Hrvatski Filmski Ljetopis

UDK: 061.7(497.5 Zagreb):791.43-252”1972/2002”

Zagrebački je festival rođen 1972. i ovogodišnja je proslava bila osobito intenzivna. Divno je što su mnogi aspekti animacije tako detaljno predstavljeni u samo jednom kratkom tjednu. Na primjer, posebna nagrada Asifa za teoriju i proučavanja povijesti animacije dodijeljena je Giannalbertu Bendazziju. I sama je Asifa bila u središtu pozornosti zajedno s jednim od svojih najboljih predstavnika, Davidom Ehrichom. U povijesti animacije uvijek iznova prepoznajemo raspoloženje koje odražava globalni duh vremena. Festivalska selekcija daje točnu dijagnozu, jer međunarodni festival koji se održava svake dvije godine predstavlja prosječnu produkciju sa svih strana svijeta — opće je raspoloženje nedostatak svrhe ljudskog postojanja. Iako su neki filmovi bili utemeljeni na ljudskosti ili, točnije, ljudskim osjećajima (na primjer Mrtva priroda s animiranim psom Paula i Sandre Fierlinger), a neki su bili čak i metafizički (Otac i kći Michaela Dudoka de Wita), nitko nam nije dao projekt koji se odnosi na ljudski rod. Čak ni Credo, izvrstan film Jonasa Raebera, ne možemo smatrati ’ljudskim smislom’. Pod ’ljudskim smislom’ podrazumijevam nešto što nam znači izazov, ideju da promijenimo svijet, pa makar i u malim stvarima. Primjerice, za vrijeme odavanja priznanja Paulu Driessenu po završetku filma Zrak, Nicole Salomon je rekla: »Taj je film bolji od svih koji su o problemu zagađivanja napravili ekolozi«. I, naravno, bila je u pravu. Zagreb je već trideset godina izvrstan festival. Usprkos svim nedaćama, duh koji ga je oduvijek pokretao još je ovdje.

UDK791.43-252(100)”2002”061.7(497.5 Zagreb):791.43-252”2002”

