Povijesno-teorijske teme

BIOGRAFSKI (I AUTOBIOGRAFSKI) FILM

A. Definicija područja
1. Uvod
FIKCIONALNI svijet je izmišljeni, samostalni (autonomni) svijet koji stvaraju i romani i filmovi i televizijske serije.
No, jezično djelo (npr. dnevnik) ili audio-vizualno djelo (dokumentarni film) često ne stvaraju autonoman svijet, nego izravno upućuju na stvarni svijet; napisani tekst ili snimljeni prizor predstavljaju se svojim primateljima (čitačima, gledateljima) kao prikaz izvanfilmske i izvanknjiževne zbilje. U tim slučajevima govorimo o NEFIKCIONALNOM izražavanju, o nefikcionalnom tekstu ili o nefikcionalnom djelu. U verbalnom mediju (jezik riječi) nefikcionalni tekstovi prevladavaju u dnevnim novinama, ali se i u knjižarama jako dobro prodaju biografije i autobiografije poznatih osoba, memoari i povijesne knjige (primjerice knjige Stipe Mesića, Janka Bobetka, Nenada Ivankovića o raspadu Jugoslavije, knjige o osamostaljenju Hrvatske i Domovinskom ratu). Slično je stanje i u drugim zemljama, memoari predsjednika kao što je Bill Clinton međunarodne su tržišne uspješnice, a dobro se prodaju i polemičke knjige redatelja i publicista Michaela Moorea o američkoj politici. Biografija, autobiografija, uspomene i memoari nastali u verbalnom mediju ujedinjuju književno stvaralaštvo s povijesno-znanstvenim interesom, a autobiografija je podvrsta biografije u kojoj autor govori o sebi. Putopisi, feljtoni i reportaže povezuju književno stvaralaštvo sa zahtjevom informativnosti i izvještavanja
U audio-vizualnim medijima nefikcionalni su radovi osobito tipični za informativni i dokumentarni televizijski program (od reportaže o gužvi na graničnim prijelazima u večernjem dnevniku HTV-a do serije ili cjelovečernje1 emisije posvećene redatelju Branku Baueru, državniku Franji Tuđmanu ili nekoj drugoj povijesnoj osobi), kao i za, dakako, dokumentarni film. Naša je teza da sve te književne nefikcionalne vrste i žanrovi (često nazivane i esejistikom) mogu pronaći ekvivalente u audio-vizualnom mediju. Osim što televizijske kuće često emitiraju biografske emisije i priloge u kojima se prikazuje životni put istaknutih pojedinaca, u DVD-zbirkama filmova pojedinih autora (S. Kubrick) i glumaca (M. Monroe...) često su uvršteni dokumentarni filmovi koji prikazuju njihov cjelokupni život i karijeru, i tako dalje... Televizija iznimno često emitira i putopisne emisije i serijale (televizijski ekvivalent novinskoga feljtona); primjer su putopisni prilozi i emisije hrvatskog novinara Gorana Milića, humoristični putopisi Michaela Palina (svojedobno člana utjecajne humorističke grupe Leteći cirkus Monthyja Pythona), i tako dalje. Dapače, nefikcionalne forme toliko su utjecajne da, u koncepciji Velikog brata (Big Brother) i Opstanka2 zauzimaju prva mjesta gledanosti u mnogim zemljama, premda je ponašanje ljudi zatvorenih u kuće opskrbljene kamerama ili u kampove na lijepim tropskim otocima daleko od stvarna ponašanja tih ili bilo kojih drugih ljudi kada kamera nema u blizini.
2. Nefikcionalne tehnike
ufikcionalnom stvaranju
Biografija, nastala za pravne, političke i druge društvene svrhe, u modernoj epohi često nadahnjuje fikcionalna djela koja se igraju zahtjevima istinitosti tipičnim za biografiju, primjerice Grassov roman Limeni bubanj ili (u postmodernističkom ključu) Barnesova Flaubertova papiga, roman u kojem se primjenjuje i biografski postupak i kolaž parodiziranih motiva iz Flaubertovih djela.
