Smatra se kako danas čak 12% ljudi (riječ je dakle o stotinama milijuna) na cijelom svijetu živi i radi u zadrugama koje su u današnjem obliku nastale sredinom devetnaestog stoljeća, pa se transformirale u skladu s društvenim i ekonomskim promjenama u proteklih dvjestotinjak godina. Iako obično prvo pomislimo na zadruge zemljoradnika, ovim oblikom organizacije povezuju se i drugi, koji u takvom obliku zajedničkog rada i privređivanja vide najbolji način (samo)organizacije. O temi je stručno, iako pomalo (pre)više namijenjeno studentima i znanstvenoj javnosti nego prosječno informiranoj publici koja se u Dvorani Katalozi Hrvatskog državnog arhiva okupila u četvrtak, 21. ožujka, govorio dr. sc. Miroslav Tratnik, umirovljeni redoviti profesor Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pokazalo se međutim da kao i obično u sličnim prilikama bude uvijek dva ili tri gledatelja koji imaju osobna iskustva ili uspomene ili potrebu da podatke koje posjeduju dijele s ostalima, pa je i u tom pogledu program, kojeg je priredio i dao uvodnu riječ filmski arhivist Juraj Kukoč, opravdao svoju svrhu.
Prikazan je dokumentarni film Kreše Golika (Fužine, 1922.-Zagreb, 1996., autora, između ostalih, igranih filmova Plavi 9 (1950), Djevojka i hrast (1955), Imam dvije mame i dva tate (1968), pa najpoznatijeg i najgledanijeg domaćeg filma svih vremena Tko pjeva zlo ne misli (1970) koji je 1971. u Puli dobio Brončanu arenu, Pucanj (1977) i Ljubica (1978) odnosno TV-serija Gruntovčani (1975), Inspektor Vinko (1984) i Dirigenti i mužikaši (1990) i brojnih drugih) Na novom putu za koji je scenarij napisala Vesna Parun (Zlarin, 1922.-Stubičke Toplice, 2010., autorica zbirki poezije Zore i vihori (1947), Pjesme (1948), Crna maslina (1955), Sto soneta (1972), Stid me je umrijeti (1974), Tronožac koji hoda (1993) i brojnih drugih, sve do Grijeha smrti (2000), četiri zbirke proze, dvadesetak zbirki dječje poezije (među kojima je najpoznatija Mačak Đingiskan i Miki Trasi iz 1968.) te nekoliko dramskih djela). U filmu iz 1948., govori se o prvobitnom, donekle ideološki obojenom, oduševljenju stvaranjem seljačkih radnih zadruga kao jednog od vidova ostvarenja poslijeratne parole Tvornice radnicima, zemlja seljacima i o selidbi stanovništva iz pasivnih krajeva u plodne Slavoniju i Baranju, tematski sličnom kasnijem prvom igranom filmu Veljka Bulajića Vlak bez voznog reda iz 1959. Vidjeli smo i dva dokumentarca Rudolfa Sremeca (Vinkovci, 1909.-Zagreb, 1999., autora devedesetak dokumentaraca za koje je u pravilu sam pisao scenarije, među kojima su Uspavana ljepotica, o kulturnim i povijesnim spomenicima Trogira, iz 1953., za koji je dobio nagradu na filmskom festivalu u Berlinu, Crne vode (1956) o Kopačkom ritu, Ljudi na točkovima (1963) o ljudima koji su danju radnici u industriji, a u ostalo vrijeme seljaci na svojim gazdinstvima, Učitelj plesa (1969) o čovjeku koji putuje od sela do sela i podučava plesne vještine i Vrijeme šutnje (1971) o kućama na kraju sela, koje su nekada u Slavoniji postojale kao mjesto za provođenje zadnjih dana i smrt starih članova društva, inače poznat i kao scenarist Surogata za kojeg je Duško Vukotić 1962. dobio Oscara), Koraljari i spužvari iz 1947., o zadruzi lovaca na spužve i koralje sa Zlarina i Krapnja te Zemlja (kombinirani dokumentarno-igrani) iz 1964., o sumnjama u uspješnost zadrugarstva, koje međutim još uvijek postoji u nešto drugačijim okvirima, a poznavatelji tvrde da ima i svijetlu budućnost.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com