Zadnji smo se puta vidjeli na snimanju dokumentarca o osamdesetogodišnjoj povijesti Kinokluba Zagreb, čijim je članom Đuro s ponosom bio puna tri desetljeća, i dulje. Pričao mi je o kući koju uporno i vrijedno održava, «a znaš kakva je kuća, stalno traži slugu, a ne gospodara», rekao je, osmjehujući se ispod onih svojih plavih husarskih brkova. Uvijek se osmjehivao, rijetko smijao, a svi su ga voljeli i bio je nezamjenjiv u svakom društvu, omiljen i drag.
Đuro Crnobrnja došao je u Kinoklub Zagreb sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća i odmah se uključio u rad, kao član filmskih ekipa drugih autora, najčešće kao glumac, ali i kao samostalni autor tri zapažena filma koji su svi snimljeni 1982. godine, kada se valjda najviše osjećao pozvanim da i sam snima. Tako su nastali Čovjek i zemlja, Djevojka kao grozd i Veliki dan i zauvijek ga upisali u zvjezdanu autorsku listu KKZ-a, toliko da se jedva branio od upita kolega zašto više ne snima i savjeta da samo nastavi tako kako je počeo. Iste je godine postao i predsjednikom Kinokluba Zagreb, u vrijeme kada mnogi to nisu željeli, jer se nisu mogli ni znali suočiti s problemima u kojima je klub tada bio. Đuro je imao hrabrosti.
Mnogi ga, posebno mlađi, pamte po glavnoj ulozi u filmu Marijana Hodaka Kuhinja za gazdarice i brkatog poštara, snimljenog 1976. godine. Volio je pričati o iskustvima sa snimanja, jer je njegov poštar u filmskoj priči morao stalno piti rakiju, a tada se nisu puno koristili trikovi i sve je moralo biti autentično, rekao bi sa tim svojim osmijehom i zadovoljno sukao brke.
Dugo je radio kao poslovođa prodavaonice «Borova» na početku zagrebačke Martićeve ulice, u kojoj baš i nije bilo puno prometa, pa bi on, onako slavonski, provodio dan naslonjen na dovratak i promatrajući ljude. Više je volio promatrati nego pričati o onomu što je vidio.
U petak je krenuo svojoj kući, onoj istoj koju je tako vrijedno i uporno, godinama, popravljao, uljepšavao i održavao. Nešto se dogodilo, u prvi mrak, u tom selu Subocka, kraj Lipika, i njegov je Fiat Punto izletio s ceste, udario u betonski most, prevrnuo se i zapalio. Nije bilo pomoći.
Čovjek se vratio zemlji iz koje je ponikao, ni ne sluteći da će mu taj veliki dan biti zadnji. Možda ga je negdje, tamo gdje svi odlaze, čekala djevojka kao grozd. A mi, koji smo ostali za njim, dugo ćemo ga se sjećati. Brkatog poštara koji je za sobom ostavio duboki trag.
Duško Popović
Ovdje možete komentirati članak