Dok sjedim u tom prostoru, u Tuškancu, s fraklićem u ruci, pred očima mi je golema (4x1,3 metra) fotografija Ivana Faktora Kangaroo Court, koju jednakim žarom sada gledaju u Parizu. I ja sam trebao biti na njoj, među onih 177 likova i s Ivanovim psom Mackošem, ali onda se nešto dogodilo pa nisam. Ne sjećam se više. Samo me nema.

U našem prvom razgovoru, prije dosta godina, sjedio sam okrenut prema prozoru u Ivanovu ateljeu, u osječkoj Europskoj aveniji, a sunce je udaralo u moje oči pa se Faktor, sjedeći meni nasuprot doimao poput sjene. Razgovor je vođen s jedne pozicije u jednom kadru, u trajanju jednakom vremenu između našeg prvog susreta u životu (srijeda, 12. siječnja 2000, 14.25), na glavnom osječkom trgu, koji je bio vjetrovit, prohladan i pust i odlaska zagrebačkog vlaka (srijeda, 12. siječnja 2000, 16.20) s osječkoga kolodvora. Kad bolje razmislim, prvih deset minuta prošlo je u brzom hodu (a razgovarali smo o longitudinalnoj poziciji Osijeka, u odnosu na Dravu i o nizu kontakata s pokojnom arhitekticom Antoinettom Pasinović, koja je imala viziju prijelaza grada na lijevu obalu rijeke, od čega naravno nije bilo ništa) od Trga do ateljea, iz kojeg sam izjurio u 16.07, jer je još valjalo stići na taj vlak (na kolodvor sam dotrčao u 16.19 i za divno čudo, vlak uopće nije kasnio u polasku, dapače). Razgovor je dakle, skupa s uvodnim dijelom, trajao 102 minute.

Što se može dogoditi u razgovoru dva čovjeka koji se vide prvi put i pokušavaju upoznati jedan drugoga, u 102 minute? Saznao sam da je Ivan Faktor rođen 1953. godine u Crncu, a korijeni su obitelji u Slovačkoj, mada za sebe voli ustvrditi da je njegova obitelj "prava Srednja Europa u malom" i da joj je nekadašnja Austro-Ugarska iskonska domovina. Kada su i kako stigli do Crnca teško je i nebitno dokazati. Važniji je podatak da je u Crncu postojalo najprije povremeno, a koncem pedesetih čak i stalno kino i da je Ivanov otac neko vrijeme bio njegovim upraviteljem. Mali je Ivan svoje prve novce u životu zarađivao prematanjem rolni, jer su se tada filmovi prikazivali u dva dijela pa je novom korisniku, u susjednu mjestu, valjalo poslati premotane vrpce. Prvi film kojega se sjeća iz crnačkoga kina bio je Dolina mira, s romantičnom pričom o djevojčici i dječaku (naravno, iz Srednje Europe), siročićima rata koje crni član posade oborene Supertvrđave, Amerikanac, vodi u potrazi za dijelom njihova svijeta kojega rat nije uništio. Vrijedi napomenuti da je Ivan, zahvaljujući ocu i svojoj važnoj ulozi premotača filmskih rolni, od malih nogu naučio gledati filmove više puta, što mu je kasnije postalo stalnom praksom i omiljenim užitkom te da je Dolinu mira prvi puta vidio pomalo neobično: greškom se rolna stala okretati naopako, od kraja ka početku pa su se slika i zvuk izobličili. Možda je baš tu korijen njegove kasnije želje i potrebe da stvarnost prikaže u nešto drugačijem svijetlu, obrnuto od očekivanja, s osobnim pristupom i vlastitim viđenjem odnosa stvari.

Poslije će sve ići kako je i morali biti. Otkrivanje Langa, projekcija održana 20. studenoga 1980. u MM centru u Zagrebu, na kojoj je Faktor pokazao da su njegovi filmovi lišeni bilo kakve veze s filmskom poviješću, da negira tradiciju, odbacuje naraciju i dokumentarnost i simbole, pa kreće nekim svojim stazama, na kojima je ostao sve do danas, performans na osječkom kolodvoru 1987. godine, ratne snimke Osijeka, performansi iz početka devedesetih, novi filmovi iz baranjskih pustara…i tko zna što sve još.

I povratak u Crnac.

Duško Popović