Ovogodišnje se projekcije filmova iz nacionalne zbirke Hrvatske kinoteke odvijaju u znaku obilježavanja četrdeset godina od osnutka ove značajne institucije (koja, na žalost, u protekla četiri desetljeća nije u potpunosti zaživjela u cjelini svoje zamišljene uloge), pa je tako i jedini dugometražni igrani film redatelja Oktavijana Miletića (1. listopada 1902.-17. kolovoza 1987.), suosnivača Kinokluba Zagreb i prvog domaćeg autora koji se sustavno i profesionalno bavio filmom, Lisinski snimljen 1944. godine, koji se smatra našim najstarijim sačuvanim dugometražnim igranim filmom, prikazan u tom okviru, u četvrtak, 21. veljače u dvorani Katalozi Hrvatskog državnog arhiva.
O nastanku, a još više o restauraciji filma govorili su Carmen Lhotka, dugogodišnja pročelnica Hrvatske kinoteke, a sada predavačica na Vernu i filmski arhivist Mladen Burić koji je priredio program. Original filma dugo se smatrao izgubljenim, a nitratni negativ je slučajno otkriven 1981. godine u spremištima Jadran filma te je skrivečki restauriran. Ta je kopija prikazana 18. listopada 1990., a 2008. i 2009. su sačinjene fotokemijska i digitalna restauracija te je film tiskan na DVD-u u izdanju Hrvatske kinoteke-Hrvatskog državnog arhiva, uz popratnu knjižicu.
Legenda govori da je Lisinski bio prvi hrvatski igrani i zvučni film, no prije njega je davne 1917. godine snimljen Brcko u Zagrebu redatelja Arsena Maasa (prikazan 28. kolovoza te godine u kinu Metropol), dug tek tridesetak minuta, a nakon njega i Matija Gubec, redatelja Ace Biničkog (prikazan 8. prosinca u kinu Apollo), rađen po scenariju koji je napisala Marija Jurić Zagorka. Oba filma su izgubljena. Miletić je ipak autor i kratkog filma Šešir iz 1937., koji je bio prvi domaći zvučni film.
Lisinski je zapravo dobar primjer filma na čiju su sudbinu manje utjecali filmski i umjetnički elementi, a puno više općedruštveni, ponajviše politički. S obzirom da ustaške vlasti nisu odobravale ideologiju ilirskoga pokreta, a glavni je lik porijeklom još i Židov (što autori naravno nisu baš potencirali), film od početka nije imao previše državne potpore, pa se ni vrh tzv. NDH nije pojavio na premijeri. Poslije rata je njegovo postojanje zanemareno, a devedesetih ponovo neopravdano naglašeno.
Jer, objektivno je Lisinski vrlo šaren. Često patetičan i s neuvjerljivim dijalozima, s uglavnom diletantskom glumom, osim Veljka Maričića u ulozi Štrige, a opet s povremenim jakim kadrovima, posebno eksterijerima snimljenim u Hrvatskom zagorju, relativno dobro prikazanim duhom vremena i masovnim scenama, a najviše s obzirom na temu, ipak je nezaobilazan u domaćoj filmskoj povijesti.
Vatroslav Lisinski (8. srpnja 1819.-31. svibnja 1854.), pravim imenom Ignaz Fuchs, je bio hrvatski kompozitor njemačko-židovskih korijena, diplomirani filozof i pravnik, koji je učio glazbu kod J. K. Wisnera Morgensterna, a prve poticaje za komponiranje dao mu je Albert plemeniti Štriga iz Križevaca, diplomirani pravnik i gorljivi pristalica Ilirskog preporoda, operni pjevač, inicijator i organizator, čija je uloga odgovarala današnjem shvaćanju menadžera, koji je 1840. utemeljio u Zagrebu prvo ilirsko glazbeno društvo na čelu s Vatroslavom Lisinskim kao dirigentom. Lisinskog, koji je radio kao bilježnik banskog stola, je poticao na komponiranje ilirskih budnica i prve hrvatske opere Ljubav i zloba (1846.), na libreto Dimitrija Demetra. Za boravka u Pragu napisao je najveći dio opere Porin, ponovo na libreto Dimitrija Demetra, a završio ju je 1851. u Zagrebu, no nije doživio praizvedbu. U svom kompozitorskom radu rukovodio se idealima iliraca, stvaranju umjetničke glazbe zasnovane na narodnoj. Najbolji je bio kao autor sedamdesetak solo pjesama, melodijski inventivnih, formalno raznolikih, a po ugođaju pretežito elegičkih.
Po njemu ime nosi zagrebačka Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, izgrađena 1973. godine.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com