne zna se što je bilo poslije.
Projekciju je u tri dana trajanja, od 10. do 13. veljače, povodom obilježavanja njegovog rođendana (rođen je 9. veljače 1937., a umro 24. lipnja 2010.) u prostorima Instituta za suvremenu umjetnost organizirao Institut Tomislav Gotovac.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com