Multimedijalni umjetnik Dalibor Barić, rođen 1974. godine u Šibeniku, koji živi i radi u Zagrebu, autor je kratkometražnih animiranih i eksperimentalnih filmova, glazbenih spotova (Bilk, Vuneni, Pips, Chips & Videoclips, Ante Perković), festivalskih špica (Motovun Film Festival), stripova (u Libri Liberi), instalacija, crteža i kolaža. Bavi se glazbom, nastupa kao VJ, a 2019. je sudjelovao na Animafestu Zagreb kao član žirija Velikog natjecanja dugometražnog filma.
Kao travanjskog Filmaša mjeseca na svojoj ga je platformi predstavio croatian.fim, s tri kratka rada koja je osobno odabrao, animirano–eksperimentalnim Sve su katakombe sive, odnosno Jupiter je možda bliži nego što misliš te Moja igra čežnje. O njima i drugim kratkim filmovima kaže da mu predstavljaju poligon za vježbu i isprobavanje različitih ideja i tehnika. To se posebno odnosi na prve godine bavljenja filmom kad bi obično svakih nekoliko dana napravio po jedan kratki rad.
Autor je preko stotinu kratkih filmova među kojima su Pain So Light That Appears As Tickle (2010), The Mind from Nowhere (2010), The Horror of Dracula (2010), Ghost Porn in Ectoplasm! But How? (2010), Nymph Gloss Atari (2010), The Spectres of Veronica (2011), New Hippie Future/Nova hipi budućnost (2011), Amnezijak na plaži (2013), Marienbad First Aid Kit (2013), Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji (2015), dugometražnog Veliko natjecanje (2015), pa Astronaut od perolaka (2017), Natjecanje hrvatskog filma (2017), Kensigton Lima–One more night, Kino za uši (2019) te naravno Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa (2020) koji je bio uvršten u ovogodišnju užu kandidacijsku listu filmova za Oscara. Filmovi su mu prikazani i na Animafestu.
Film Sve su katakombe sive iz 2014. je primjer proširivanja medija kojim se autor bavi u većini radova, kolažno animirana adaptacija i osebujno sagledavanje kultnog romana Sheridana Le Fanua o vampirici Carmilli, koji je opet inspirirao irskog pisca Abrahama Brama Stockera da 1897. napiše Draculu, a postao je i predložak za cijeli podžanr eksploatacijske kinematografije sedamdesetih, od kojih je najpoznatiji Vampiros Lezbos Jesusa Franca. Kombinacijom radio-drame, glazbe, elemenata romana te filmsko animacijskih i kolažnih tehnika ostvario je više simultanih pripovjednih kanala koji prikazuju priču iz različitih aspekata.
Jupiter je možda bliži nego što misliš iz 2016. je primjer improvizacijskog filma koji opet objedinjuje elemente gotičkog horrora s psihološkim trilerom te sublimira teme samoće, otuđenja, psihičkog raslojavanja, autodestrukcije, potisnutih tenzija i dosade. Tekstovi koji prate sliku su kao fragmenti filmskog scenarija sugerirajući da je ono što gledamo samo niz skica i uputa za snimanje filma.
Konačno, Moja igra čežnje iz 2014 .je utemeljena na zvučnom kolažu iz nekoliko klasičnih epizoda Zone sumraka, dok se kroz fragmente priča koje se isprepliću i ponekad miješaju provlače osjećaji neizvjesnosti, sumnje, ranjivosti, čežnje, nemogućnosti izražavanja, neprihvaćenosti, poricanja itd.
Platforma croatian.film je sufinancirana sredstvima Ministarstva kulture RH u sklopu Javnog poziva za poticanje poduzetništva u kulturnim i kreativnim industrijama i sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra, u sklopu Javnog poziva za dodjelu sredstava za poticanje komplementarnih djelatnosti.
Nositelj projekta je umjetnička organizacija Zagreb Film Festival.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com