Hrvatski Filmski Ljetopis

UDK: 791.65.079(497.5 Osijek):791.077(497.5)"2004"(049.3)

UDK: 791.65.079(497.5 Osijek): 791.077(497.5)"2004"(049.3) Uglavnom prazna osjecka kina 36-tom su revijom hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva nakratko oživjela, no uglavnom zahvaljujuci autorima i gostima, ne i gradanima Osijeka. Na reviji je najviše bilo eksperimentalnih filmova, a osobito je zanimljiv La cantina di ferro Matije Debeljuha — zapravo se doima kao igrani, no autoru je ocito važnija bila stilizacija od price. Scena zamišljanja kontakta izmedu oca i kcerke izazvala je komentare kao kljucno mjesto filma u kojem se stalno sugerira tema incesta i pedofilije, no Debeljuhov talent svakako sjaji i ispod eventualnih nenamjernih dvoznacnosti i nespretnih narativnih elemenata. Izravnije metafizicke konotacije ima Orfej Damira Juricica, a vrijedni su i eksperimentalni filmovi Kroz noc(A. Muharemovic), Lasceaux (F. Sokolic) i drugi. Sasvim drugaciji je tip filma dokumentarni Stari grad Krune Heidlera, a najuspješnije ostvarenje ovoga roda je Prije kiše Marija Papica — lucidna zabilježba života pomocu detalja i krupnih planova, a vrijedna su dokumentarna ostvarenja i Teza (E. Lenic), sa sugestijom mucenja životinja, Ja sada živim ovdje (Z. Pisacic), i drugi. Animiranih je filmova bilo malo, no duhoviti Mojsije Jadranka Lopatica iznimno je ostvarenje, kao i Vrata Vjekoslava Živkovica. Od igranih je filmova najbolji duhoviti erotski Bojan Frana Sokolica. Posebnu pozornost zaslužuje legendarni Tomislav Gotovac koji je filmovima kao što su Proroci bio do te mjere izvan konkurencije da ga je i žiri takvim tretirao i dodijelio mu zasebnu povelju.

UDK: 791.65.079(497.5 Zagreb):791.21(100)"2004"(049.3)

Usredotocivanjem na filmove snimljene bez montažnih rezova, i pridodavanjem popratnog programa aktualnih naslova koji slijede held take estetiku, One Take Film Festival prvim je svojim izdanjem 2003. znacio dobrodošlu prinovu u hrvatskoj festivalskoj ponudi, kojom smo došli u stanje razmjerne zrelosti. U drugom izdanju, uz zanimljive retrospekive i pratece programe, i u konkurenciji je prikazao zanimljiva ostvarenja, premda u javnosti nije bio toliko upadljiv. Virtuozni filmovi kao što su Deserted (Daniel Jacobs), Take it Back (Viko Nikçi) i tako dalje, a uz eksperimentu usmjerena djela, filmovi kao što je Master, You’re Wonderful Hessama Kholousija — adaptacija Salingerove proze — odlikuje suptilna naracija. Dobitnik glavne nagrade Ascension Bena Ferrisa sadrži oba segmenta, no kvalitetom se ne izdvaja od konkurencije. Pronalaženje radova koji ce moci ostaviti dojam, a ostajati vjerni estetici jednoga kadra, vjerojatno ce organizatorima biti iz godine u godinu sve teže, i sva je prilika da ce biti sve više radova koji prije pripadaju u galerijske instalacije nego na festivale — primjerice Defining Moments (Twin Towers) Paula Matosica, a možda festival sve više postane (Hand) Held Film Festival.

