Knjige

Na učestale prigovore kako se povjesničari hrvatskoga filma previše bave njegovim periodizacijama, socijalno-političkom ili produkcijskom poviješću, a premalo njegovim stilskim paradigmama ili uzorcima, u posljednje vrijeme, osobito iz pera filmologa mlađe generacije, stižu uvjerljivi teorijski demantiji. Jedan od njih prva je knjiga filmologa Krunoslava Lučića,  koja se velikim dijelom posvećuje općim teorijama (filmskoga) stila, da bi ih potom primijenila u analizi nekolicine hrvatskih igranih filmova.

Pozivajući se na literaturu iz područja teorije i povijesti filma, ali i književne teorije, lingvistike, filozofije i povijesti umjetnosti, u prvom dijelu knjige razrađuju se pojam i fenomen jezičnoga i filmskog stila. Lučić polazi od suvremene teorije filmskoga stila zasnovane na takozvanom funkcionalnom pristupu kako su ga formulirali i primjenjivali filmolozi Noël Caroll i David Bordwell, te na srodnom mu konfigurativnom pristupu hrvatskoga filmologa Hrvoja Turkovića. Uz analitičku razradu bitnih sastavnica i načela filmskoga stila, knjiga nudi teorijsko objašnjenje mehanizma njegova funkcioniranja na primjerima iz svjetske kinematografije, kao i konkretan opis različitih općih stilskih konfiguracija, poput klasične i modernističke, te njihovih specifičnih stilskih varijanti u hrvatskom dugometražnom igranom filmu u razdoblju između 1945. i 1991. godine, ukazujući pritom na transpovijesni značaj obiju stilskih konfiguracija i u svjetskom i u hrvatskom igranom filmu. Varijante klasične i/ili podtipovi modernističke konfiguracije analiziraju se u filmovima Ante Babaje, Branka Bauera, Zvornimira Berkovića, Kreše Golika, Fadila Hadžića, Vatroslava Mimice, Zorana Tadića i Ante Peterlića.