Postoji li dress code za ranojutarnje šetnje sudionika 21. škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić? Nakon što u cik zore, rano jutro pola šest, svakog dana putuje… čovjek kroz svoj prozor ugleda jednog voditelja radionice u crvenoj majici kako lakim ali sigurnim korakom izvana obilazi još pospani Studentski dom, pa malo zatim još jednog asistenta (drugog) voditelja kako ide istim putem, opet u crvenom, a predaleko od promatrača da bi osjetio mirišu li na jabuke, valja se pitati je li to tek slučajnost? Ili navući nešto crveno pa se uputiti za njima.
Općenito je odijevanje ove godine baš znakovito! Od one lijepe žene koja se najprije pojavila u bijeloj, a nešto kasnije, na svečanosti otvaranja, u poput suncokreta žutoj haljini, što neodoljivo asocira na heraldičke srebrno-zlatne boje vatikanskoga grba (i možda sluti na neku novu produhovljenost Škole?), preko elegantnih dama u pomno izabranim malim crnim opravama (kao, touch of style!) do opuštenih i sportski odjevenih te za teške napore koji ih čekaju pripremljenih nesretnica, koje su se na vrijeme spremile na sve (zbog nekog razloga većina ih je u hlačama!?), svi ti slojevi i nabori i boje i materijali i krojevi dobro oslikavaju složenost, raznolikost i veselje izrade filma i učenja o filmu.
Obično dobro obaviješteni izvori govore da je prvi pravi radni dan u većini radionica prošao u međusobnom odmjeravanju voditelja i polaznika, procjenjivanju što svatko od njih i svi zajedno (jer, na koncu je sve to, doslovno i jedino moguće, aktivnost u kojoj jedni bez drugih nemaju smisla i ne mogu, a rezultat je zaista kolektivan) žele napraviti. Voditelji su se naravno unaprijed pripremili ali kao da osjećaju da još nije vrijeme da sasvim izađu s farbom napolje, a polaznici ispipavaju u kojem će se smjeru ići i pokušavaju zericu utjecati i dati svoj obol, mladi jer su optimistični i puni energije, nešto stariji, oni koji su u Školi po drugi, treći….n-ti put jer već sve znaju i mogli bi i sami postati voditeljima. Neki već i jesu.
A onda smo se svi uputili u kino! Gaj, odmah iza Vijećnice, pa lijevo.
Jedno je od najupečatljivijih obilježja Varaždina svakako Gradska vijećnica, kamena kuća na glavnom gradskom trgu koju je George, Margrave (ili markgrof) of Brandenburg-Ansbacha iz kuće Hohenzollerna (4. ožujka 1484.-27. prosinca 1543., Ansbach, Njemačka), kod nas poznatiji kao Juraj Brandenburški, još daleke 1523. godine, skoro prije pola milenija, darovao gradu za vijećnicu. Sve od tada nije mijenjala namjenu i među najstarijima je u Europi. Naravno, mijenjala je izgled, a posebno nakon velikog požara 25. travnja 1776. godine (koji je po legendi izbio kad se neki dečko uplašio krmače koja ga je progonila, pa se s cigaretom u zubima bježeći srušio u hrpu sjena i tako je sve počelo), nakon čega ju je obnovio Johann Michael Taxner, rođen oko 1754. u Njemačkoj, a umro 18. travnja 1788. u Varaždinu, afirmirani graditelj koji je u grad doselio oko 1766., a deset godina poslije, od 1776. sve do 1784. radio zidarske i klesarske radove na obnovi vijećnice te se bavio i gradnjom prve svilane u Varaždinu. Današnje pročelje s tornjem izgradio je u ranoklasicističkom stilu Franciscus Lossert, koji je najviše radio za grofa Erdödyja. Na zgradi je vidljiv i grb grada Varaždina s likom anđela.
Lijepi podsjetnik kako hodajući od mjesta iz Dvadeset i prvog stoljeća, gdje spavamo i radimo, do mjesta gdje gledamo, pa onda i razmišljamo i razgovaramo o vrijednim filmovima, ustvari koračamo kroz povijest, dugu petsto godina!
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com