U mladome su Anti Peterliću – onih šezdesetih – skladno prebivale dvije naoko proturječne sklonosti: dok se sa svojim novostečenim prijateljima, sve od reda fanatičnim poklonicima pokretnih slika, natjecateljski duhovito poigravao s glasovitim filmskim naslovima grupiranim prema početnim slovima tih naslova (primjerice, Građanin Kane, Gospođa Dubarry, Gavran, Gomila, Gorka riža…), dotle je u svojoj skučenoj podstanarskoj sobici u Klaićevoj promišljao i artikulirao svoju inačicu visoko spekulativnog pristupa mediju koji je već bio zaludio i pokorio svijet.
Njegov prvi programatski nastup, začudo, nije nalikovao kakvom eksplicitnom manifestu u kojemu se doktrinarno definiraju interpretativni pristupi mediju utemeljenom na snolikom materijalu golemih iluzionističkih potencijala. Ogled objavljen u dvobroju časopisa Filmska kultura (24-25) iz 1961.godine pod naslovom Pretapanja u filmovima Georgea Stevensa, odmah je zadobio status dugovječnog uzorka koji je, nesofisticiranim, svakome dostupnim jezikom, efektno inaugurirao zavodljivost filmološke interpretacije; dakako, u fokusu njegova zanimanja našla se u medijima više nego učestalo rabljena stilska figura poznata pod nazivom pretapanje, no Peterlić je upućenom i pažljivom čitatelju, pokraj lucidnih interpretativnih dionica, u tom tekstu potiho nudio i stajališta s kojih će, u nadolazećim desetljećima, filmološki pronicati skrivenu bit masovno privlačnog i izazovnog medijskog fenomena.
Slučaj je htio da se Peterlićev nastup bio preklopio s fundamentalnim medijsko-poetičkim potresima svojstvenim za pedesete i šezdesete XX. stoljeća. Činilo se da su se na udaru agresivnih modernističkih stremljenja našle neke od temeljnih izlagačkih poluga medija, primjerice fabularnost ili tzv. nevidljivi rez. No, za razliku od tolikih koji su bili povjerovali da će se s nastankom posve nove poetike oličene u apsolutnoj supremaciji autorstva radikalno uzdrmati i temeljni kanoni klasičnog izlagačkog prosedea, Peterlić je argumentirano upozorio da se i u djelima buntovnih francuskih novovalovaca mogu zamijetiti izravne reference na postupke svojstvene djelima klasičnih holivudskih majstora – da se, unatoč burnih retoričkih turbulencija, neki temeljni izričajni postulati i dalje drže i da će se, sva je prilika, trajno održati na životu.
No, bilo je potrebno da prođe ne mali broj godina, pa čak i desetljeća, kako bi se shvatilo s koliko je lucidne sustavnosti vrli Šibenčanin bio zamislio i u cijelosti uspio ostvariti svoj smioni plan izrade fundamentalno važnih knjiga potrebnih studentima, autorima, brojnim filomofilima, kinematografiji u cjelini, radoznaloj javnosti. Za relativno kratkoga svoga života, Peterlić je publicirao osam stručnih knjiga, da bi se, poduzetnošću svojih vrlih sljedbenika, ta brojka, posthumno, zaokružila na deset naslova. Pa ipak, nije posve sigurno da se među njegovim rukopisima neće otkriti još poneko iznenađenje.
Kao prvi u ondašnjoj Jugoslaviji, ambiciozno je startao 1976. doktorskom disertacijom pod nazivom Pojam i struktura filmskog vremena. No, za razliku od tolikih drugih filmologa, koji su znali svoja umovanja o prirodi filma ograničiti na kakvo uže specijalističko područje, Peterlić se, varirajući objašnjavalačke discipline, odvažno prihvatio kako interpretacije pojedinih prekretnički važnih filmskih djela i autora, tako i tumačenja pokretačkih poluga filmskog fenomena kao takvog. Uostalom, o tome ponajbolje svjedoče sami naslovi njegovih knjiga Osnove teorije filma (1977), Ogledi o devet autora (1982), Filmska enciklopedija (urednik i autor mnogobrojnih natuknica, 1986-1990), Oktavijan Miletić (zajedno sa Vjekoslavom Majcenom, 2000), Studije o devet autora (2002), Deja-vu: zapisi o prošlosti filma (2005), Povijest filma: rano i klasično razdoblje (2008). Rukopis Između riječi i slike – tiskan je u posebnom broju Zapisa (2010), a Filmska čitanka (2010) kao posljednja, deseta u nizu, koju su uredili Nikica Gilić, Diana Nenadić i Bruno Kragić, izlog je, na preko 350 stranica, pravih filmoloških poslastica privlačnih i ne samo okorjelim filmofilima.
Priča za sebe je njegov mnogostruki obrazovno-filmski angažman. Nema gdje ga nije bilo! Bio je, kao utemeljitelj sveučilišne nastave studija filma, redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a honorarni na Akademiji dramske umjetnosti. Ljetna filmska škola u Trakošćanu namijenjena nastavnicima i profesorima ne bi bila to što je bila – kompetentno filmsko učilište – da nije bilo i njegovog fundamentalnog doprinosa. A novovjeka Škola medijske kulture u Čakovcu s pravom nosi njegovo ime.
Također se pamte i njegovi brojni žovijalni, pa i širem auditoriju privlačni TV nastupi, u kojima je uspijevao povezati kompetentnost s popularnim tumačenjem temeljnih značajki medija. Dakako, nisu ostale bez odjeka i serije razgovora vođenih na raznovrsne filmske teme, a emitirani na I. i III. programu Radio-Zagreba.
Realizirao je, u svojstvu redatelja, TV film pod nazivom Intima. Njegov jedini dugometražni igrani film Slučajni život (1969) osrednje je prošao u Hrvatskoj, ali odlično u Parizu: članovi redakcije glasovitog francuskog časopisa Cahier du cinema mjesecima su ga preporučivala na svojim stranicama.
Jesam li uspio pobrojati baš sve Peterlićeve aktivnosti? Čisto sumnjam!
Petar Krelja
Prof. dr. Ante Peterlić bio je predsjednik Savjeta škole medijske kulture od 1999. do 2007. godine, a skupa sa Stjepkom Težakom, Vjekoslavom Majcenom, Matom Kukuljicom, Dariom Markovićem, Olgom Jambrec, Petrom Kreljom, Edom Lukmanom, Krešimirom Mikićem, Zoranom Tadićem, Hrvojem Turkovićem i voditeljicom Škole Verom Robić-Škarica, bio jedan od utemeljitelja i prvih voditelja Škole medijske kulture, koja od 2008. godine nosi njegovo ime.
Pripremio Duško Popović