U doba osnivanja Medunarodnoga festivala dokumentarnoga filma u Amsterdamu novi globalni val dokumentarizma poceo se tek nazirati. Utemeljen prije sedamnaest godina, festival se postupno razvijao u najopsežniji i najraznovrsniji izlog svjetske dokumentaristike, promotivno i ’tržišno’ važan za one koji se odluce baviti tim oblikom filmskoga stvaralaštva. Brojem filmova i posjetitelja IDFA svake godine potuce vlastite rekorde. Takva je bila i prošla 2004, prema rijecima direktorice festivala Ally Derks i ’godina dokumentarca’. Posljednja IDFA prikazala je u deset festivalskih dana više od dvjesto filmova u petnaestak dvorana, prodala rekordnih sto i dvadeset tisuca ulaznica, ugostila više od dvije tisuce profesionalaca. Filmovi i zbilja o kojoj govore izmjenjivali su se kao na traci, razvrstani u neku od natjecateljskih (Joris Ivens, Silver Wolf, First Appearance) ili popratnih festivalskih kategorija (pr. Jan Vrijman, Reflecting Images) i retrospektiva. Mnogi dokumentaristi, posveceni cilju da pokažu neko svjetsko otkrice ili svoje videnje svijeta, ondje su stigli kao potpuni anonimci, drugi pak kao iskusni autori. Unatoc veliku broju naslova iz SAD, Australije i zemalja Zapadne Europe, osobito iz Nizozemske, život zapadnjaka nije se uspio nametnuti kao ’top’-tema festivala, ciji komplementarni fondovi/forumi (Jan Vrijman Fond) uvelike poticu i financiraju nezavisne autore u nerazvijenim zemljama, kako bi posvjedocili o onima koje suvremeni kulturolozi rado nazivaju Drugima. IDFA je i dalje otvorena svim dokumentarnim vrstama, metodama i duljinama, od ’namjenskih’ ili tematskih minijatura što se prikazuju kao predigra duljim filmovima (primjerice, serije Cell Stories Edwarda Lachmana i 26.000 lica) do cjelovecernjih naslova. Ove je godine dijagnosticiran polet dokumentaristike na istoku Europe (osobito u Rumunjskoj i Bugarskoj), koja kao tematsko rasadište ne zaostaje za najproblematicnijim zonama planeta. Rusko-cecenski rat nadahnuo je jedno od najboljih ostvarenja IDFA-e, cjelovecernje Tri sobe melankolije finske autorice Pirjo Honkasalo, a položaj žena u patrijarhalnim društvima neke od ponajboljih dokumentaraca s Bliskog i Srednjeg istoka. Latinoamericki filmaši (osobito Argentine i Brazila) zabavljeni su ekonomskim i politickim krizama u svojim zemljama.

UDK: 791.32+791.21.038.6

Asocijativnim filmskim izlaganjem filmski teoreticari (npr. Ante Peterlic) nazivaju izlaganje u kojem se motivi nižu prema asocijativnim nacelima slicnosti i razlike, metafore i metonimije ili, primjerice veza zasnovanih na izvanfilmskom znanju. Najcešce i najcišce primjere toga tipa izlaganja nalazimo u eksperimentalnom filmu, no podjednako su asocijativno izloženi i dokumentarni filmovi poput Male seoske priredbe (1971) Krste Papica. Dakako, kada se zbog zacudnosti asocijativne organizacije gubi dojam referencije dokumentarnoga filma na stvarni svijet — npr. u filmovima Mirila (1997) Vlade Zrnica i Prije kiše (2004) Marija Papica, možemo reci da je rijec o izrazito modernistickom dokumentarnom filmu, bližem granici dokumentarnoga i eksperimentalnog filma. U asocijativnom su tipu izlaganja, dakle, prisutni šokovi spoja nespojivih ili kontrastnih kadrova, primjerice u Dead Man Walking (2002) Tomislava Gotovca, no cesto je i ponavljanje slicnih ili istih prizora (kadrova, scena, itd.), odnosno kontinuirano prikazivanje nepromijenjenog ili gotovo nepromijenjena prizora, primjerice Spavanje (Sleep, 1963) Andyja Warhola ili Gotovcev Glenn Miller I / Srednjoškolsko dvorište (1977). Važnost izvanfilmskog znanja opet se ocituje osobito razvidno u filmovima Toma Gotovca Dead Man Walking (koji se može razumjeti samo na podlozi Gotovceva opusa) i Proroci (2004; koji traže niz znanja iz povijesti i vizualne kulture). Dakako, asocijativno se izlaganje cesto veže s narativnim (primjerice u Godarda), a Ejzenštejn, unatoc narativnoj organizaciji mnogih filmova, u svom teorijskom radu najvecu pozornost obraca upravo asocijativnim mogucnostima filma.