Primjer fikcionalnog filma s biografskim tehnikama su, kao prvo, Attenboroughov Gandhi, Ejzenštejnov Aleksandar Nevski, Gibsonov Hrabro srce i Frida Julie Taymor, u kojima su prikazane biografije stvarnih povijesnih likova (indijski državnik, ruski vojskovođa, škotski borac za slobodu, meksička slikarica). Kao drugo, tu su i filmovi Limeni bubanj Volkera Shlöndorffa,3 Zelig i Uzmi novac i bježi Woodyja Allena ili, primjerice, Superman Richarda Donnera, u kojima su prikazane biografije izmišljenih likova. Dakako, u Zeliga se očito oponaša biografski postupak nefikcionalnoga, dokumentarnog filma, dok u Supermana sveznajući filmski pripovjedač pripovijeda upadljivo fikcionalnu priču o izvanzemaljcu s Kriptona.
No, i drugi nefikcionalni (i izvorno neumjetnički) postupci i tipovi teksta, kao što su znanstveni opisi, često se primjenjuju u fikcionalnom tekstu. Tako u Melvilleovu romanu Moby Dick znanstveni opisi velikih riba služe kako bi (u romantičarskom ključu!) naglasili čovjekovu nemoć pred neshvatljivim čudima prirode, a u Resnaisovu filmu Moj ujak iz Amerike prikaz života troje junaka izmjenjuje se s audio-vizualnim ilustracijama biološko-psihološke teorije znanstvenika Laborita.
Dok su u nefikcionalnoj biografiji često teme političari, umjetnici i drugi istaknuti članovi društvene zajednice, u fikcionalnom stvaranju često se biografski postupci primjenjuju u priči o sazrijevanju ili o odrastanju društveno (još) neafirmiranih mladih ljudi. Tzv. odgojno-obrazovni romani (Bildungsroman), kao što su Goetheov Wilhelm Meister, Dickensova Velika očekivanja, Salingerov Lovac u raži ili, uostalom, Šegrt HlapićIvane Brlić Mažuranić, biografije su izmišljenih osoba u njihovim mlađim danima. Joyceov Portret umjetnika u mladosti uz tu odgojno-obrazovnu ima i izrazito autobiografsku dimenziju.
3. Autobiografija
AUTOBIOGRAFIJA je nefikcionalna priča o vlastitom životu, s tim da je vlastiti život vrijedan pričanja na drukčiji način nego tuđi, iz drugih, osobnijih (intimnijih) razloga. Autobiografija je napisana sa stanovite distance koja omogućuje sistematizaciju i narativizaciju događaja, pretvaranja životne građe u kostur priče.
Srodna nefikcionalna vrsta, MEMOARI, donosi uspomene svjedoka ili sudionika važnih događaja u kojima se više naglašavaju ti događaji nego život pripovjedača.
DNEVNIK je pak vrsta podjednako često usredotočena na osobne i javne događaje, pa u tom smislu može biti bliži autobiografiji nego memoarima i obratno, no od obje se te vrste razlikuje po tome što obrađuje manje vremenske segmente poredane kao fragmenti u kronološkom nizu.
Kako se posljednjih desetljeća razgranala teorija autobiografije (čak zasjenivši teoriju nadređenoga područja biografije, pridonijevši svojevrsnoj emancipaciji autobiografije od biografije), i mi ćemo ovdje postaviti pitanja koja se mogu primijeniti i na filmske (auto)biografije. Naime, kada je o autobiografiji riječ, često se postavlja pitanje da li je riječ o (književnom) žanru ili o široj tekstualnoj pojavi.
Kako to pišu Andrea Zlatar4 i utjecajni francuski teoretičar autobiografije Philippe Lejeune, autobiografiju je lakše odrediti kao autobiografsko područje nego kao zaseban žanr, vrstu ili rod. No, u radu s učenicima preporučljivo je govoriti o žanru književne autobiografije, a ključne su osobine toga žanra proza, potom tema autorova života i jednakost autora, pripovjedača i lika (autor = pripovjedač = lik).
