Kad je film doslovno snimljen u tvojoj kući (nalazila se u Paromlinskoj, na Trnju, tamo gdje je danas jugoistočni brid nove zgrade Nacionalne i sveučilišne biblioteke), kad su glumci spavali u tvojim krevetima, pili kavu skuhanu u tvoj džezvi, nosili tvoje jakne i košulje kao svoje filmske kostime, kad je tvoje dugogodišnje društvo, među kojim su bili i redatelj, i scenarist, i dio glumaca i tehničara, samo snimilo aktivnosti koje ste već uobičajeno, godinama tamo radili, od roštiljanja do glavometa, onda s punim pravom (i s mnogo nostalgije) možeš reći da je to familijarni film. I tako je o njemu pričao prof. dr. Hrvoje Turković, dijeleći s nama svoje najljepše uspomene.
Prvi igrani film Zorana Tadića Ritam zločina iz 1981. godine, u kojem su glavne uloge odglumili Ivica Vidović, Fabijan Šovagović i Božidarka Frajt, snimljen je prema scenariju Pavla Pavličića, utemeljenom na njegovoj kratkoj priči Dobri duh Zagreba (pa se prvobitno tako i zvao), zahvaljujući entuzijazmu svih sudionika kao i TV-uredniku Nenadu Pati koji je osigurao skroman budžet i 16-mm kameru. Fantastičan crno-bijeli triler odlikuje se gotovo ekspresionističkim snimkama Gorana Trbuljaka, ali i nizom dokumentarnih detalja ovog nekadašnjeg zagrebačkog predgrađa koje je gotovo sasvim promijenjeno ali i iščezlo u protekla gotovo četiri desetljeća.
Ivica Vidović u filmu Ritam zločina
Tadić je rođen 2. rujna 1941. u Livnu, Bosna i Hercegovina, a odrastao, živio i umro 9. rujna 2007. u Zagrebu, iste godine kada su otišli i Antonioni, i Bergman i Ante Peterlić. Studirao je komparativnu književnost i filozofiju, a kao dvadesetogodišnjak postao filmski kritičar, kasnije i pedagog, pa asistent režije i koscenarist, no najviše je volio režiju. Uz nogomet, dakako! Prije Ritma zločina snimio je dokumentarce Hitch... Hitch... Hitchcock! (1968.), Amerikanka (1970.), Poštar s kamenjara (1971.), Kazivanje Ivice Štefanca, mlinara (1973.), Dernek (1974.), Zemlja (1975.), Preporuča se za realizaciju (1978.) i Kašinska 6 (1981.) te antologijske Druge (1972.) i Pletenice (1973.), a zatim dvije epizode TV-serije Nepokoreni grad (1981.) pa igrani Treći ključ (1983.), TV-seriju i film Ne daj se, Floki (1985.) i onda igrane filmove San o ruži (1986.), Osuđeni i Čovjek koji je volio sprovode (1987.), Orao (1990.) i Treća žena (1997.), sve osim jednoga po scenariju Pavla Pavličića. Svojevrsni su mu filmski idoli bili Alfred Hitchcock, Fritz Lang i Claude Chabrol.
Kazališni, televizijski i filmski glumac Ivica Vidović (10. svibnja 1939., Beograd, Srbija-18. travnja 2011., Zagreb) je bio najpoznatiji po ulogama Servantesa u TV-seriji Naše malo misto, (1971) i Očalinka u Velom mistu (1981) te Inspektora Vinka u istoimenoj TV-seriji (1984-85), a među važnim filmskim ulogama su mu ostvarenja u Prometeju s otoka Viševice (1964), Kad čuješ zvona (1969), Idu dani i Lisice (1970), U gori raste zelen bor i W. R. - Misterije organizma (1971), Kužiš stari moj (1973), Čovjek koji je volio sprovode (1989), Kako je počeo rat na mom otoku (1996), Što je muškarac bez brkova? (2005) i Neka ostane među nama (2009). Ostvario je i brojne kazališne uspješnice, posebno u Gavelli i u Teatru Rugatino kojeg je osnovao i vodio s drugom suprugom, glumicom Gordanom Gadžić. Sahranjen je na gradskom groblju u Komiži, na otoku Visu, za kojeg je bio posebno vezan.
Projekcija filma iz nacionalne zbirke Hrvatske kinoteke održana je 16. svibnja u Dvorani katalozi Hrvatskog državnog arhiva, u sklopu serije Filmski četvrtak u HDA ali i povodom obilježavanja Festivala povijesti Kliofest 2019, a u okviru ovomjesečnog programa posvećenog osamdesetoj obljetnici rođenja Ivice Vidovića. Program je pripremio filmski arhivist Juraj Kukoč.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com