UDK: 791.211/.228(491.1)"199/200"

Autor govori o glavnim autorima islandske kinematografije. Vodeca je pojava redatelj, producent i publicist Fridrik Thór Fridriksson, cija je drama Djeca prirode/The Children of Nature (Börn náttúrunnar, 1991) nominirana za Oscara. On spaja popularnu kulturu s naslijedem tradicionalne kulture, a fascinantna Ledena groznica/Ice Fever (A köldum klaka, 1995) podsjeca na rad Jima Jarmuscha. Debitantski filmovi Dagura Kárija — Nói Albinói (2003) — i Baltasara Kormákura — 101 Reykjavik (2000) na maštovit nacin govore o sudbinama mladih likova. Premda slabije poznat u svijetu, islandski je film sve važniji.

UDK: 791.633-051 Šimatović, Š. +791(497.5)"194/196"

Premda autor samo 34 filma (od toga tri cjelovecernja igrana), 85-godišnji Šime Šimatovic, nezaobilazan je sudionik hrvatske kulture, do najnovijih dana djelujuci kao važan organizator kulturnoga života te je pridonio osnivanju vecega broja filmskih i kulturnih institucija. Kao glumac okušao se vec u partizanima, medu kojima se našao zbog svoga tvrdog lickog hrvatstva; premda nije bio ljevicar, teško je prihvatio Pavelicevu prodaju Dalmacije Italiji. Nakon rata, u Zagrebu se bavi filmom, isprva kao umjetnicki direktor Jadran filma, no odlazi studirati film u Prag. Nakon 1948. vraca se u Jadran film, neko vrijeme je potom slobodnjak a potom clan Komisije za kinematografiju. Potom pocinje njegova redateljska karijera, u kojoj pretežu dokumentarni filmovi. Prvi Šimatovicev cjelovecernji igrani film Kameni horizonti (1953), nastao prema ideji Vjekoslava Kaleba, odaje znacajke socrealizma, ali i neorealizma, dok se sljedeci cjelovecernji igrani film Naši se putovi razilaze (1957) bavi pokretom otpora u Zagrebu, temom bliskom autorovu životnom iskustvu. Pustolov pred vratima (1961), prema drami Milana Begovica, netipican je za svoje vrijeme bolecivim ugodajem, salonskom scenografijom i dramaturgijom te fatalizmom, najavljuje novo razdoblje hrvatskoga FILMA.

UDK: 791.622(497.5)"195"

Pedesete godine 20. stoljeca razdoblje su razrade i standardizacije kinematografskog sustava u Hrvatskoj u sklopu nove države — socijalisticke Jugoslavije, te razdoblje konstituiranja masovne urbane kulture. Tek je socijalisticko sustavno razvilo kinematografiju u razgranatu i razradenu kulturnu industriju, držeci film važnim sredstvom masovne propagande i opceg prosvjecivanja. Razdoblje pedesetih bilo je obilježeno izrazitom razvojnom otvorenošcu kulturne i ekonomske politike u podrucju kinematografije, pa je primjerice realizirana ideja o mogucnosti proizvodnje crtanog filma, a osnovan je i Zagreb film kao specijalizirano poduzece kratkog filma, poticana je i amaterska proizvodnja, utemeljena je savezna Jugoslovenska kinoteka i tako dalje. Postupno su uvedeni festivali koji su ubrzo i specijalizirani — festival jugoslavenskih filmova u Puli (utemeljen 1954) od 1960. specijalizirao se u festival cjelovecernjeg igranog filma, a u Beogradu je utemeljen svejugoslavenski festival kratkog filma. Filmska je kritika pretežito pristupala filmu s ideološkim kriterijima a osim domacih na isti su nacin prosudivani i strani filmovi, poput Hustonove Džungle na asfaltu (The Asphalt Jungle, 1950), no presudniji je bio ’prevencijski’ filter — niz ideoloških ’citanja’ i komisija koje su odlucivale o raznim elementima filma. No, cesto su filmovi kritizirani kao umjetnicki neuspjeli (Koncert Branka Belana iz 1954) premda je pravi razlog bio ideološki. Zbog takvog je konteksta film bio pod pritiskom populisticnosti kako bi obuhvatio širok raspon stanovništva, pri cemu je (kao i u socrealizmu) propisivan klasicni stil — orijentiran na »realisticke« fabule, no bez zapadnjackih tema. U dokumentarnom je filmu postojala jaca tradicija nego u igranom, zbog cega je vizualni stil cesto bio u kontrastu s grubo shematiziranim komentarom. Stvaranjem individualnoga proizvodnog kontinuiteta u pedesetima javlja se mogucnost stilske prepoznatljivosti — primjeri su u igranome filmu Branko Bauer i Fedor Hanžekovic, a u dokumentarnom filmu Milan Katic, Branko Belan, Rudolf Sremec i Branko Marjanovic. Modernisticke se tendencije isprva javljaju na podrucju crtanoga filma, sa autorski jakim i politicki utjecajnim osobama kao što su Dušan Vukotic i Vatroslav Mimica, no oko tih se tendencija formirala cijela Zagrebacka škola crtanog filma. Ante Babaja snima alegorijske, izrazito stilizirane kratke filmove, a naznaka predstojeceg modernizma ima i u Rudolfa Sremeca i Šime Šimatovica. Amaterski filmovi Mihovila Pansinija, Tomislava Kobije i Ivana Martinca pripremili su avangardisticki pokret eksperimentalnog filma pocetkom 1960-ih. U ovom je razdoblju ’diletantizam’, medutim, toleriran, na što je burno reagirala autorska kinematografija u sljedecem desetljecu.

