Prema nepisanom pravilu, koje vrijedi od početaka organizirane kinematografije u nas, dokumentarac je filmska vrsta kojom redatelji krate vrijeme, stječu iskustvo ili jednostavno preživljavaju čekajući pristup reprezentativnoj, cjelovečernjoj kinematografiji. Kada konačno dočekaju taj trenutak, većina smjesta zaboravi dokumentarac, neki mu se vraćaju u stanci između dva duga igrana projekta, a rijetki su oni kojima „kreativno oblikovanje stvarnosti“ – kako bi to rekao Grierson - ostaje kontinuirani izazov tijekom cijele karijere.

Kao redatelj čija je filmska pustolovina započela upravo s dokumentarcem, Zoran Tadić pripada prvoj, najbrojnijoj skupini. Posljednji njegov dokumentarni film Kašinska 6 datira iz iste godine kada je u produkcijski skromnim uvjetima snimio svoj prvi i danas kultni igrani film Ritam zločina (1981). Poslije njega, iako se nije odricao od stvarnosti ni u žanrovskom okviru fikcionalnog filma, nije se vraćao dokumentaristici. Barem ne u praktičnom smislu. Kompenzirao je to na druge načine: neprekidnim razmišljanjem, podučavanjem i pisanjem o dokumentarnom filmu, čime je pokušao riješiti probleme i dvojbe s kojima se suočavao u ranoj redateljskoj praksi. Pritom je iz vrlo specifičnog, osobnog rakursa, proučavao domaću dokumentaristiku, pokazujući i zdušno dokazujući kako taj rukavac kinematografije, često nepravedno ignoriran, ima dugu tradiciju i kontinuitet, koji uz 'kolebljive' profesionalce od samih početaka održavaju „plemeniti“ amateri:

Rezultat Tadićeva otpora „diskriminaciji“ dokumentarizma i zadubljenosti u plodove „zaljubljenosti“, kako amatera tako i profesionalaca - od Paspe, Miletića i filmaša okupljenih oko Škole narodnog zdravlja, preko autora Marjanovića, Katića, Sremeca, Belana, Golika, Papića i Krelje, do mladofilmaša stasalih u devedestima - tekstovi su okupljeni u ovoj knjizi. Napisao ih je u rasponu od trideset pet godina, a jednako je širok i raspon njegovih spisateljskih interesa: od pokušaja okvirnog definiranja predmeta, dokumentarnog filma kao takvog (u tekstovima O scenariju dokumentarnog filma i O režiji dokumentarnog filma), pa sve do (mini)eseja o pojedinim značajnim autorima ili razdobljima hrvatskog dokumentarca. Svi odreda već su objavljeni u periodici – većina u kolumnama za Hrvatsko slovo tijekom 1990-ih i Vijenac na počeku novog milenija, a manji dio u Večernjem listu, Prologu, Filmu i Hrvatskom filmskom ljetopisu. No, presloženi dijakronijski, u kronološkom slijedu pojavljivanja fenomena i autora o kojima svjedoče, ti ogledi na neki način sugeriraju da ih se čita kao svojevrsnu povijest hrvatskog dokumentarnog filma.

Ovdje možete komentirati članak