Sedamdesetih i osamdesetih godina zagrebački festival bio je ključan u stvaranju međunarodne animacijske scene. Ove je godine festival proslavio tridesetu godišnjicu uz impresivnu listu filmova i međunarodnih gostiju. Skandinavski pristup direktora programa mogao se vidjeti u programu norveške animacije i najavljene retrospektive švedskoga pionira animacije Victora Bergdahla, koja nažalost nije održana, jer Bergdahlovi filmovi nisu stigli u Zagreb. Ostali dio programa usredotočio se na bosansku, japansku i kanadsku animaciju. Poljskom animatoru Piotru Dumali odana je počast retrospektivom njegovih radova, a poseban dio programa posvećen je ranoj povijesti zagrebačkog animiranog filma uz filmove filmske kuće Duga iz 1951. i 1952. godine. Ovogodišnja nagrada za životno djelo pripala je nizozemsko-kanadskom umjetniku Paulu Driessenu, koji je od kasnih šezdesetih profilirani redatelj, animator i predavač na međunarodnoj animacijskoj sceni. Osim toga, Driessen je napravio i film koji je otvorio glavni natjecateljski dio, a njegov film Elbowing (Laktarenje) (1979) bio je medu jedanaest filmova koji su se natjecali kao ’najbolji od najboljih’ — animacijski je svijet prije festivala glasao za ’najbolji animirani film u povijesti’. Cjelovečernji film Bruna Bozzettija Allegro non troppo i još deset kratkometražnih filmova međunarodnih velikana animacije kao što su Alexanader Petrov, Nick Park, Nedeljko Dragić, Joanna Quinn, Frederic Back, Zdenko Gašparović, Juri Norstein, The Quay Brothers, Caroline Leaf i Paul Driessen prikazani su u posebnom programu. Novouspostavljena nagrada za poseban prinos na polju teorije animacije pripala je Giannalbertu Bendazziju, istaknutom animacijskom kritičaru i piscu još od sedamdesetih. Organizirano je i posebno natjecanje za filmove studenata animacije iz cijelog svijeta. Posebno iznenađenje među studentskom konkurencijom bili su brojni dobri filmovi iz Južne Koreje. Selekcijski odbor dodijelio je nagradu za najbolju školu animacije Školi za umjetnost i dizajn Kaywon, koja se sa dva filma natjecala u glavnoj konkurenciji. Nagrada publike pripala je Kunjy Chen s Royal Colege of Art iz Londona za film Subida. Glavna tema razgovora svakoga filmskog festivala posljednje večeri rezultat je rada žirija. Izrazito je teško usporediti i izabrati između filmova kao sto su Otac i kći (Father and Daughter) Michaela Dudoka de Wita i Ugađanje instrumenata (Tuning Instruments) Jerzyja Kucie jer su namijenjena različitom gledateljstvu. Dok se Dudok de Wit sviđa širokoj publici, Kucia je svakako ’art’ redatelj. Dati Grand Prix Michaelu Dudoku de Witu za film Otac i kći po mom je mišljenju bio sigurniji izbor koji će zadovoljiti publiku. Film Ugađanje instrumenata dobio je jednu od pet nagrada za ’filmove iznimne kvalitete prema mišljenju žirija’. Ostala četiri filma bili su crtani filmovi kao i dobitnik Grand Prixa: Mrtva priroda s animiranim psima (Still Life with Animated Dogs) Paula i Sandre Fierlinger, Bookashky Mikhaila Aldashina i Izljev (Flux) Chrisa Hintona. Aldashin je osvojio i nagradu publike, a Hinton nagradu Večernjeg lista i studija dizajna. Peta posebna nagrada uz velik je odjek dodijeljena Paulu Driessenu za film Dječak koji je vidio santu leda (The Boy Who Saw the Iceberg) za »jasnoću vizualnog pripovijedanja, tečnost animacije i kvalitetu filmske glazbe«. Nagrada za studente otišla je u ruke Rusa Stepana Birjukova za film Susjedi (Neighbours), a nagrada Zlatko Grgićza najbolji debitantski rad pripala je televizijskom redatelju propagandnih spotova, Australcu Neilu Goodridgu za 2D — kompjuterski film Pa. Meksički animirani film na glini Do kostiju (Hasta los huesos) podijelio je nagradu publike s Aldashinom. Taj svježi i fascinantni film posvećen umjetnosti Josea Guadalupe Posade i meksičkoj tradiciji slavljenja smrti bio je očit miljenik zagrebačke publike. Od samog početka zagrebačkog festivala taj događaj ima posebno mjesto u izgradnji svjetske animacijske scene. Festival 2002. godine potvrdio je da je Zagreb među onima koji najbolje nastavljaju tu ponosnu tradiciju.

UDK: 061.7(497.5 Zagreb):791.43-252”2002”

Činjenica da zagrebački festival animiranog filma pada svake druge godine daje priliku da na filmskom platnu vidimo živi portret produkcije prelaska u novo stoljeće/tisućljeće 2000-2002. Tri filma prikazana i nagrađena prošloga lipnja ističu se sa stajališta povijesti animacije. Prvi je film Michaela Dudoka de Wita Otac i kći, dobitnik Grand Prixa i Oscara. Otac i kći pravi je umjetnički film rađen u tradicionalnoj tehnici olovke i ugljena. Slike dočaravaju prepoznatljive ljudske likove i pejzaže. Kraj je otvoren: je li priču djevojka samo sanjala, ili zamislila, ili se pridružila ocu u drugom životu? Otac i kći ne nastoji ugoditi publici, nego izražava poseban osjećaj. Michael Dudok de Wit nadaren je za stvaranje pokreta. I u ovom, kao i u prethodnom filmu Redovnik i riba, likovi se ponašaju i gestikuliraju na ekspresivan staccato-način. Također, snažno osvjetljenje likova nikada nije bilo tako rječito kao u završnom dijelu ove suptilne drame. Ugađanje instrumenata Jerzyja Kucie (nagrada za iznimnu kvalitetu) jest remek-djelo i najbolji film ovog animatora. To je savršeno sinestezijsko djelo — slike bi bile besmislene bez glazbe i obrnuto. Osim divnih slika i intenzivne poetike, Ugađanje instrumenata hipnotičan je i hipnotizirajući film u kojem gledatelj ulazi u novu psihičku dimenziju zvuka i slike. Barcode Adriaana Lokmana dobio je nagradu žirija za ’jedinstven način kreiranja iluzije animacije upotrebom svjetla i sjene’. To se djelo ogledava u djelima Alexandra Alexeieffa i Normana McLarena. Lokman ovdje očito rekapitulira neke stilističke lekcije apstraktnog stvaranja filma koje su se ukorijenile u našoj zajedničkoj vizualnoj svijesti. Barcode je u svakom slučaju nadahnuto, inovativno umjetničko postignuće.