Unatoc promjenama stila, svi su Viscontijevi filmovi nastali prema nekom književnom predlošku, a njegovi suradnici, scenaristi Suso Cechi D’ Amico, Pasquale Festa Campanile i Enrico Medioli, tvrde da bi vec i najkraci sinopsisi Viscontijevih filmova bili plod njegove lektire, a nekada je ’križao’ i više pisaca i književnih stilova u isto vrijeme. Iz prve autorske faze autor bira neorealisticke filmove Opsesija — ekranizaciju ’hard boiled’ romana Jamesa Caina Poštar uvijek zvoni dvaput — te Zemlja drhti, prema Verginom romanu Obitelj Malavoglia, no oba djela slobodno pristupaju predlošcima. Autor objašnjava kontekst neorealizma, usporeduje strukturu likova i dogadaja Viscontijevih filmovima sa predlošcima, pri cemu bi liku bilo mijenjano ime ako je znatno odstupao od karakteristika odgovarajucega lika iz predloška. Visconti tako u odnosu na roman Obitelj Malavoglia prebacuje naglasak s povijesne antropologije na ideološku antropologiju u Zemlja drhti — uputnice na konkretnu povijesnu epohu znatno su manje razradene. Katkada se originalni smisao književnoga predloška slijedi u potpunosti, a katkada i sasvim izokrece, može se stoga reci da film nije predstavljanje postojeceg teksta, vec istinska re-kreacije književnog teksta. No, na špici nema uputnica na roman. Kritika cesto kaže da je Opsesija remek djelo nastalo na temelju bijednoga romana, no posudbe iz književnoga teksta bitnije su od pukoga preuzimanja fabule. Primjerice, cijeli su dijalozi iz Viscontijeva filma presudno odredeni psihološkim identitetom Cainovih likova, cak se i izgovorene recenice cesto podudaraju s recenicama iz predloška. No, Visconti jest nadgradio strukturu romana, uvodeci primjerice važan lik — Španjolca, zlokobni sudac Sackett i odvjetnik Katz iz romana u filmu nemaju svojih pandana. Za razliku od romana, u Opsesiji su junaci izrazito suprotstavljeni društvu koje ih okružuje.

Autor tematski potanko i uz primjenu zasada psihoanalize Carla Gustava Junga (ponajprije Jungove teorije arhetipova) rašclanjuje hrvatske cjelovecernje igrane filmove premijerno prikazane u razdoblju 1990-1992: Ljeto za sjecanje Bruna Gamulina, Orao Zorana Tadica, Stela Petra Krelje, Karnaval, andeo i prah Antuna Vrdoljaka, Caruga Rajka Grlica, Ðuka BegovicBranka Schmidta, Krhotine — kronika jednog nestajanja Zrinka Ogreste, Vrijeme ratnika Dejana Šorka, Prica iz Hrvatske Krste Papica, Školjka šumi Miroslava Medimorca, Kamenita vrata Ante Babaje, Luka Tomislava Radica, kao i nekoliko srednjemetražnih filmova: Hrvatske katedrale Hrvoja Hribara, Dok nitko ne gleda Lukasa Nole, Mor Snježane Tribuson i Baka bijela Stijepe Mijovica-Kocana.

