Filmski i tv-redatelj Miroslav Mikuljan rođen je 7. studenoga 1943, u selu Raščanima, dvanaest kilometara od Križevaca. Već se u osnovnoj školi isticao ozbiljnošću i odgovornošću i djelovao znatno starije od svojih pravih godina. Negdje u to vrijeme dobio je na poklon prvi foto-aparat i počeo snimati sve što stigne, od roditeljskih i susjedskih portreta do scena iz života koji ga okružuje. Jer, sve se može i treba dokumentirati, shvatio je to od malih nogu i nastavio tako cijeloga života.
Završio je Srednju poljoprivrednu školu u Križevcima, a u Zagrebu upisao Višu školu za socijalne radnike i nastavio se baviti fotografijom, pa ubrzo nabavlja i prvu filmsku kameru. Odmah po dolasku na studij pristupa i Kinoklubu Zagreb. Ubrzo nastaju filmovi Sava kod Zagreba 514 i Tema sa sela, snimljeni 1964. te Nadogradnja iz 1965. Filmove realizira sam, najčešće svojom kamerom, po vlastitu scenariju i jedina je iznimka Ekvilibrij, koji 1966. snima s Marijanom Hodakom. Otkriva i da pored studija i filma ima vremena i za druge sadržaje i tih se godina intenzivno bavi atletikom, nogometom pa čak i boksom. A nakon završetka studija odlazi na Goli otok, srećom tek kao socijalni radnik u Odgojno-popravnom domu za mlađe punoljetnike, i puno vremena provodi u usamljenim šetnjama i promatranju mora. Samoća ga nije nikada plašila, dapače, znao je kvalitetno uživati u njoj i prednostima razgovora sa samim sobom, nastojeći i te trenutke pretvoriti u kreativne i plodonosne. Odradivši dobivenu stipendiju, zapošljava se u Centru za mentalno zdravlje Rebro, u Zagrebu, a tih godina nastaju i Arijadna, Eli, Eli, lama asabhtani, Grad, Putnici Eldorado ekspresa, Rođendan stalagmita, Seisana i Single Cross, svi snimljeni 1970, pa Cirkulus, Druga obala, In continuo, Intermezzo, Jesenice-Stuttgart i Post sezona, snimljeni 1971. godine. Iduće je godine snimio Ljetni dan, a 1973. Dan za danom, čime je zaokružio svoju neprofesijsku filmsku djelatnost sa ukupno devetnaest filmova. Te je godine proglašen i majstorom amaterskog filma.
Nakon godina provedenih u socijalnom radu, koje su se reflektirale i na motive nekih njegovih filmova, odlučuje se na studij montaže na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, a od 1971. godine i profesionalno se okreće kratkometražnim filmovima, odabirući filmsku i tv-režiju kao svoj budući životni poziv. Montažu je diplomirao ali se nije nikada njome profesionalno bavio.
Ostaju zapamćeni njegovi dokumentarci Radnica i Oproštaj (oba iz 1978.), snima veći broj dokumentarno-feljtonističkih emisija i nekoliko tv-drama, a 1979. nastaje i kratki igrani film Nije daleko te 1982. godine i prvi cjelovečernji film Hoću živjeti, priča iz suvremenog seoskog života. Već 1985. godine snima i svoj drugi igrani film Crveni i crni, o štrajku rudara u Labinu 1921. godine i osnutku Labinske republike. Uz više stotina tv-reportaža i dokumentaraca koje snima za TV Zagreb, za TV Novi Sad radi 1988. godine tv-film Smrt godišnjeg doba.
Nakon godina provedenih u statusu vanjskog suradnika na TV Zagreb, od 1989. godine je urednik u dokumentarnom programu. Iste godine snima i dokumentarac Dobro došli u Lobor-grad, a zatim se okreće burnim događanjima devedesetih godina, ratu koji se već sluti pa bilježenju brojnih političkih, društvenih i vojnih događanja. Pokreće ciklus Sudbine, kojim će obuhvatiti između četrdeset i pedeset ljudskih priča o ratu, a konačno postaje i šefom dokumentarnog programa Hrvatske televizije i na toj poziciji ostaje punih sedam godina.
U novije se vrijeme okrenuo temama o sve pustijem Žumberku, ali i problemima svojih zemljaka iz okolice Križevaca. Pripremao je i svoj treći igrani film, po motivima Araličina romana Svetinka. Srce je htjelo još, ali nije izdržalo.
Kao kakav usamljeni jahač, sinoć je otišao u zalasku sunca.
Duško Popović