Ivana Rupić je voditeljica školske filmske skupine u šibenskoj OŠ Jurja Šišgorića, u kojoj inače predaje likovnu kulturu. Po vokaciji je slikarica i to se osjeća i u filmovima koje su njeni učenici snimili od 2000. godine, kada je skupina pokrenuta, do danas. Tako mnogi između ostalih još pamte njihov film Moj grad, s nezaboravnim odrazima Šibenika u lokvama kiše na njegovim kamenim ulicama. Kao voditeljica školske skupine Ivana smatra da je najvažnije razvijati kreativnost mladih autora i da se ne smije utjecati na njihovu stvaralačku samostalnost, no istodobno misli da se uloga voditelja mora osjetiti kroz ispravljanje krivih rješenja, izbjegavanje loših pristupa i kao dio ukupnog rezultata zajedničkog rada.

Rođena je u Stankovcima, a oboje roditelja su joj bili prosvjetari, pa se i sama opredijelila za rad u nastavi, iako je bila u velikoj dilemi između prosvjete, slikarstva i glazbe. Dugo je svirala klavir, završila je i glazbenu školu pa se svi ti utjecaji mogu prepoznati i u njenom stvaralačkom radu. Konačno, njen je otac aktivno snimao filmskom kamerom i vodio filmsku sekciju u školi, te pisao pjesme, pa je uz njega Ivana naučila i tehničke osnove snimanja. A susret s legendom šibenskog dječjeg filmskog i videostvaralaštva Tomislavom Crnogaćom možda je i presudno utjecao na odluku da i sama krene tim putem. U opredjeljenju da se upusti u organizaciju i vođenje školske filmske skupine od izuzetne je važnosti bila potpora njene obitelji, muža i djece, te neophodni baka-servis, bez kojega se ne bi moglo subotama i nedjeljama, slobodnim danima i praznicima ići na teren, snimati i montirati.

U filmskom opusu školske filmske skupine OŠ Jurja Šišgorića prevladavaju dokumentarci i bilježenje lokalnih priča i legendi, ali i igrani filmovi, poput Nije svako zlo za zlo, o problemima dječje i pubertetske pretilosti. Pronaći pravu temu, onu koja zanima učenike i prilagođena je njihovu uzrastu, jedan je od temelja uspješnog dječjeg filmskog i videostvaralaštva. Konačno, Ivana je dugogodišnja polaznica Škole medijske kulture Hrvatskog filmskog saveza, a iako su je sve radionice koje je pohađala podjednako zanimale i oplemenile u kreativnom smislu, izdvaja Edu Lukmana i animirane filmove, kao trajnu inspiraciju i izazov.

snimio: Domagoj Vranar

U Hrvatskoj postoji oko osamsto osnovnih škola, a školske filmske skupine djeluju u više od stotinu, no njihove se voditeljice (rijetko su među voditeljima muškarci) uglavnom ne odlučuju na iskorake prema vlastitom filmskom izričaju. Iako je među njima dosta talentiranih i kreativnih, ili nemaju potrebu pokazati da i same mogu nešto napraviti ili im se čini da su kao voditeljice dječjih skupina zauvijek «osuđene» na taj samozatajni status, na vječnu borbu da svoju stvaralačku snagu i značaj ne nadrede dječjem.

Ivana Rupić odlučila je dokazati da se može i jedno i drugo. Na ovogodišnjoj, 46. reviji hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece u Čakovcu oba su prijavljena filma školske filmske skupine OŠ Jurja Šišgorića uvrštena u službenu selekciju, a mnogima se učinilo da je njihov animirani film Čarolija mora, načinjen zanimljivom tehnikom pomicanja pijeska na staklu, nepravedno izostavljen iz popisa nagrađenih i od stručnog Ocjenjivačkog suda i od Ocjenjivačkog suda djece.

A onda se dogodilo filmsko čudo! Ivana Rupić pojavila se kao samostalna autorica na 40. reviji filmskog i videostvaralaštva i već svojim prvim radom, šarmantnim dokumentarcem Carpe diem, o putnoj avanturi tri žene kojima se, negdje oko Karlovca, pokvario auto i o svim peripetijama koje tako nešto može izazvati, osvojila specijalnu diplomu, iako su opet mnogi, pa i neki članovi Ocjenjivačkog suda, mislili da zaslužuje i više. Samo tjedan poslije, na 60 sekundi hrvatskog filma prikazana su njena tri jednominutna ostvarenja, a za vizualno i sadržajno izuzetna Sjećanja dobila je i drugu nagradu Ocjenjivačkog suda. Već je suvišno napomenuti kako je bilo puno onih koji su ustvrdili da ni prva nagrada ne bi bila nezaslužena. Dapače!

Natjecanje je prirodno i neizbježno i za odrasle i za djecu, kaže Ivana Rupić, ne skrivajući svoje zadovoljstvo i sreću zbog osvojenih priznanja. A i zašto bi!? Najavljuje i neke nove samostalne radove i, naravno, nastavak djelovanja kao voditeljica školske filmske skupine. Malo je takvih. I zato je Ivana Rupić najugodnije iznenađenje filmske godine među hrvatskim neprofesijskim filmskim i videostvarateljima, u svim kategorijama. A čini se da je sve ovo tek početak!

Duško Popović

Ovdje možete komentirati članak