Kao da je cijeloga života bio prognanik, mimo svijeta i ljudi, bježeći od svoje sudbine, a znajući oduvijek da neće moći pobjeći.
Rođen je 1. siječnja 1945. godine u Šidu, gdje su njegovi roditelji proveli veći dio Drugog svjetskog rata, kao prognanici, izbjeglice s Korduna. Rano djetinjstvo je proveo u Daruvaru, a osnovnu školu i VIII. gimnaziju pohađao u Zagrebu. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studirao je slavistiku i komparativnu književnost i postao profesorom.
Početkom studija, zahvaljujući djevojci Bruni koju je 1963. upoznao u Starom Gradu na Hvaru, postaje i članom Kinokluba Zagreb, u kojem je aktivan i kao redatelj više od dvadeset dokumentarnih, eksperimentalnih te igranih filmova, ali i kao scenarist svojih i radova drugih autora te glumac u filmovima svojih kolega. Autor je filmova Dinar (1965), Tiho, a biva sve tiše i Ekvilibrij /s Miroslavom Mikuljanom)/ (1966), Dopustite mi da izvedem Vašu kćerku večeras, gospodine (1967), Orhidea Negra i Sonata u blendi 2.8 za Nizo kameru FA 3 (1968), u kojem se bavi promišljanjem dubinske oštrine u kontekstu makro-objektiva, Ruke (1972), koji je snimio nakon jednogodišnjeg boravka u SAD i smatrao ga svojim najboljim djelom, a nagrađen je s čak sedam zlatnih medalja na raznim natjecanjima, Elle (1973), Seoska misa (1974), Godina, Lui i Uže (1975), Kuhinja (kuhinjski prostor) za gazdarice i brkatog poštara i Mi (1976), Id (1978), Mrtva pruga, Oni i Pokret mobilne hipsofobije (1980), Izlazak radnika iz tvornice i ulazak vlaka u stanicu i Svjetlopis (1981), Zlato (1982) te Ihr i You (1983). Dobitnik je brojnih nagrada na klupskim, republičkim, saveznim i međunarodnim smotrama i festivalima. Dugo je godina, sredinom osamdesetih i zatim ponovo, desetak godina poslije, bio voditelj Autorske sekcije KKZ.
Svojim je uzorima i svojevrsnim mentorima smatrao Vladimira Peteka, Tomislava Gotovca, iznad svih Mihovila Pansinija, pa Kobiju, Lukasa, Mikuljana, Habazina, Krunu Heidlera i Milana Šameca. U filmovima se često bavio temama samoće, izgubljenosti, depresije i odbačenosti ali i erotike.
Radio je i niz dokumentarnih i propagandnih filmova za druge producente, a od 1966. godine radi i na televiziji, kao asistent i suradnik nizu redatelja, a zatim i kao samostalan autor. Sve ga je zanimalo pa je tako ostvario i zapažene radove u domeni scenskih prikaza baleta i glazbe, bavio se crtežom i fotografijom, volio putovanja, sve do juga Afrike…
Bio je i asistent Mati Relji na snimanju Vlaka u snijegu te Krsti Papiću na Izbavitelju, snimao kratkometražne igrane filmove za Zagreb film, među kojima su bili i Gradski perivoj (1976), za kojeg mu glazbu piše Boško Petrović, kao i za Plažu (1977), Sve su plave (1978), Moj brat August (1980) i Grupa desetorice (1981), uvijek pamtio i isticao članak statuta KKZ u kojem je stajalo da je „autor naše najveće blago“, i borio se da tako i bude, početkom devedesetih snimio više zapaženih dokumentaraca za HTV, poput Bola u Bolu (1993), a dane provodio pričajući sa svojom mađarskom vižlom, koju je neizmjerno volio.
Marijan Hodak, filmski i televizijski redatelj i scenarist, dugogodišnji član Kinokluba Zagreb i Autorskog studija – fotografija, film, video, umro je u Zagrebu 26. srpnja 2012. godine.
„Toliko je vremena prošlo, a skoro je sve isto“, rekao je u razgovoru prije više od petnaest godina. Sve je isto, samo njega više nema.
Duško Popović