Nova knjiga autora Željka Kipkea Glasnogovornici apokalipse promovirana je i u sklopu 22. dana hrvatskog filma, a u dvorani MM centra Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, u zagrebačkoj Savskoj ulici, o knjizi su govorili voditelj MM centra Ivan Paić, ravnatelj izdavačke kuće Durieux Dražen Tončić i autor, Željko Kipke.
Rođen prije šest desetljeća u Čakovcu, Kipke je prvenstveno slikar, pa je između ostaloga predstavljao Republiku Hrvatsku na Venecijanskom biennalu 1993., a 2007. godine bio selektor hrvatskog paviljona, ali se povremeno bavi i filmom, bilo snimajući kratke dokumentarce, na S 8 formatu, kojima je sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća bilježio svoje likovne akcije u javnim prostorima, bilo pišući kritički o filmu, posebno eksperimentalnom. U zadnjih je nekoliko godina ponovo okrenut filmskom stvaralaštvu, kao autor kratkometražnih filmova Invisible Sculpture (2006), Niner Stretch (2007), Mali mačak i lav (2008) i Nevidljive galerije (2009). Objavio je i osam knjiga, među kojima su teorijski članci i eseji o suvremenoj umjetnosti, kratke priče te jednogodišnji dnevnik Od veljače do veljače (2005), katalog snova Sei-khai-reich (2006) i knjiga koincidencije Figura 17 – Nebo može pričekati (2007).
Glasnogovornici apokalipse, objavljena prosinca 2012. godine je zbirka eseja i kritika koje je Kipke pisao i publicirao proteklih godina, a bavi se temama poput mogu li hoolywoodske priče zamijeniti policijske izvještaje, umjetnost u doba nadzornih kamera, hrvatski filmski eksperiment i društvena zbilja, kobna privlačnost filma i plesa ili Pina u 3D optici Wima Wendersa, Munitić – Martinac, dva pola jedne knjige, filmska arheologija iz perspektive suvremene umjetnosti, od Georgesa Mélièsa do Čarobne frule i Gogoljeva Nosa te filmski sat Christiana Marclaya i totalna režija.
Ti su i drugi tekstovi u knjizi nastajali u zadnjih deset godina, a Kipke ih je objavljivao u raznim medijima, od dnevnoga tiska do radijskih programa, specijaliziranih časopisa i blogova. No, uspio se othrvati pomodnom pisanju kolumna, što bi ga svakako učinilo ovisnim o ritmovima izlaženja i trenutnim fokusima ljudi i aktivnosti, pa je kao autor kojega zanima i slikarstvo i književnost, esejistika, film i posebno likovna kritika ostao neopterećen utjecajima i samosvojan.
Branko Franceschi će tako u predgovoru knjige napisati da čitanje Kipkeovog teksta podsjeća na slušanje složenog glazbenog djela i svakako je intelektualna avantura za sebe, putovanje koje se grana gonjeno njegovim specifičnim (…) osjećajem za koincidencije čija je kauzalnost u procesu mapiranja izabrane dionice autoru neupitna. Odnosno, da će Kipke pišući o izložbi ili filmu često prijeći u pripovijedanje čije će zaobilazne strategije, fraze i varijacije na temu uz prostorne i historijske nagovještaje i odjeke kritiku u najboljem smislu približiti osebujnoj inačici fantastičnog realizma.
Glasnogovornici apokalipse ima podnaslov Knjiga dvojnika, policijskih priča, dva brda, fantazmagoričara, totalne režije života i glasnogovornika apokalipse, a uz ovu promociju knjige autora Željka Kipkea, na 22. danima hrvatskog filma bili su prikazani i filmovi Brucea Connera A Movie iz 1958. te Synchronisation Rimasa Sakalauskasa iz 2009. godine.
Duško Popović