Autor tematski potanko i uz primjenu zasada psihoanalize Carla Gustava Junga (ponajprije Jungove teorije arhetipova) rašclanjuje hrvatske cjelovecernje igrane filmove premijerno prikazane u razdoblju 1990-1992: Ljeto za sjecanje Bruna Gamulina, Orao Zorana Tadica, Stela Petra Krelje, Karnaval, andeo i prah Antuna Vrdoljaka, Caruga Rajka Grlica, Ðuka BegovicBranka Schmidta, Krhotine — kronika jednog nestajanja Zrinka Ogreste, Vrijeme ratnika Dejana Šorka, Prica iz Hrvatske Krste Papica, Školjka šumi Miroslava Medimorca, Kamenita vrata Ante Babaje, Luka Tomislava Radica, kao i nekoliko srednjemetražnih filmova: Hrvatske katedrale Hrvoja Hribara, Dok nitko ne gleda Lukasa Nole, Mor Snježane Tribuson i Baka bijela Stijepe Mijovica-Kocana.

UDK: 778.53:061.2(100)

U španjolskom gradu Huelva održana je skupština IMAGO-a, Europske federacije direktora fotografije na kojoj se govorilo o tehnologijama buducnosti te o neprimjereno dugom radnom vremenu direktora fotografije, zbog cega cak stradavaju i ljudski životi. Potom je održan prvi medunarodni kongres snimatelja o autorskim pravima na kojem je posebnu pozornost izazvalo hrvatsko pravno rješavanje ovoga problema. Naime, za razliku od situacije u mnogim razvijenijim i financijski mocnijim kinematografijama, u Hrvatskoj je direktor fotografije, naveden kao suautor filma uz redatelja, scenarista, autora dijaloga, skladatelja i, dakako, producenta (katkada uz još neke sudionike stvaralackoga procesa). Izvještaj donosi i kratku povijest IMAGO-a i hrvatske snimateljske udruge (H. F. S.), obrazloženje legislative o autorskim pravima u Danskoj i relevantne clanke hrvatske legislative.

UDK: 778.53:061.2(100)

U španjolskom gradu Huelva održana je skupština IMAGO-a, Europske federacije direktora fotografije na kojoj se govorilo o tehnologijama buducnosti te o neprimjereno dugom radnom vremenu direktora fotografije, zbog cega cak stradavaju i ljudski životi. Potom je održan prvi medunarodni kongres snimatelja o autorskim pravima na kojem je posebnu pozornost izazvalo hrvatsko pravno rješavanje ovoga problema. Naime, za razliku od situacije u mnogim razvijenijim i financijski mocnijim kinematografijama, u Hrvatskoj je direktor fotografije, naveden kao suautor filma uz redatelja, scenarista, autora dijaloga, skladatelja i, dakako, producenta (katkada uz još neke sudionike stvaralackoga procesa). Izvještaj donosi i kratku povijest IMAGO-a i hrvatske snimateljske udruge (H. F. S.), obrazloženje legislative o autorskim pravima u Danskoj i relevantne clanke hrvatske legislative.

UDK: 791.228 (049.3)

Knjiga Alkemija animacije obuhvaca nekoliko potpuno razlicitih segmenata. No, u Hrvatskoj ne postoji prevedena ili napisana povijest animacije, a tim se filmskim rodom u nas gotovo nitko sustavno ne bavi na razini kritike, povijesti ili teorije. Najzanimljiviji su dijelovi knjige oni koji objašnjavaju i pojašnjavaju proces nastajanja animiranog filma: od onoga što Marušic naziva softwareom animiranog filma pa sve do tehnologije i najobicnijih, ali filmskim kriticarima potpuno nepoznatih tajni zanata — ova je knjiga koristan prirucnik i udžbenik. Osobito je zanimljiva i obrada problema odnosa autorske i producentske kinematografije, a za ugled Zagrebacke škole animiranoga filma u svijetu zaslužna je i tocno odredena politicka konstelacija. Upitne definicije umjetnosti i neargumentirane pohvale umjesto kratkih obrazloženja glavne su mane ove knjige, no vrline, medu kojima je i privlacan stil svih suradnika na knjizi, ipak prevladavaju.

