Nema ostalo! Sve u DOKUartu (malom i velikom) i poslije i prije njega nije ništa drugo do li DOKUart. Bjelovarski listopadski početak, gdje smo svi već trebali padati od silnoga tempa, nikoga nije bacio s nogu. Nije od umora, ali od atmosfere, od pozitivnoga naboja, koji je prštao cijelim gradom (koji nisu osjetili, tko im je kriv!), svakako je. Gdje sam ja svih ovih godina bila? Koje mi je to teško zvono zakrilo vidike prema DOKUartu? Ne znam, a i više me nije briga jer sam izašla ispod njega, duboko zaronila (iako se s ronjenjem i ne mogu pohvaliti) u cijelu dokumentarističku priču i sad se više ne dam van! Navukla sam se na sjajno događanje, za mene pravo (pozitivno) otkriće godine, na sve te ljude koji su klapali (ne kapali, baš klapali) besprijekorno, na dnevna radna događanja i večernja okupljanja…Radili ko urica?!? Ne. Urica radi kao oni...kao Marijana, Dražen, Denis, kao Rada, ali i kao Damir, Boris i Fran koji su posebno bili "zaduženi" za mladost. Jer, nisu to bili samo dani uživanja u filmovima, nego i dani uživanja u radu i rada. Vrijeme snimanja dokumentarca! Film Mali princ već je doživio premijeru. Desetogodišnji Dino koji svaki dan posjećuje sportski aerodrom, pomaže već oko nečega gosponu Vladi i sanja o prvom letu na motornom zmaju. I poletio je. S velikim uzbuđenjem, s Vladom i s kamerom. Za potrebe snimanja. Poletjele smo i Kaća i ja. Ne za potrebe snimanja. Za osobne potrebe. Za gušt jer ipak gušti su gušti. I iako me cijelo vrijeme mučila misao o padanju cipele, sve je prošlo sjajno. Sjajno je bilo i u  brzom Vinku, autobusu koji neodoljivo podsjeća na bus iz filma „Tko to tamo peva“, koji ima peć, ali nema nijednog prasca (možda je koji i ušao, a da mi je to promaklo), i u koji možete ući kad vam volja i gledati filmove koliko vam volja. A volja za film u Bjelovaru je samo rasla i rasla. I još drži za nove zarone iduće godine. Ne shvatite to kao prijetnju, ali mi ćemo se vra-ti-ti!