U zagrebačkom je Umjetničkom paviljonu od 12. rujna do 14. listopada 2012. bila postavljena izložba Policijsko dvorište multimedijalnog umjetnika Željka Kipkea, koja se sastojala od recentnih ciklusa, poput Predatora, filmofila i boce vina iz 2010. godine, postavljenog u auli Paviljona te Nadzorne kamere (2011-2012) u istočnom i Bulevara devet života (2010-2012) u zapadnom krilu, odnosno grupe radova pod skupnim nazivom Kratki vodič kroz 70-e i 80-e, u južnom krilu Paviljona, koji su podsjetili na autorove procesualne radove i njihovu filmsku dokumentaciju. U okviru ovog dijela izložbe prikazivan je i film Nevidljive galerije iz 2009. godine, a cijeli je taj sklop bio svojevrsno ukazivanje na Kipkeovo trenutačno posebno zanimanje za film.
Autor je želio pokazati da kao multidisciplinaran umjetnik ne diskriminira suvremene mogućnosti statičnih (slikarstvo, fotografija, print) i pokretnih slika (film) u medijskoj realizaciji poruke, ustvrdio je kustos izložbe Branko Franceschi.
Kipke je rođen 3. ožujka 1953. godine (otud i magična trostruka trojka (polovica vražje trostruke šestice?) u njegovu životu, kojom je potpisivao neke svoje tekstove i za koju je, kaže, „dobio dozvolu“!?) u Čakovcu, a 1976. diplomirao slikarstvo na zagrebačkoj Likovnoj akademiji. Bio je suradnik Slikarske majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera, a od 1982. godine marljivo piše kritike i eseje. Sudionik je više od osamdeset samostalnih i skupnih izložaba u Zagrebu, Beogradu, Rijeci, Dubrovniku, Ljubljani, Mainzu, Sarajevu, Torinu, Sao Paulu, Parizu, Lisabonu, Grazu, Seulu, New Yorku, Budimpešti, Kairu, Kopenhagenu, Buenos Airesu i drugdje, a predstavljao je, između ostaloga, hrvatsku likovnu umjetnost na Venecijanskom biennalu 1993, Kairskom biennalu1994/5, u Rusiji 2002 i u Španjolskoj 2003. godine.
Ostaje zapamćen i po svojem ciklusu slika Stupovi hrvatskog društva, utemeljenih na naslovima iz Crne kronike, o sveprisutnosti kriminala u nas, odnosno po eksperimentalno-dokumentarnom filmu Policijsko dvorište, o izgradnji novog policijsko-obavještajnog kompleksa u Savskoj ulici u Zagrebu.
Književni časopis Fantom slobode izdavača Durieux, s urednikom izdanja Brankom Franceschijem, posvetio je svoj drugi ovogodišnji broj u cijelosti esejima, kritikama i kolumnama Željka Kipkea. Pod naslovima Mogu li hollywoodske priče zamijeniti policijske izvještaje, Hrvatski filmski eksperiment i društvena zbilja, Munitić-Martinac, dva pola jedne knjige, Slikar koji se opuštao u mraku kinodvorana, Filmska arheologija iz perspektive suvremene umjetnosti, Filmski sat Christiana Marclaya i totalna režija, Galeta i cunami i drugima, koje valja pročitati jer nisu prepričljivi, Željko Kipke se taktikom disperziranja svoje obilne esejistike po raznovrsnim medijima uspješno koncentrira na područja koja ga osobno zanimaju, a to su prvenstveno vizualna umjetnost, svi vidovi pokretnih slika i forme njihove prezentacije, a potom i na autore koje po bilo kojem osobnom ključu smatra referentnim.
Neka oni koji nisu vidjeli izložbu, slike ili filmove, i oni koji jesu, pročitaju zbirku Željkovih tekstova pa će im mnogo toga biti jasnije i bliže. A vrijedi!
Kipkeova je tvrdnja da je hrvatska umjetnost sterilna, konzervativna i suzdržana, i film, i kazalište, i mladi likovnjaci, a svojim se radovima očito trudi, i uspijeva, pokazati da ima i drugačijeg pristupa. I različitih ljudi. Posebno onih rođenih u znaku tri trojke.
Duško Popović