UDK: 791(497.5)(091)(049.3)

Druga knjiga u izdanju Hrvatskoga društva filmskih kriticara sastoji se od kritika, ogleda, pregleda i komentara filmskog kriticara Tomislava Kurelca koji, premda zaposlen na najmocnijem mediju televizije, pripada medu zagovornike dobra ukusa slabo poznate širokoj javnosti. U knjizi su sakupljeni tekstovi o hrvatskom filmu objavljeni u Vijencu, Kolu, Variety International Film Guideu, Danasu i drugim casopisima, a predgovore su napisali kriticar Dario Markovic i sam autor. Podjednako zainteresiran za organizacijske probleme hrvatske kinematografije i procjenu vrijednosti umjetnickih djela, Kurelec piše o festivalima, trendovima i pojedinim filmovima kako bi pomogao hrvatskoj kinematografiji i afirmirao vrijednosti kojima teži svaki dobronamjerni kriticar i gledatelj. Šteta je samo što je važan društveni angažman u održavanju kulturnih elemenata u programu nacionalne televizije autora sprijecio da ispiše još više vrijednih kriticarskih stranica o hrvatskome filmu; on je naime jedan od rijetkih kriticara koji našem filmu pristupa i sustavno i odgovorno.

Četiri Mikiceva udžbenika medijske kulture za više razrede osnovne škole prate i metodicki prirucnik (suautorica A. Mesic) i DVD (suautor M. Kuhta). Osim filma, koji je temelj važeceg školskog programa, u udžbeniku su obuhvaceni i strip, televizija, kazalište, radio, novine, knjiga i racunalo. Autor je uspio sažeto ali zanimljivo i dovoljno jasno priopciti ucenicima bitne spoznaje o prirodi i osebujnostima svakoga pojedinoga medija, koristeci zanimljive primjere (pri cemu je jako koristan prateci DVD). Umjesto cesto uobicajena pokroviteljskoga i odmaknutog odnosa, Mikiceve udžbenike prožima bliski, izravni i prijateljski pristup. Ucenici se pritom poticu na razmišljanje i logicno zakljucivanje, a na nastavniku je da im pomogne da dodu do logicnog i smislenog odgovora na postavljena pitanja. Ovo pionirsko djelo dobar je smjerokaz za uspješno uvodenje nastavnoga podrucja medijske kulture u osnovne škole, a privuci ce i citatelje izvan kruga ucenika koji ga koriste u nastavi.

Ova monografija tiskana povodom pedesete obljetnice Akademije dramske umjetnosti sretan je plod nesretne urednicke koncepcije: svaštarenje priloga i otvorenost forme posljedovala je ne kurtoaznom cestitarskom monografijom vec kriticki intoniranom knjigom. Organizacija se knjige raspada na nekoliko pravaca izlaganja koji se sagledavaju tek iz cjeline: historiografske i arhivske priloge, pretiske relevantnih teorijskih tekstova, polemicke intervjue s osobama koje su svjedocile razvoju Akademije, te klasicne kurtoazne memoarske intervjue. Isti je pristup primijenjen i na teatarske i na filmske »polovice« Akademije. Ipak, ponajveci je problem ove bogato ilustrirane i formatom ovece knjige od petstotinjak stranica nedosljedna koncepcija statistickih priloga. naime, pridodani su popisi svih upisanih studenata od osnutka Akademije, ali ne i diplomiranih, i, isto tako, popisi svih snimljenih filmova, ali ne i diplomskih.

Zagrebacki V. B. Z. pokrenuo je filmski niz za cijeg je urednika angažiran filmski kriticar Jurica Pavicic, a kao prva knjiga u nizu objavljena je knjiga o produkciji socijalisticke Jugoslavije, s kracom dopunom o razdoblju nakon raspada te zemlje. Izbor teme za zapocinjanje filmske edicije jako je dobar, no autor, njegovo djelo i urednicki doprinos nisu blizu toj ocjeni. Kao i u Škrabalovoj povijesti hrvatske kinematografije, estetske su prosudbe u Gouldingovoj knjizi dio šireg zahvata u društvo, a zajednicka im je znacajka i evolucionisticko poimanje povijesti s vrhuncem u modernizmu, s tim da Goulding zanemaruje, primjerice partizanske filmove. Unatoc nekim manama, Goulding daje korektan i zanimljiv pregled politicko-ideologijsko-kinematografskog iskustva socijalisticke Jugoslavije, ali sa srbocentricnim nagnucem — primjerice, Golikov film Tko pjeva zlo ne misli nije zastupljen cak ni u izabranoj filmografiji. Ceste su u Gouldinga medutim i faktografske greške te nepreciznosti u prepricavanju sadržaja filmova, a urednik Pavicic ispravljao je samo neke pogreške i to prema nejasnim kriterijima (primjerice, nije dodao ime uz svoj clanak na kojega Goulding upucuje bez imena autora). Sve u svemu, Gouldingova knjiga ipak može poslužiti kao zgodan prirucnik i podsjetnik.

