Bilo bi lijepo napisati kako se samo pojavi iznebuha, izroni iz tame, skromno zakorači na svjetla pozornice i u početku ne privlači pažnju, dok ne progovori, ali nije tako. Čim pristigne, zavlada. Nenametljiva je, a zna, ne gura se, a hoće i može. Ne treba joj ni raskošna odjeća, tek elegantne kombinacije crnog, crvenog i bijelog, ni glamur i ekstravagancija, ni razarajuće govorne bravure, tek sofisticirana duhovitost i smireni šarm. A svi je odmah prepoznaju.
Valjalo je prevesti brojne tekstove za svake godine sve deblji i sadržajniji katalog i obaviti niz drugih poslova, a posebno svakodnevno i dugo simultano prevoditi na svečanostima otvaranja i zatvaranja revije i festivala, na brojnim susretima, na noćnim projekcijama na Dubovcu, na debati o (ne)nasilju na filmu i njegovu mogućem utjecaju na djecu i mlade, pamtiti, montirati paralelno rečenične sklopove u duhu hrvatskog i engleskog jezika (a kažu da su moguće jednako vrijedne aktivnosti na još tri strana jezika kojima suvereno vlada) i sve to prenijeti drugima, kao da je a piece of cake. A nije. Ako karlovačka revija i festival imaju svoje skriveno blago, onda je to prevoditeljica Vedrana. I većina će ne samo tih godinu dana, do novoga susreta, pamtiti njezin ugodan alt, visprenost i umijeće.
Dok sjedim u press sobi na katu Zorin doma, pitam neke od organizatora (baš one sa samoga vrha, koji sve drže pod kontrolom i uskaču uvijek, gdje i kada treba) jesu li se umorili, pa nakon trena promišljanja, da sad budu iskreni ili da mrvicu glume, s osmijehom priznaju da jesu. Meštar sjedi za svojim računalom, s tako koncentriranim pogledom da mu se ne usuđujem ni čestitati rođendan. Vitlaš ti to, kreacija je stvaralaštvo, a vlast je uvijek vlast. Šefe, zdravlja i mira i sreće, iako je dan kasnije!
Koliko uopće uspijemo shvatiti trud i vizije, probleme koji se gomilaju i traže rješenja, one nama banalne, a njima esencijalne stvari koje valja riješiti u hodu. Prije nego se smota taj žuti tepih i posjetitelji isprate kućama. Ljudi, bilo je lijepo, ali svakog je gosta tri dana dosta! A ovo traje četiri, službeno!
Stoga ne čudi i aplauz kojim se prati ulazak interventnog voda na oproštajni ručak. Dečki su se baš naradili! A da je bilo posla, bilo je. Pa, samo je u manje od sata valjalo očistiti Zorin dom od svih tragova netom završenog revijskog i festivalskog programa, od kulisa i balona, od tehnike i praznih čaša osvježavajućih napitaka, od ljudi i od stvari i prepustiti ga novim korisnicima. Ne treba ni sumnjati da je tako i bilo.
Na kraju su nagrade podijeljene, a bit će kao i uvijek onih silno sretnih i onih beskrajno nesretnih, no većina će, i brojni novi, htjeti i iduće godine opet u Karlovac, na sedamnaestu reviju i peti festival, na nove projekcije, razgovore, okrugle stolove i prezentacije, na radionice i izlete, na sve ono što je ispunjavalo dosadašnje susrete i na novitete koji nas tek čekaju.
Tko zna, možda ću i ja ponovo imati sreću da se nađem tamo, među mladim ljudima koji se bave filmom, koji znaju što hoće i kako to postići i koji su svakim susretom, svakom revijom i festivalom sve uvjereniji da su na prvome putu.
Duško Popović