Kad nema više drage osobe, sve izgubi smisao. I život stane. Odnekud se začuju zvona i pitaš se komu zvona zvone. A znaš ono što ne želiš znati. Zvone za Zorana.
Zoran Tadić rodio se 2. rujna 1941. godine u Livnu, kao najstariji od trojice sinova trgovca Tadije Tadića. Od proljeća 1943. žive u Zagrebu, a od 1945. u stanu u kojem će Zoran provesti najveći dio života, sa sinom Tadijom i kćeri Tenom. Živjeli su sami i bili bliži nego ijedan roditelj i njegova djeca koje sam ikada upoznao. Zoran je živio za svoju djecu. I umro za njih.
Vrlo je rano otkrio u sebi ljubav prema filmu i pristupio Kinoklubu Zagreb, a prvi mu je filmski posao bio asistent kamere u filmu Diverzija (na telefonsku centralu) redatelja, scenariste i montažera Ive Lukasa, iz 1961. godine. Snimatelj je bio Vladimir Hoholač i on je osobno inzistirao da se ime njegova asistenta nađe zauvijek zabilježeno u filmskoj povijesti, no Zoran se intimno od početka opredijelio za režiju. Na jednoj autorskoj večeri upoznao je slavnog Oktavijana Miletića, osnivača KKZ, poznatog snimatelja i autora i kad je stao razmišljati o svom redateljskom debiju, koncipirajući kratkometražni kolažni Hitch…Hitch…Hitchcock (1969), znao je da snimatelj može biti jedino Okti Miletić.
Tadić je rano zbog obilja obaveza zapustio bavljenje neprofesijskim filmom, ali nije nikada iz njega posve otišao. Bio je član i višegodišnji predsjednik Autorskog studija – FFV, Zagreb, a svoje je dane u Kinoklubu Zagreb rado i često spominjao.
Redatelj, scenarist i filmski kritičar Zoran Tadić već je za vrijeme studija komparativne književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu osjetio potrebu da se javlja kritičarskim tekstovima u Studentskom listu i Poletu, zastupajući posebno autorski i žanrovski film, da bi se poslije okušao i kao filmski kritičar na zagrebačkoj televiziji. Bio je zamjenik glavnog i odgovornog urednika Studentskog lista, a zatim asistent nekolicine uglednih redatelja na televiziji, da bi ubrzo počeo raditi i vlastite projekte.
Prvi je pravi filmski autorski rad Zorana Tadića bio dokumentarni film Seoske učiteljice, rađen na Zagrebačkoj televiziji, koji je za njegov opus značajan ne samo stoga što je bio prvi, već i zato što je tada, slučajno, otkrio bogatstvo tema vezanih za područje Dalmatinske zagore. Tako se Tadić spontano okrenuo socijalno-kritički intoniranoj dokumentaristici, snimio nekoliko zapaženih radova, od Zadnja pošta Donji Dolac (1971), Druge (1972), za koje dobiva Zlatnu medalju na festivalu u Beogradu 1973. godine, kao i nagrade u Oberhausenu i Melbourneu do Pletenica (1974) za koje dobiva Srebrnu medalju u Beogradu i Derneka (1975).
Iz televizijske ere ponajviše je zapamćena serija emisija naslovljenih Zapisi s putovanja, koju je radio bez scenarija. Otišao bi tjedan dana ranije na neku lokaciju i gledao ljude, prepoznavao priče, čekao ekipu pa bi snimali i montirali, često se i sami pitajući što će na koncu ispasti.
U većini je svojih kratkometražnih filmova Tadić bio i scenarist ili koscenarist, u svim igranima koscenarist, kao i u igranom filmu Ante Peterlića Slučajni život (1969). Otac Tadija mu je u studentskim danima poklonio pisaći stroj marke Remington, na kojem su nastajali njegovi članci, scenariji, knjige i na kojem je pisao do zadnjega časa.
Režirao je i dvije epizode televizijske serije Nepokoreni grad, o partizanskim akcijama tijekom Drugog svjetskog rata u Zagrebu, a kasnije se prihvatio i složena zadatka režiranje dječje serije Pazi se, Floki! Iskusni autori obično kažu da je s djecom ili sa životinjama najteže raditi, a Zoran se, hrabro, upustio u rad i s jednima i s drugima u istom djelu i opet opravdao i dokazao svoju strpljivost načinivši i djeci i starijima rado gledanu seriju.
Burnih sedamdesetih s Brankom Ivandom snima dokumentarac o studentskom štrajku 1971. godine. Na svoj prvi igrani film Ritam zločina (1981) čekao je dosta dugo i na koncu ga snimio u niskobudžetnoj produkciji Nenada Pate, TV Zagreb, po scenariju Pavla Pavličića. Film je nagrađen na festivalu u Portu. Snimio je još pet thrillera, Treći ključ (1983), San o ruži (1986), Osuđeni (1987), Čovjek koji je volio sprovode (1989) i Orao (1989). Volio je raditi s istim suradnicima jer je znao da je režiser odgovoran za sve i ugodnije se osjećao kad je radio s poznatim i provjerenim ljudima i za svakoga znao što od njega može očekivati.
Snimio je i film Treća žena (1997) koji je hommage Trećem čovjeku Carola Reeda. Od 1991. godine bio je predavač na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, Odjelu filmske režije, zatim i redovni profesor, a godinama je bio predavač i voditelj radionica na Ljetnoj školi medijske kulture u Trakošćanu odnosno Varaždinskim Toplicama. Uvijek se vodio istom premisom, kako može naučiti svoje učenike tehnici i tehnologiji, prenijeti im svoja iskustva, ali oni uvijek moraju znati da su ljudi, autori svaki za sebe i da njihova djela zaista moraju biti njihova.
Bio je veliki zaljubljenik i poznavatelj nogometa i autor neobične knjige Sto godina filma i nogometa. Mnoge je večeri u stanu imao ekipu pasioniranih gledatelja, staro društvo koje se međusobno razumije i voli skupa gledati tekmu na televiziji ili na stadionu, a najviše u njegovoj sobi za gledanje nogometa.
O bavljenju filmom u nas, za koji mnogi misle da je unosan, glamurozan i sjajan posao, Zoran Tadić bio znao reći kako je to baš skroman i samozatajan rad, na kojem se nećete obogatiti, na kojem nitko neće postati silno slavan, na kojem nema raskoši i blještavila, a ljudi koji to u nas rade, tvrdio je, su «prokleto normalni ljudi» i njegova su uvodna predavanja na Akademiji često bila posvećena upravo toj temi.
Bio je vedar i volio se šaliti, na svoj i na tuđi račun. Nitko nije znao ispričati bosanski vic kao Zoki. I smijati se široko, a bezglasno.
Zadužio me da za potrebe njegova zadnjega filmskoga projekta pronađem u Vukovaru odgovarajuću ruševinu. Trebali smo je otići pogledati ovoga proljeća, pa ljeta. Nismo uspjeli. Stigla je jesen. Zorana više nema.
Samo zvona zvone, neprestano. Za Zorana.
Duško Popović
Ovdje možete komentirati članak