UDK791.43-252(100)”2002”061.7(497.5 Zagreb):791.43-252”2002”

Zagrebački je festival animiranog filma oduvijek bio važan za kreativna, ’autorska’ djela. Danas, kad se većina zapadnih festivala okreće prema tržištu i komercijalnim programima, tridesetogodišnji hrvatski festival jedan je od rijetkih velikih događaja koji je i dalje posvećen promociji animacije kao umjetničkog izražaja. Ove je godine selekcijski odbor primio više od devetsto pedeset filmova što dokazuje da je zagrebački Animafest, usprkos nedavnom ratu u bivšoj Jugoslaviji, još vodeće okupljalište animatora iz cijelog svijeta. Poznati majstori kao Bob Godfrey, Paul Driessen, Juri Norstein, Caroline Leaf, Jerzy Kucia i mnogi, mnogi drugi i dalje radosno dolaze u Zagreb. Bilo je nekoliko filmova koji su, prema mišljenju autorice članka, konkurirali za Grand Prix. (Michael Dudok de Wit je i dobio Grand Prix za film Otac i kći). Drugi je bio Ugađanje instrumenata Jerzyja Kucie. Film Crna duša haićansko-kandaskog redatelja Martinea Chartranda još je jedno remek-djelo. Zločin i kazna Piotra Dumale, koji kao i njegov sunarodnjak Kucia godinama sam radi na svojim projektima, također je iznimno postignuće. Na Animafestu bio je velik broj zanimljivih mladih autora. Veliko je iznenađenje stiglo iz Meksika, zemlje u kojoj animacija nije toliko popularna. Do kostiju debitantice Rene Castillo veseli je film o tamnoj strani života. Film Dodir anđela Beatrijs Hulskes poetična je umjetnička ispovijed same autorice o svojoj bolesti. Susjedi ruskog debitanta Stepana Birjukova smiješna je, prilično nadrealistička vizualna priča o životu službenika kojega obuzme čudnovata glazba. Hrvatski film Svaki dan za sebe, nikad zajedno Gorana Trbuljaka jedan je od najzanimljivijih hrvatskih filmova, iako nije izabran u natjecateljsku konkurenciju. Jedna od činjenica na koju je Animafest privukao pozornost jest da se središta animacije sele prema istoku. Na primjer, Sjeverna Koreja prijavila je sedamdeset radova za selekciju, a seulski centar za kulturu dobio je glavnu nagradu selekcijskog odbora za najuspješniju prijavu jednog producenta. Iran i Indija također su sudjelovali s mnogo radova. Nije riječ samo o tome da animacija oživljava u tim zemljama gdje je donedavno bila rijetkost vidjeti kreativni animirani film, još je zanimljivije da animatori s Istoka donose vlastiti način izražavanja utemeljen na njihovoj kulturi i tradiciji.

