Veliki crni pas uporno mi liže jednu pa drugu ruku, dok se gužvamo pred zgradom broj 8 u zagrebačkoj Ilici, a prvim kapima kiše orošeni tramvaji nervozno trube pokušavajući se probiti kroz okupljenu masu. Žuta ambulanta kola usporavaju kako ne bi uz one koje već voze pokupili još nekoga. Oko ploče postavljene na granitnom trotoaru, srasle u njegovo tamno sivilo, natiskuju se fotografi i filmski i televizijski snimatelji, čekajući da se svečano i službeno digne crvena i crna baršunasta prekrivka koja ju trenutno skriva. Mnogi su od njih godinama surađivali s Tomislavom Gotovcem, a nekolicina je i fotografirala njegov performans, izveden prije točno trideset i dvije godine, u petak, 13. studenoga 1981., kada je nakon pucnja gričkoga topa, točno u podne, izašao posve gol iz toga haustora i otputio se prema Trgu.
Bilo je poslije niz raznih interpretacija i prisjećanja, snimljen je i film koji uz sudjelovanje samog umjetnika i u jednakom vremenskom razdoblju te na istoj relaciji ponavlja tu povijesnu šetnju (doduše u njemu je Gotovac odjeven, a na Trgu je spomenik kojega u vrijeme prve izvedbe nije bilo), održane su izložbe fotografija nastalih te osamdeset i prve, živi svjedoci događaja prisjećali su se u više navrata kako je sve to njima tada izgledalo, a Tomislav Gotovac (i) tom je šetnjom ušao među najvažnije i najupečatljivije performere na svijetu, o čemu nježno svjedoči i pismo Marine Abramović koja ga naziva svojim dragim prijateljem i učiteljem i koja je prihvatila počasno predsjedanje Odborom za podizanje spomenika Tomislavu Gotovcu u Zagrebu.
Prvi je ali privremeni spomenik bio postavljen povodom održavanja četvrtog Zagreb! festivala 2011. godine, u formi ležećeg Gotovčeva akta dok ljubi tlo, i potrajao je tek jedan dan. Inicijativu je kao i ovoga puta pokrenuo Emil Matešić. Sadašnji je trajan spomenik djelo kipara Krešimira Katušića i arhitektice Sanje Pamuković. Spomenik je izliven u Ljevaonici umjetnina Ujević, a na obljetnicu Gotovčeva performansa u organizaciji Zagreb! festivala, Instituta Tomislav Gotovac i Grada Zagreba postavljen i otkriven u sklopu šestog Zagreb! festivala.
Izrađene od bronce s visokim postotkom bakra, Gotovčeve stope postavljene su kao trajan spomen na umjetnika i njegovo djelo. Svojim se gotovo zlatnim sjajem ističu na sivilu iličkoga granita (ni njega nije bilo u vrijeme izvedbe performansa, pa je Gotovac svojim golim nogama tada doticao gradski asfalt, a zatim ga i ljubio), a da je ideja o spomeniku koji će se potpuno uklopiti u ovu vrlo živahnu lokaciju i neće remetiti osnovnu namjenu ulice zaista ostvarena pokazalo se već i za vrijeme svečanosti otkrivanja. Uz tramvaje i ostala vozila, brojni su pješaci kročili uz i preko ploče, a nekoliko je automobila sporo ali odlučno krčilo svoj put iz dvorišta u kojem je Gotovac svojevremeno započeo svoj hod, ne zaustavljajući se pred okupljenim ljudima. Život se ne da zaustaviti.
Nekako se činilo da bi Tomislav Gotovac uzeo pod ruku Antonia Lauera, skrivečki mu namignuo ispod svojih bujnih obrva i gustom bradom sakrivena šeretskoga osmijeha, pa odšetao istim onim smjerom, prema Trgu, zadovoljan svojom režijom cijela događanja, i tek pomalo iščekujući hoće li opet kakav organ iskočiti pred njih i privesti ih zbog ponašanja.
A ionako je sve film, rekao bi Tomislav Gotovac. I Antonio, skupa s njim.
Duško Popović