Autobiografija je, kao žanr, vezana uz razdoblje moderniteta, a u novije se vrijeme interes u tom području s narativnih priča o autorovu životu često seli na već spominjane dnevnike (suvremena se internetska inačica dnevnika naziva blog). Eksperimentalisti i konceptualni filmski i likovni umjetnici često na bilježenju svakodnevnih ili manje svakodnevnih radnji, zbivanja i razmišljanja temelje strukturu djela. Primjer su zato autobiografski filmovi Toma Gotovca Tomislav Gotovac (jednominutno ostvarenje sastavljeno od montiranih prikaza fotografija iz autorova života i rada) te Dead Man Walking, ali i konceptualni (likovno-kazališni) ciklus Weekend Art Tomislava Gotovca, Aleksandra Battiste Ilića i Ivane Keser.
Vrijedi svakako dodati kako je u ovom nefikcionalnom području osobito procvalo tzv. žensko pismo, a feministička kritika često se usredotočuje upravo na dnevnike i druge nefikcionalne zapise kao područje u kojem je potisnuta ženska perspektiva mogla naći svoj glas. U tom smislu može se učiniti kako i feministkinje i konzervativnije žene pišu vrlo popularne nefikcionalne tekstove različite umjetničke vrijednosti (Slavenka Drakulić, Julijana Matanović, Nives Ivanković, Dubravka Ugrešić, Vedrana Rudan...), a među brojnim intimističko-dnevnički orijentiranim svjetskim redateljicama i videoumjetnicama istaknuto mjesto imaju Sanja Iveković i još neke hrvatske autorice. Fikcionalni (igrani) film Anđeo za mojim stolom novozelandsko-australske redateljice Jane Campion biografija je književnice koja je zbog rigidnosti društva i obrazovnih ustanova, osuđivana na liječenje u mentalnim institucijama, pa se u feminističkom smislu može govoriti o prikazu utišavanja ženskoga glasa, senzibiliteta i načina izražavanja.5
4. Ugovori
Da bismo neki tekst (diskurz, film...) nazvali autobiografskim, potreban je tzv. AUTOBIOGRAFSKI UGOVOR (termin P. Lejeunea), koji u očima čitatelja izjednačava autora, pripovjedača i lik, a čitatelj dakako mora prepoznati to jedinstvo kako bi pristao na njega.
Mi ćemo dodati kako neki tekst biografijom postaje zbog srodna čitateljeva pristajanja na tezu o jednakosti junaka i zbiljske osobe na koju biografija upućuje, bilo da je riječ o nefikcionalnom dokumentarnom filmu o Ivanu Kožariću ili o fikcionalnoj Fridi, u kojoj umjetnicu glumi jedna od vodećih latinoamerički usmjerenih zvijezda holivudske zvjezdane orbite. Biografija kao žanr igranoga ili dokumentarnoga filma dakle nije tek priča o životu osobe, to je priča o stvarnoj osobi. Biografska se priča potom može ocjenjivati prema kriteriju jednakosti junaka i zbiljske osobe (može se prosuđivati koliko je priča vjerna stvarnom životu), no takvo procjenjivanje ne valja brkati s umjetničkim prosuđivanjem. Vjerna biografija može biti i vrijedan i bezvrijedan umjetnički tekst, a isto vrijedi i za ’ne-vjernu’ biografiju.
5. Književna djela iz (auto)biografskog i pseudo(auto)biografskog područja
Navest ćemo ovdje neka u knjižnicama uglavnom dostupna književna djela u kojima učenici mogu tražiti biografske, autobiografske ili dnevničke elemente, a ovaj popis vrijedi shvatiti tek kao prijedlog za samostalno istraživanje nastavnika i učenika. Neka su od ovih djela fikcionalna, a neka nefikcionalna, pa temom učeničkog rada (referati, maturalni radovi...), osobito kada je riječ o ambicioznijim učenicima, može biti i analiza biografskih elemenata u nekom romanu ili književna analiza neke biografije ili memoara prema metodama kojima se u školama tumače romani i novele (analiza likova, mjesta i vremena radnje, književnih tehnika i postupaka6...). Na sličan se način potom mogu analizirati i filmovi o kojima će nešto kasnije biti riječi.