UDK: 791.44.071.1 Norstein,Y.791.43-252 (47+57)

Prisjećajući se specifičnog vremena i uvjeta u kojima je nastao slavni animirani film Jurija Norsteina Priča nad pričama, Clare Kitson govori o vezama između Norsteinova života i umjetnosti. Clare Kitson smatra da je to čisti Norstein, pun sjećanja na detalje iz vlastitoga života i ničijeg drugog — osim što dijeli sjećanja s cijelom jednom generacijom. Vidimo njegov stvarni život, kao i njegov virtualni svijet književnosti i umjetnosti, nešto od toga je iznad, a mnogo ispod površine. Tako u filmu vidimo tamni hodnik Norsteinova roditeljskog doma i svjetlo na njegovu kraju, sjaj idiličnog svijeta sreće, prijateljstva, poezije i vječnih sjećanja. Vidimo kako Mali vuk prevaljuje put kroz tamni hodnik prema svjetlu i sad znamo da je i mladi Norstein prevalio isti put. Putovao je iz (fizički tamnog) socijalnog stana u radničkom predgrađu Moskve preko umjetničke škole i škole animacije da bi postao umjetnik koji je, usprkos sovjetskom sistemu i priličnom otporu, je stvarao nenarativne filmove (što je jedinstveno u sovjetskoj poslijeratnoj animaciji), koji su osvajali najviše nagrade na festivalima animacije širom svijeta. Iako Norstein, njegova scenaristica Petruševskaja i ruski kritičari uvijek gore kako se film bavi Norsteinovim djetinjstvom, zapravo je namjera bila napraviti film o ulozi pjesnika u modernom društvu, a samo se manji dio bavi Norsteinovom voljenom kućom i dvorištem. Pjesnik je i glavni lik u knjizi snimanja, pa iako je njegova uloga u konačnom proizvodu skraćena, on je i tamo ključan. Postoji li, dakle, mogućnost da film nije toliko autobiografski kako se na prvi pogled čini? Možda autor samo želi istaknuti univerzalno i prilično apstraktno mišljenje o umjetnosti i društvu? Ali nije riječ o tome. Prvo, Norstein voli poeziju, što je vrlo očito prevoditeljima koji pokušavaju otkriti porijeklo mnogih citata koji začinjavaju njegovo pisanje. On također osjeća tu poeziju, vrstu umjetnosti koja je od svih najuže povezana s animacijom — ili barem s njegovom vlastitom animacijom. On često uspoređuje savršeni animacijski scenarij s haikuom i ekonomičnost potrebnu za stvaranje animirane sekvence s onom koju zahtijeva stvaranje poezije, jer su oba medija vrlo sažeta. Nadalje, Norstein ne samo da vidi bliske paralele između dviju umjetnosti, nego isti neugodan položaj očekuje i redatelja nenarativnog, ’poetičnog’ animiranog filma i pjesnika, koji piše o uzvišenim osjećajima sakrivenim u ne tako jednostavan jezik. Obojica se suočavaju s materijalističkom publikom koja ih ne razumije. To je, naravno, vječni problem i Norstein u knjizi snimanja citira Puškinovu pjesmu koja obrađuje istu temu, Pjesnik i gomila. Norstein se bori sa svojim šefovima i njegovo iskustvo grube istine dodijeljeno drugim umjetnicima, dalo mu je uvid u ljuska srca i tako je shvatio da je malograđanština stalna u životu. Dakle, malograđanština je univerzalan problem, ali bila je i problem za Yurija Norsteina u SSSR-u za vladavine Brežnjeva.

DK: 791.44.071.1 Leaf, C.791.43-252 (71)

Rođena u Sjedinjenim Državama, diplomirala na Sveučilištu Harvard, slavna kanadska animatorica Caroline Leaf započela je karijeru kasnih šezdesetih kao slikarica. Ranih sedamdesetih njezin profesor s Harvarda, Derek Lamb, pozvao ju je da dođe u Kanadu i radi animirane filmove za Nacionalni filmski odbor (National Film Board). Budući da ju je Odbor podupirao i štitio, započela je izrađivati animirane filmove u pijesku, služeći se tom izrazito originalnom i kompliciranom tehnikom gdje se figure izrađuju na pijesku, a potom animiraju pod kamerom. Nadalje, u filmu Ulica izumila je trajno promjenljivu pozadinu kao način prelaska s scene na scenu. Godine 1992. napustila je Filmski odbor i posvetila se slikarstvu. U ovom razgovoru priča o svojoj karijeri i idejama vezanim uz animaciju, atmosferi u Odboru te o umjetničkom životu koji je provela u tamnoj komori prikovana uz animacijsku kameru.

