A počelo je s nevinom bocom ispunjenom filmskom trakom koja je plutala po sve četiri rijeke i tražila sretnoga pronalazača. Pa su se onda pojavili dabrovi, k tomu još i zaljubljeni. Zatim stigosmo i do kauboja (još nam samo Indijanci fale, s onim perjanicama i svime), šašavoga šetača s brkovima i štapom, nositelja mračnih sila i profesora koji sve to rješava. I gdje nam je kraj?
U četiri ovogodišnja revijsko-festivalska dana, od 7. do 10. rujna, Karlovac će opet biti sav žut. Malo od zlatnih plodova jeseni, više od požutjela kestenova lišća u krošnjama i na tlu, a najviše od mladosti u žutim majicama koja će se razliti po njegovim ulicama, od Kina Edison do Zorin doma, od Kupe i Korane i Mrežnice i Dobre do Dubovca. Stižu iz cijele Hrvatske i još iz 22 zemlje, da bi pogledali 84 ovogodišnja odabrana filma, koja su se teškom mukom (i voljom selekcijske komisije) izborila između 286 prijavljenih, i s nadom i nestrpljenjem čekali subotu i proglašenje najboljih.
Mada, nekako nam se čini, da i nije to najvažnije. Naravno, lijepo je osvojiti neku od nagrada, vratiti se u svoj grad i svoju zemlju ovjenčan tom pobjedničkom krunom od zlatna kestenova, karlovačka lišća, ali sve je važnije samo biti tu. Razgovarati, družiti se, upoznavati, prepoznavati, živjeti. I kada dođe subotnji rastanak, osjećati kao da se uopće ne odlazi. Samo se nadati povratku.
(kliknite za uvećanje)
Ako bude i ljubavi (a bit će, što bismo se čudili!), onda je još ljepše. I ne samo zbog one nagrade i umoslovlja o (ne)nasilju na filmu, nakon koje će ponosno zavijoriti žuta zastava, već i zbog ljubavi same. Eto, zaljubljeni smo, veseli i mladi! I baš nas briga!
Ove će godine posebno radovati povratak Kina Edison iz četverogodišnje kliničke smrti, makar i na tih sat i pol svečana otvaranja i prve revijske projekcije, jer se daje nada i smisao njegovu trajnom oživljavanju, kao putokazu ka stalnom karlovačkom kinu. Nekada ih je bilo pet, jedno više od karlovačkih rijeka. Sada bi bili sretni i s jednim. Pravim.
Mladi će opet povući i dati poticaj. Treba čuti njihov glas.
Naravno, u početku se nije činilo da će se tako brzo stići tako daleko. Samo, oni koji su tako razmišljali nisu poznavali viziju, volju i snagu koju su imali Marija, Vjekoslav, Sanja, Ksenija i još mnogo njih. Oni su svoj put odabrali, označili i osvijetlili od samoga početka. Zato se i stiglo tu gdje smo danas.
I zato je besmisleno pitati kamo idemo i kuda će nas to odvesti? Valja samo uživati u šuštanju žuta karlovačka lišća pod nogama u film zaljubljenih šetača, vidjeti čim više, radovati se s drugima i sam sa sobom, osjećati se baš onako, filmski, jer je film svuda oko nas i u nama, pa nam se nekada učini kako nam i srca kucaju u ritmu sličica koje jure ispred projektorske žaruljice.
Kad je Marija Ratković skočila s desetmetarske skakaonice u noćnu Koranu, pri kraju njezine ljetne akcije Riječno kino uz Karlovačko, jasno je naznačeno da kraja uopće nema. I da je sve moguće!
Duško Popović