Augustin Ispovijesti
Lazzarilo de Tormes
Benvenuto Cellini Moj život
Daniel Defoe Moll Flanders (biografija izmišljene bludnice)
James Joyce Portret umjetnika u mladosti (biografski slijed u modernistièkom kljuèu, stilu, no s autobiografskim elementima Joyceov odnos prema umjetnosti, obitelji, crkvi i domovini navodno se može išèitati u sudbini i stavovima Stephena Dedalusa)
Franz Kafka Dnevnik
Anna Frank Dnevnik (knjiga poznata i kao Dnevnik Anne Frank)
Vladimir Nabokov Lolita (fikcionalni roman formuliran kao ispovjedni zapis mentalno bolesna i utamnièena pedofila Humberta Humberta)
Roland Barthes Sade Fourier Loyola (biografski fragmenti iz života utjecajnih mislilaca)
Michael Ondaatje Zvuk krvi (fikcionalno djelo, roman uvelike nadahnut po svoj prilici tragiènom, ali slabo dokumentiranom sudbinom pionira jazz-glazbe Buddyja Boldena; po fragmentariziranosti postupka može se povezati s Barthesovim biografemima)
Charlie Chaplin Moj život
Louis Fischer Lenjinov život (autor je napisao više biografija znamenitih politièara, npr. Gandhijevu)
Robert Graves Ja Klaudije, car i bog
Julian Barnes Flaubertova papiga
Ingmar Bergman Moj život: laterna magica
Jasper G. Ridley Tito, biografija
Karlo Štajner 7000 dana u Sibiru
Petar Hektorović Ribanje i ribarsko prigovaranje
Zvonko Ivanković Hebrang
Stipe Mesić Kako je rušena Jugoslavija
Sonia Wild-Bićanić Dvije linije života (autorica je bivša britanska èasnica, profesorica književnosti; za Drugoga svjetskog rata zaljubila se u hrvatskoga politièara i preselila u siromašnu socijalistièku Jugoslaviju)
Eva Grlić Sjećanja (autorica je supruga filozofa Danka Grlića)
Janko Bobetko Sve moje bitke
Julijana Matanović Zašto sam vam lagala (’Julijana’ piše u prvom licu, oèekujući poštivanje spomenutog autobiografskog ugovora)
Andrea Zlatar Veliko spremanje: zapisi uèene domaćice (autorica je teoretièarka i povjesnièarka autobiografije, k tome književnica)
Ratko Cvetnić Kratki izlet: zapisi iz Domovinskog rata (u naèelu nefikcionalno djelo kritika je èesto analizirala kao da je rijeè o vrhunskom romanu)
Ivan Kušan Toranj (potpuno fikcionalni lik Mišo S. piše u prvom licu)
Vladimir Košćak Josip Juraj Strossmeyer, politièar i mecena
Pavao Pavlièić Šapudl (zapisi vezani uz autorov zavièajni Vukovar)
Stanko Andrić Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske
Autobiografija je dakle vrsta biografije i po tome što govori o životu i po tome što je nefikcionalna (unatoè književnim postupcima). S druge strane, kako smo vidjeli, u brojnim fikcionalnim djelima postoje odreðeni elementi (auto)biografske metode, npr. u Portretu umjetnika u mladosti, a formom može podsjetiti na autobiografiju tekst u kojoj izmišljeni junak prièa o sebi (Lazzarillo de Tormes ili Kušanov Toranj). Takvo fikcionalno djelo ipak nije autobiografija, rijeè je samo o primjeni autobiografskog postupka ili tehnike, a to što se u sluèaju Lazzarilla ne zna s potpunom sigurnošću ime autora sporedan je podatak.
B. Biografski film
1. Uvod
Prema Filmskom leksikonu LZ Miroslav Krleža iz 2003,7 biografski je film
1. Tip igranog filma u kojemu se tematizira život neke istaknute osobe, može se preklapati s povijesnim filmom (npr. Napoleon A. Gancea ili Kordin Privatni život Henrika VIII.).