UDK: 791.633-051 Tadić, Z.791.221.5(497.5)”198”

Esej tumači, valorizira te kontekstualizira film Treći ključ, drugi igrani film Zorana Tadića iz 1983. godine, kojim se, nakon hvaljena debija Ritam zločina (1981), nekadašnji ’autsajder’ nametnuo kao stjegonoša filmskih promjena. Niskobudžetni film s motivom korupcije i elementima horor-fantastike, radnjom smješten u urbani milje Zagreba, kritika je primila povoljno kao režijski efektan i moderan komorni film, ali i donekle rezervirano u usporedbi s prvencem, zbog scenarističko-dramaturških nezgrapnosti. Unatoč tome, kritičari su pretežno podržavali Tadića. Afirmirajući redatelja i njegove prve filmove, tadašnja kritika afirmirala je s jedne strane alternativni produkcijski princip unutar okoštale etatističke kinematografije, a s druge strane poetički model kojem je Tadić bio prvi vjesnik. Kritika je početkom osamdesetih izdvajala njegove filmove kao pozitivnu iznimku u odnosu na dva tipa filmova koji su tada doživljavani kao okoštali i klišejizirani. S jedne strane to su bili autorski modernistički filmovi, a s druge društveno kritički filmovi takozvane feljtonističke kinematografije. Povrh svega, mlada je kritika Tadićeve filmove cijenila prema ono što oni nisu bili, a nisu bili socijalni, odnosno politični, a intencija im nije bila da reprezentiraju određeno društvo i društveni ambijent. Takva se reakcija u velikoj mjeri podudarala s reakcijama generacijske književne kritike na pojavu borhesovaca ili fantastičara u hrvatskoj književnosti, a posebno je isticana »defunkcionalizacija, odnosno dezideologizacija« književnosti, odmak od tradicije mimetičke, predstavljačke, realistike proze te osviješten odnos prema tradiciji. Nakon duga dva desetljeća tijekom kojih je u domaćoj kinematografiji vladao modernistički nehaj, pa i prijezir prema naraciji, Tadić se vraća pričanju priča, te kao žanrovski redatelj nastavlja baštinu starih žanrovskih pripovjedača poput Hawksa, Clouzota, Langa ili Melvillea-Tadić se tim autorima deklarativno divio, ujedno je uvijek isticao distancu prema ideji autorskog filma. Kad se pojavio Treći ključ, većina je komentatora bila je dojma da je Tadić ponovio sličnu žanrovsku formulu. Opet je bila riječ o urbanom trileru s elementima fantastike koji eskaliraju prema svršetku filma. No, promatra li se žanrovski model i tvorba svijeta Trećeg ključa u svjetlu prethodne analize, vidjet ćemo kako on ne samo da nije blizak Ritmu zločina, nego mu je čak i potpuno oprečan. Dok je Ritam zločina kretao iz socijale i išao prema začudnom i fantastičnom svodeći društveni fenomen (zločin) na prirodni (statistiku), Treći ključ polazi od začudnog/čudesnog motiva prevodeći ga u socijalno. Kod Trećeg ključa ne samo da priroda ne determinira društveno, nego društveno, štoviše, generira natprirodno, odnosno neobjašnjivo. Tadić se ne bavi temama kao što je korupcija kroz predstavljački model filma, realističku eksplikaciju ili rekonstrukciju društvenih okolnosti; centralni društveni i etički problem ne tematizira na način na koji to rade »feljtonistički« autori, pa čak i velikani crnog vala. O tim problemima on pripovijeda kroz žanrovske miteme, posredno i kroz realiziranu metaforu, što ga čini bliskom holivudskim klasicima poput Hitchcocka, Hawksa ili Langa (kojima se divio) ili novožanrovskim suputnicima Spielbergu i Carpenteru (kojima je Tadić legitimni domaći rođak). To je Tadićev poetički iskorak koji ga čini reformatorom tadašnjeg hrvatskog filma.