U filmografiji Kinokluba Zagreb Zlatko Heidler spominje se kao autor samo tri filma, Livadice, iz 1963. godine, te Ambiciozan i Kariokineza, iz 1965. Iako se iz naslova njegova drugoga filma može zaključiti da je riječ o ambicioznu čovjeku, u hrvatskom neprofesijskom filmu nije ostavio velikoga traga, u smislu obilja radova, kako bi se očekivalo iz te konstatacije. Pa ipak, Zlatko Heidler zauvijek je zapisan u povijest KKZ i hrvatske pa i svjetske kinematografije jer je sačinio Kariokinezu, rad koji je postao kamenom temeljcem antifilma i nezaobilaznim primjerom načina razmišljanja i ponašanja u avangardnom Kinoklubu Zagreb, prije skoro pola stoljeća.

U tadašnjim se kinoprojektorima znalo često dogoditi da filmska traka zbog nečega zastane iznad projekcione lampe, i tako ugrijana plane i sagori. Heidler je od toga napravio film, antifilm ili već nešto, o čemu se dugo govorilo i što je među filmašima izazvalo brojne rasprave i komentare. Namjerno izazvavši paljenje trake, Zlatko Heidler je upozorio na njenu krhkost i uništivost, pokazao da film ima mnogo raznih strana i pojavnih oblika, da valja razlikovati film, kao svjetlosno bilježenje stvarnosti, kao oblik umjetničkog formiranja i opisa svakodnevice od filmske trake, na koju se sve to bilježi i kojom se svjetlosni zapisi čuvaju i prenose. Destrukcijom filmske trake upozorio je na ograničenost njezina trajanja i razne oblike i mogućnosti uništenja, a istodobno na njezinu univerzalnu prisutnost i bezvremenost.

Možda je bilo suđeno da Zlatko Heidler ostane istovremeno autor skromnih brojčanih rezultata među kolegama iz Kinokluba Zagreb što se kite desetinama snimljenih radova, ali i jedan od nezaobilaznih likova iz bogate klupske povijesti, koji je genijalno zabljesnuo u jednome trenu pa sagorio poput filmske trake koju je zapalio i taj čini prozvao Kariokinezom.

Kariokineza

U životu se bavio raznim stvarima, imao široki krug zanimanja i opsesija, ostavljao traga u onome što je radio, a najviše svakako u sjećanjima svoje supruge Svjetlane, kćeri Tatjane i Brigite i unuka Ive, Jana i Mije, u uspomenama svih onih koji su ga poznavali i cijenili.

I oni koji ga nisu nikada upoznali pamtit će ga po Kariokinezi, toj feniksovskoj priči o nestajanju i razaranju iz kojeg nastaje novi život. Po njoj će se, između ostaloga, uvijek vraćati među nas, u bljesku uništenja koji vodi k novu stvaranju.

Duško Popović

Ovdje možete komentirati članak