2. Podvrsta dokumentarnog odnosno obrazovnog filma, film u kojem se dokumentacijski rekonstruira život neke istaknute liènosti, npr. Kreljini filmovi o Kožariću, Džamonji i drugim umjetnicima ili Radivojev Rubikon u kojem Tomislav Gotovac pokušava rekonstruirati svoj èuveni performanse.
Prema Filmskoj enciklopediji LZ Miroslav Krleža (1. dio iz 1986), biografski film (ili filmski životopis) ima dvije vrste:
1. Igrani biografski film koji se koristi fabulom i glumcima; fabula može obuhvaćati i cijeli život i segment života i samo neki kljuèni dogaðaj. Biografski filmovi èesto opisuju i društveno-politièki kontekst, granièeći utoliko s povijesnim filmom (Gandhi, Amadeus, Hrabro srce) i s ratnim filmom (Patton, Hrabro srce), a još èešće naglašavaju privatni život junaka, koristeći se pritom mehanizmima melodrame (Lisinski, Hrabro srce, Kontesa Dora, Frida).8
2. Dokumentarni biografski film zasniva se ili na dokumentima i svjedoèanstvima, ili na praćenju junaka filma i razgovoru s njim (npr. Rubikon Željka Radivoja o Tomu Gotovcu), a (najèešće u amaterskoj, neprofesijskoj produkciji) javlja se i podvrsta autobiografskoga filma u kojoj autor snima film o samu sebi. Autobiografski film èesto granièi s eksperimentalnim, npr. Das Lied ist aus Ivana Faktora,9 u kojem iskazujući svoj umjetnièki ukus autor progovara i o vlastitom iskustvu rata, no postoje i konvencionalniji autobiografski filmovi, primjerice Sretno dijete Igora Mirkovića; istodobno autobiografski film o autorovoj mladosti i film o društvenoj i glazbenoj pojavi.
2. Natuknice iz povijesti
biografskog igranog filma
(podcrtani su najvažniji filmovi)
1) Hrvatski biografski igrani film
U nas biografski film nikada nije razvijen kao osobito istaknut žanr igranoga filma, ali je ipak bilo vrlo zanimljivih pokušaja.
Lisinski (Oktavijan Miletić, 1944) — zamišljen isprva kao srednjometražni kulturno-povijesni film na razmeði fikcionalnog i nefikcionalnog, s igranofilmskom rekonstrukcijom kao sastavnim dijelom dokumentaristièki zamišljene cjeline, Lisinski je platio danak hrvatskom neiskustvu u tvorbi igranoga filma.
Život Nikole Tesle (Krsto Papić, 1980)
Čaruga (Rajko Grlić, 1991) — biografija razbojnika
Kontesa Dora (Zvonimir Berković, 1993) — biografija skladateljice Dore Pejačević
Sto minuta Slave (Dalibor Matanić, 2004) — biografija slikarice Slave Raškaj. Naslov treba shvatiti i kao aluziju na Warholovu koncepciju slave koja je s novim medijima svima dostupna (pa makar to bilo i na kratko). Nadalje, film traje sto minuta, a junakinja se zove Slava, pa je rijeè o duhovitoj igri rijeèima.
2) Abel Gance, francuski redatelj (1889-1981)
Napoleon (1927; ozvuèena je verzija iz 1935; junaka glumi Albert Dieudonné); jedan od najèuvenijih biografskih filmova, djelo je iznimne forme, poznato po višestrukim ekranima i virtuoznim pokretima kamere.
Lukrecija Borgia (1935)
3) Od 30-ih do 50-ih godina 20. stoljeća
a) Alexander Korda, britanski producent i redatelj mað. podrijetla (1893-1956).
