U prostorima Instituta za suvremenu umjetnost, na Trgu kralja Tomislava 20, a u suradnji s Institutom Tomislav Gotovac, postavljena je i 7. veljače otvorena izložba naslovljena Trg maršala Tita, volim te!, posvećena jednom od slavnih performansa koje je Gotovac izveo na prvoj javnoj i organiziranoj manifestaciji performansa u Hrvatskoj održanoj 1997. godine. Tada su se pod nazivom Tjedan performansa Javno tijelo, tijela nekih performera u pojedinim uličnim događanjima koristila kao metafora javnosti, a Tomislav Gotovac je svoj performans Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita – Trg maršala Tita, volim Te!, kojim se referirao na performans Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!), koji se dogodio 1981. godine, izveo na tom za njega posebno važnom trgu. Na Trgu I., kako se zvao u vrijeme ustaške NDH, mali je Tomislav bio zadivljen golim likovima na Meštrovićevu Zdencu života, a zauvijek pamtio klupe na kojima je njegova mama voljela sjediti.
Na izložbi koje ostaje otvorena do 11. veljače, a posvećena je osamdesetoj godišnjici rođenja Tomislava Gotovca, prikazana je dvadeset i jedna od brojnih fotografija snimljenih tokom dvosatnog performansa, dvanaestominutni sažetak video zapisa i narančasti jednodijelni kombinezon u kojem je Tom nastupio, sa znakovitim imenom njegovog omiljenog redatelja Howarda Hawksa, plavim fluorescentnim slovima ispisanim na leđima.
Tomislav Gotovac rođen je u Somboru 9. veljače 1937., koji je tada imao čak četiri kina, a njegova majka Elizabeta Lauder, zvana Beška, kći bogatog bačkog mesara, bila je beskrajno zaljubljena u film i na tu je ljubav poticala i svoga sina. Kao četverogodišnjak je došao u Zagreb i tu je prvu filmsku projekciju vidio kada ga je otac, nekadašnji jugoslavenski kraljevski podoficir, narednik, a zatim domobran, odveo 1942. godine u domobransku vojarnu na Črnomercu gdje su se povremeno prikazivali filmovi. Godinama je nakon toga gledao sve što je od filma valjalo vidjeti, mnoge filmove i više puta, znajući ih u detalje i u svakom filmskom segmentu, a zahvaljujući svojem nenadmašnom pamćenju, bez problema se mogao prisjetiti i dana i sata i okolnosti svake projekcije, od više tisuća na kojima je bio. Nesuđeni arhitekta, koji je uživao u crtanju i matematici, pa bankovni činovnik i zaposlenik Vinogradske bolnice, ostvario je ipak dječačke snove i svoja je iskustva i promišljanja prenosio i u vlastite filmove, koje je snimao prvo u Kinoklubu Zagreb, a zatim, za vrijeme studija režije, i u Kino klubu Beograd, pa samostalno i uz produkcijsku pomoć Hrvatskog filmskog saveza, ali sanjanu karijeru filmskog i televizijskog redatelja, za što se spremao, studirao i stekao diplomu, nije nikada uspio ostvariti. Nisu mu dali.
I mučilo ga je to, iako bi sa svojim širokim osmijehom znao odmahnuti rukom i krupno, panonski opsovati, kao da i nije važno. Ionako je sve film, govorio je uporno i vjerujući, nastavljajući Beškin i svoj san uokviren filmskim kadrovima. Bavio se likovnom umjetnošću (mama je bila sklona slikanju i voljela ići na izložbe), pisao, postao jednim od najvećih konceptualnih umjetnika na svijetu, a njegovi se radovi nalaze u vodećim svjetskim muzejima i galerijama. No, film je bio i ostao njegova najveća ljubav.
U četvrtak je održan i razgovor o Tomislavu Gotovcu, na kojem su među ostalima sudjelovali njegovi prijatelji i suradnici, kojeg su vodili Jadranka Vinterhalter, organizatorica Tjedna performansa Javno tijelo od prije dvadeset godina, Janka Vukmir, predsjednica Instituta za suvremenu umjetnost i Darko Šimičić, istraživač u Institutu Tomislav Gotovac.
Tomislav Gotovac umro je 24. lipnja 2010.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com