Projekt digitalizacije i restauracije prvog i jedinog dugometražnog igranog filma Ivana Martinca Kuća na pijesku, kojeg je po vlastitom scenariju snimio, montirao i režirao 1985. godine te koji se smatra neponovljivim primjerom modernizma i ranog europskog umjetničkog filma u Hrvatskoj (a veliki Martinčev prijatelj Tom Gotovac prije više od trideset godina ga je nazvao filmom XXI. stoljeća) ostvaren je u suradnji Kino kluba Split, Ivana Vukovića, KLIK Filma, Hrvatskog državnog arhiva i Hrvatskog filmskog saveza, čemu su doprinijeli i brojni stručni suradnici, među kojima posebno snimatelj filma Andrija Pivčević, dok ga je financijsku podržao Hrvatski audiovizualni centar. Rad Kino kluba Split podupiru HAVC, Zaklada Kultura nova i Grad Split.
U 85 minuta dugom filmu snimljenom u boji, naslovljenom prema stihovima iz Evanđelja po Mateju 7:26-27 (26 Naprotiv, tko čuje ove moje riječi, a ne čini tako, jest poput luda čovjeka koji sebi gradi kuću na pijesku. 27 Zapljušti kiša, navale bujice, zapušu vjetrovi i stanu šibati kuću, i ona se sruši. I velika bijaše njezina ruševina.), glume Dušan Janičijević, Branko Đurić, Dijana Zulim, Marina Nemet i Jadranka Stilin, a riječ je o arheologu koji se vraća s iskapanja u Kataloniji kući u Split, gdje nakon nekog vremena počini samoubojstvo. Njegov prijatelj pronađe audio kazetu sa snimljenim arheologovim zapisom, pa pokušava odgonetnuti razloge za tu smrt.
Kadar iz filma Kuća na pijesku
O Kući na pijesku filmski teoretičar i kritičar Tomislav Šakić kaže da je to krunsko ostvarenje redateljeva opusa jer je u formalnom pogledu suma strukturalističkih nastojanja iz njegovih eksperimentalnih filmova. Film prati osamljena, otuđena pojedinca u obezljuđenu gradu (što je naglašeno frapantnim raskorakom antičkih veduta Splita i protagonistovih snova s jedne strane i betoniziranog, modernog Splita, u kojem je metaforička naslovna kuća na pijesku zapravo stan u neuglednoj kući na autobusnom kolodvoru). Forma je antonionijevska, film je građen kao svojevrstan film detekcije pri čemu je temeljna tajna nedokučiva. Po mišljenju filmologa Sergia Grmeka riječ je o možda najvažnijem hrvatskom igranom filmu svih vremena, posebno zbog Martinčeva režijskog postupka koji je svojevrstan dugometražni film fiksacije ili pak strukturalni film, a cjelina dugometražnog filma konstruirana je kao fragmentirana enigma u koju kamera, u repetitivnim prizorima koji sami sebe ispražnjuju od značenja, dok ne postanu trajanje vremena samo, uporno pokušava penetrirati, kao da će sama dokučiti egzistencijalnu tajnu. Tanja Vrvilo ističe da autoreferencijalni, labirintski princip ovog filma-poeme izaziva polifone strukturalne i asocijativne uzlete misaonih spektatora te Martinčevu misao da pojedinac nije potvrda nade, sve se događa u odnosu ili procesu.
Ivan Martinac (1938-2005) je bio arhitekt, pjesnik i filmski stvaratelj, od 1958. pisao pjesme i scenarije, od 1959. montirao, a od 1960. režirao. Poslije povratka u Split, sa studija arhitekture u Beogradu, bavio se i alternativnim sagledavanjem i koherentnim stajalištima o filmu kao mediju, a njegov utjecaj, ulogu i značaj i danas potvrđuju mnogi autori. Pomoću njegovih filmskih opservacija o formi i traganju za metafizičkim lamentacijama o čistoći kadra, mnogi se splitski i drugi autori uspijevaju osloboditi predrasuda konvencionalnog filmskog žurnalizma. Više od dvadeset godina je predavao na filmskom tečaju Kino kluba Split, a u tom periodu nastaje i pojam Splitska škola filma. Snimio je 71 kratkometražni film, objavio 12 knjiga, proglašen je 1964. majstorom amaterskog filma, a bio je član Hrvatskog društva filmskih djelatnika, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Hrvatskog novinarskog društva i Udruženja hrvatskih arhitekata.
Projekcija digitaliziranog i restauriranog filma Kuća na pijesku održat će se u subotu, 6. srpnja u Kinoteci Zlatna vrata, a nakon projekcije u Splitu, najavljuje se i ona u zagrebačkom Tuškancu. Film će biti dostupan putem linka i na službenoj stranici www.ivanmartinac.com.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com