Producent niza povijesnih (i drugih) filmova (neke je režirao i njegov brat Zoltan Korda), poznat je i po suradnji s redateljima Davidom Leanom i Carolom Reedom. U razdoblju izmeðu dva rata unio je holivudska naèela organizacije u britansku kinematografiju, a sam je režirao zapažene biografsko-povijesne filmove:
Privatni život Henrika VIII (1933; Ch. Laughton osvojio je Oscara), Rembrandt (1937), Lady Hamilton (1942).
b) Paul Muni, amerièki glumac
(1895-1967)
Roðen u Lavovu (tada Lemberg), još kao dijete useljava u SAD i nastupa s roditeljima, putujućim zabavljaèima. Prve uspjehe postiže u njujorškom kazalištu glumeći na židovskom jeziku jidišu, tek od 1926. glumi na engleskom. Od 1929. je i filmski glumac, a već je za prvu ulogu nominiran za Oscara.
Svojedobno iznimno ugledan tumač karakternih uloga, no njegov ekstrovertni stil (nalik stilu nijemih melodrama) danas nije toliko uvjerljiv. Ipak, još se pamte uloge u pseudobiografskim filmovima Lice s ožiljkom i Ja sam bjegunac iz Chain Ganga i u biografskim filmovima Williama Dieterlea (1893-1987). Najvažnije su Munijeve uloge:
Lice s ožiljkom (H. Hawks, 1932, mafijaš Tony Camonte zasnovan je na Alu Caponeu), Ja sam bjegunac iz Chain Ganga (M. Le Roy, 1932; junak je utemeljen na autobiografiji stvarnoga zatvorenika10), Priča o Louisu Pasteuru (W. Dieterle, 1935; osvojio Oscara i nagradu Volpi u Veneciji), Život Emilea Zole (W. Dieterle, 1937), Juarez (W. Dieterle, 1939, kao predsjednik Meksika; film prikazuje i živote meksičke carice — Bette Davis i cara — Bernie Ahern).
Redatelj Dieterle, poznat i po Zvonaru crkve Notre Dame (1939), režirao je biografiju Andrewa Johnsona, Lincolnova nasljednika i prvog američkog predsjednika protiv kojega je pokrenut postupak opoziva. Film se zove Tennessee Johnson (1943. junaka glumi Van Heflin), a Dieterle je režirao i biografske filmove s Edwardom G. Robinsonom Čarobni metak dr. Ehrlicha (1940, o liječniku humanistu koji je tražio lijek za sifilis) i Reutersova vijest (1940, o osnivaču novinske agencije Reuters).
c) Prièa o Alexanderu Grahamu Bellu (I. Cummings, 1939)
Prema prezimenu glumca Dona Amechea koji je glumio izumitelja telefona Bella, te su naprave u u SAD neko vrijeme kolokvijalno nazivane »Ameches«
d) Bette Davis, amerièka glumica
(1908-1989)
Iznimna karakterna glumica i zvijezda melodrama, a u kasnijoj dobi i filmova strave, glumila je i povijesne junakinje filmova koji su vrlo slobodno interpretirali povijesne èinjenice:
Juarez (W. Dieterle, 1939, kao meksièka carica Karlota).
U ulozi britanske kraljice Elizabete I, koja je nazivana djevièanskom jer se nije udavala (a ne zato što bi izbjegavala muškarce) nastupila je u dva filma:
Privatni život Elizabete i Essexa (M. Curtiz, 1939, s E. Flynnom; romansa dvoje junaka propada zbog politièkih razlika) i Djevièanska kraljica (H. Koster, 1955, kraljica se nesretno zaljubi u mlaðega muškarca).
e) Michael Curtiz, amerièki redatelj maðarskoga podrijetla (1888-1962)
Maðarski redatelj, od 1926. u SAD, jedan je od najreprezentativnijih i najsvestranijih (ne i najboljih) autora klasiènog Hollywooda (Casablanca, 1942). Režirao je biografsku melodramu Privatni život Elizabete i Essexa (1939), biografski mjuzikl o zvijezdi glazbenoga kazališta Georgeu M. Cohanu Fićfirić sa sjevera (1942, J. Cagney za tu je ulogu dobio Oscara), a pseudobiografski Mladić s trubom (1950) slobodno je zasnovan na životu jazz-trubaèa Bixa Beiderbeckea.