U leksikonu filmova 1001 film glavni urednik Schneider okupio je velik broj uglednih suradnika koji interpretiraju djela nastala u rasponu od ranoga nijemog filma do novijih hitova Quentina Tarantina. Analizama su obuhvaceni brojni klasici filmske umjetnosti (Nosferatu, Psiho, Do posljednjeg daha...) i popularna ostvarenja slabije umjetnicke vrijednosti. Pritom u nekim segmentima knjige, kao što su predgovor i clanci pojedinih suradnika, dolazi do odvec populistickih tvrdnji, no opci je dojam o Schneiderovoj koncepciji pozitivan; rijec je o korisnom popularnom uvodu u filmsku umjetnost koji uz fikcionalni film obuhvaca i klasike dokumentarnog i eksperimentalnog filma, kao i izbor animiranih filmova. Orijentiranost prema anglofonom filmu k tome nije toliko izrazita koliko su nas navikle ocekivati neke druge knjige ovoga tipa, premda je hrvatska kinematografija zaobidena (a i inace filmova iz naše regije baš i nema mnogo). No, clanci o filmovima kao što su Langovi M i Metropolis, Buñuelovo Zlatno doba, Wilderov Izgubljeni vikend ili Hitchcockova Ucjena i Marnie uzorni su, dok su neki clanci (primjerice o Rodenju jedne nacije ili o Gospodaru prstenova) izrazito slabi. Šteta je što su neki filmovi u boji ilustrirani crno-bijelim ilustracijama i obratno, no glavna je slabost ove knjige u lošoj urednickoj obradi prijevoda. Neke, ne tako neobicne rijeci ostale su neprevedene (walrus, Nemezis, widescreen, voice-over...) dok su mnoge sintagme prevedene nespretno i daleko od dosegnutih normi hrvatskoga prevodilaštva i filmske terminologije. Opci je dojam o knjizi još uvijek pozitivan, jer su popularna izdanja ovoga tipa potrebna u svakoj kulturi, a ako 1001 film u hrvatskoj doživi drugo izdanje, mnoge ce se pogreške lako ispraviti.

Ellen Cheshire i John Ashbrook, 2004, Joel i Ethan Coen, Zagreb: Profil (preveo Tonči Valentić); James Clarke, 2004, Steven Spielberg, Zagreb: Profil (preveo Vedran Puljko); Paul Donnelley, 2004, Marilyn Monroe, Zagreb: Profil (prevela Antonija Primorac); Martin Fitzgerald, 2004, Woody Allen, Zagreb: Profil (preveo Marko Majerović) U prvom kolu nove edicije Bibliografija & filmografija agilna je zagrebacka izdavacka i knjižarska kuca Profil objavila cetiri naslova namijenjena ne samo filmofilima. Razmjerno skromno dizajnirane i obujmom nevelike knjižice posvecene su cijenjenim, produktivnim i popularnim redateljima Stevenu Spielbergu, Woodyju Allenu i braci Coen te legendarnoj Marilyn Monroe, možda najvecoj pop-kulturnoj ikoni 20. stoljeca. Knjige su pisane jednostavnim i lako citljivim stilom, a uz kratke biografije i uglavnom iscrpne filmografije pojedinog umjetnika gdjekad donose i prilicno detaljne i slojevite analize pojedinih filmova. Najvrijednija je knjiga o braci Coen, a vjerojatno najslabija ona o Stevenu Spielbergu. Iako ne sadrže osobito vrijedne kriticke i analiticke tekstove, rijec je o izdanjima koja ce ucinkovito popuniti praznine u poslovicno skromnoj domacoj filmskoj publicistici.

Osvrt na knjigu Prošle godine u Marienbadu Alaina Robbe-Grilleta, zapravo knjigu snimanja istoimenog filma Alaina Resnaisa, popracenu Robbe-Grilletovim uvodom i pogovorom Ante Peterlica u kojem se analizira sam film, jedno od remek-djela filmske umjetnosti, kao i kljucnih ostvarenja filmskog modernizma.