Zadnji su dan školske godine učenici šestih razreda zagrebačke Osnovne škole Rudeš proveli u kinu. Na poticaj profesorice hrvatskog jezika i voditeljice školske filmske skupine Mirjane Jukić stigli su u Tuškanac kako bi pogledali film redatelja Waynea Wanga Sve zbog Winn-Dixieja, snimljen po romanu spisateljice Kate DiCamilio, toplu i nježnu priču o svojoj vršnjakinji, djevojčici Opal koja negdje na Floridi živi s ocem, putujućim svećenikom i bez majke, koja joj silno nedostaje. Pas lutalica kojega slučajno sretne pa mu da ime po trgovačkom centru, u kojem je prije toga napravio strku i lom, postaje joj prijatelj i vodič po svijetu kojega tek upoznaje. Otkriva ljude koji je privlače svojim ponekad čudnim i neobičnim osobinama, uči se razumijevanju, toleranciji i prihvaćanju različitosti, sazrijevanju i odgovornosti za druge. I, rastancima. Nakon što ju je nesebično vodio kroz život, raščupan, neugledan i smiješan ali pun ljubavi za druge Winn-Dixie, koji se plaši jedino grmljavine, nestaje u olujnoj noći, a Opal dalje mora sama. Ohrabrena, naučena, osamostaljena i odlučna suočava se sa životom odraslih.
Uvod u gledanje filma bila je još u školi obavljena obrada romana Psima ulaz zabranjen autorice Melite Rundek, koji je dio lektire za učenike šestih razreda. Roman govori o Tomici koji ne voli čitati djela s popisa lektire, knjižničarki Mariji i direktoru knjižnice kojega je pas ugrizao za nogu, pa baš i nisu u ljubavi.
Sve zbog Winn-Dixieja
Tako su učenici kroz redovnu nastavu upoznati s literarnim djelima i s njihovom prezentacijom na filmskom platnu, interakcijom, sličnostima i razlikama medija i porukama koje dobivaju iz romana i sa filma, pa su pripremljeni stigli u kino i s drugačijom pažnjom i razumijevanjem pogledali film.
Često takva priprema izostaje, čak i kod članova pojedinih školskih filmskih skupina, pa i na nekim revijama dječjeg filmskog i videostvaralaštva, a valjalo bi voditi računa da se, osim učenja snimanja i montiranja vlastitih filmova i manje ili više žestokih međusobnih natjecanja, polaznici nauče i osnovama filmske i opće kulture, pa i gledanju filma. Valjda se podrazumijeva da se filmovi gledaju u pravoj atmosferi, poštujući autorsko djelo, bez ometanja drugih i u cjelini, od uvodne do završne špice, ali u praksi ponekad baš i nije tako. Već je i zbog toga ovakav dvostruko edukativan pristup izuzetan i uzoran.
Naravno, zadnji je dan škole mogao biti i drugačiji. Svakodnevan, proveden u učionici i s čežnjom gledajući na sat, ne bi li čim prije zazvonilo za kraj, u nervozi i s učeničke i s učiteljske strane, s mozgom na paši, tko zna kakav sve.
Sigurno je da će se svog zadnjeg dana u školskoj godini rudeški šestaši sjećati po ugodnom druženju u kinu, po onom uzbuđenju gledatelja prije nego uđe u mrak dvorane, po spoznaji da su sve o filmu znali i prije nego su ga pogledali, a ipak uspjeli otkriti svatko svoje viđenje i shvaćanje, neki i po želji da se pridruže školskoj filmskoj skupini i pokušaju snimiti vlastiti film.
Rastanak od škole ovako je bio opuštajući, s porukom koja će se pamtiti i s nenametljivim pozivom da se već u rujnu vrate s veseljem i željom da nauče što više o životu koji se tek otvara pred njima.
Uloga je Hrvatskog filmskog saveza u pružanju logističke potpore ovakvim i sličnim inicijativama, korištenjem kino dvorane u Tuškancu koja je uvijek na raspolaganju, svakako velika i valja očekivati da će se mnoge od stotinjak zagrebačkih osnovnih škola pojaviti kao budući korisnici, za slična događanja.
Duško Popović