Curtiz je režirao i druge filmske biografije, primjerice Jim Thorpe — pravi Amerikanac (1951, o ragbijašu Indijancu), Prièa o Willu Rogersu (1952, o danas zaboravljenoj glumaèkoj zvijezdi 30-ih), Prièa o Helen Morgan (1957, o pjevaèici), Franjo Asiški (1961).
f) Sergej Ejzenštejn, sovjetski redatelj iteoretièar (1898-1948)
Aleksandar Nevski (1938), nacionalistièki ep o vojskovoði (N. Èerkasov) u kojem Rusi odjeveni u crno pobjeðuju Teutonce (Nijemce!) u bijelom. Glazba Sergeja Prokofjeva usklaðena je s vizualnom orkestracijom u bliskoj suradnji redatelja i skladatelja. Film oznaèava autorov prijelaz s prikaza zajednice na prikaz pojedinaènih junaka.
Ivan Grozni (1944-1945), snimljen u dva dijela, od kojih je drugi prikazan tek 1958, film se odlikuje iznimno privlaènim vizualnim kompozicijama, montažnim kontrapunktima i uporabom boje, no mraèna, pa èak i dijabolièna, figura vladara u drugome dijelu, kada razoèarani Ivan odluèi postati grozni, protumaèena je kao moguća aluzija na Staljinovu vlast pa je redatelj, po tko zna koji put, imao problema s vlašću. Naslovna uloga Nikolaja Èerkasova ikonografski je obilježena, no odlikuje se i dojmljivom teatralnošću, usklaðenom s cjelokupnom visokom razinom stilizacije. Ejzenštejn je htio snimiti trilogiju, no treći dio nije uspio ostvariti.
4) Razdoblje nakon 1980.
a) Richard Attenborough, britanski
redatelj, producent i glumac (1923)
U mladosti vrlo popularan glumac postaje uspješan producent te redatelj zapaženih biografskih filmova, u zrelijoj dobi èesto prihvaća filmske uloge (npr. u Jurskom parku Stevena Spielberga). Kako bi lakše financirao svoje projekte, redateljskom zvijezdom postaje poèetkom 80-ih, no ne uspijeva ponoviti odjek Gandhija. Biografski filmovi:
Gandhi (1981; 8 Oscara; i najbolji film, režija, glavna uloga B. Kingsleyja)
Mladi Winston (1972; o Churchillu), Plaèi slobodo (1987; o južnoafrièkom politièaru S. Biku), Chaplin (1992), Zemlja sjenki (1993; melodrama o piscu i sveuèilišnom profesoru C. S. Lewisu, autoru Narnijskih kronika), U ljubavi i ratu (1996; biografska melodrama o E. Hemingwayu za vrijeme Prvoga svjetskog rata).
Miloš Forman, amerièki redatelj (1932)
Emigrirao iz Èehoslovaèke nakon stvaranja iznimno cijenjenih filmova Crni Petar, Ljubavi jedne plavuše i Gori, moja gospoðice.
Amadeus (1984), slobodan u pristupu povijesnim èinjenicama, osvojio je 8 Oscara (za film, režiju...). Spletkar i nedarovit skladatelj Salieri (F. Murray Abraham nagraðen je Oscarom), iz èije je perspektive film ispripovijedan, znatno je zanimljiviji lik od lakomislenoga Mozarta (Tom Hulce).
Narod protiv Larryja Flinta (1996; biografija izdavaèa pornografskog magazina i borca za slobodu medija), Èovjek na Mjesecu (1999; biografija komièara Andyja Kaufmana).
Mel Gibson, amerièki redatelj i glumac (1956)
Amerièko-australska zvijezda serija Pobješnjeli Maks i Smrtonosno oružje (jedan od najpopularnijih svjetskih glumaca u razdoblju od kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća do danas), karakterni je junak sjajnih filmova Galipolje i Godina opasnog življenja Petera Weira.
Gibsonovo drugo režijsko ostvarenje vrlo je solidan biografski povijesni spektakl Hrabro srce (1995; Oscari za najbolji film, režiju...), o legendarnom škotskom borcu za slobodu, a potom je režirao i religiozno-biografski spektakl Pasija (2004).
Oliver Stone, amerièki redatelj
i scenarist (1946)
Vijetnamski veteran i scenarist Ponoćnog ekspresa Alana Parkera (Oscar), Conana Johna Miliusa i Lica s ožiljkom Briana De Palme (remake Hawksova istoimena remek-djela). Režira u kritike razlièito prihvaćene, a politièki izrazito angažirane filmove (Vod, Roðeni ubojice...), biografski su Roðen 4. srpnja (1989, Oscar za režiju; o vijetnamskom veteranu i antiratnom aktivistu) i Nixon (1995). Režirao je dokumentarni film Comandante (2003) o Fidelu Castru, a igrani film The Doors (1991; ime èuvene rock-grupe) biografija je kultne rock-zvijezde Jima Morrisona.
Julie Taymor, amerièka redateljica (1952)
Isprva uspješna kazališna i televizijska redateljica i kostimografkinja (uz Shakespearea, režira Kralja lavova prema crtanom filmu).
Tit (1999), prema Shakespeareovu Titu Androniku; A. Hopkins je u naslovnoj ulozi
Frida (2002) biografija meksièke slikarice F. Kahlo, meðu brojnim je povijesnim liènostima koje se pojavljuju u filmu i Lav Trocki, jedna od najvažnijih osoba Oktobarske revolucije.
István Szabó, maðarski redatelj (1938)
1) Mefisto, pseudobiografski (1981; prema književnom predlošku nadahnutom životom glumca Gustava Gründgensa, vrlo uspješna u razdoblju nacizma). Oscar za film na stranom jeziku.
2) Pukovnik Redl (1985; o austrougarskom èasniku, žrtvi urote).
3) Hanussen (1988, o mistiku i opsjenaru).
Navedena tri filma nastala u meðunarodnoj koprodukciji znamenita su (pseudo)biografska trilogija o naizgled uspješnim, a zapravo slabim pojedincima suoèenim sa snažnim društvenim pritiscima i osobnim moralnim dvojbama.
Sunshine (1999; takoðer meðunarodna koprodukcija; biografija više generacija maðarske židovske obitelji Sonnenschein, koja mijenja prezime i pokušava preživjeti burna politièka zbivanja; distributerski je naslov Stoljeće ljubavi i mržnje. Film obraðuje sliène teme kao i velika trilogija.
Martá Mészáros, maðarska redateljica (1931)
Autobiografski orijentirani, no fikcionalizirani filmovi Dnevnik mojoj djeci (1982), Dnevnik mojim ljubavima (1987), Dnevnik mojim roditeljima (1991), Posljednji dnevnik (2000).
Shekhar Kapoor, indijski redatelj (1945)
Kraljica bandita (1994), biografija èuvene indijske razbojnice (poslije politièarke) Phoolan Devi, koja se pobunila protiv socijalne nepravde i seksualnog zlostavljanja.
Elizabeth (1998), o britanskoj kraljici Elizabeti I (C. Blanchett).

Primjer rada

Prikazivanje filma

Frida (J. Taymor, 2002)

Pitanja za rad s uèenicima

1. Je li odgledani film biografija?
2. S kojim se još žanrovima ili podruèjima iskazivanja može usporeðivati? (Npr. s melodramom, komedijom, ratnim filmom...)
3. Je li odgledani film ’dobra’, ’vjerna’ biografija?
4. Je li rijeè o umjetnièki vrijednu filmu?
5. Možete li odgovoriti na èetvrto pitanje ako ne znate odgovor na treće?
(Dakako, odgovori na pitanja 4 i 5 ne ovise meðusobno.)

3. Tablica biografskog i
autobiografskog područja u filmu
Koji su od filmova navedenih u tablici prave biografije i autobiografije, a u kojima se primjenjuju samo pojedini postupci biografije i autobiografije?

1. Izlaganje u 1. licu (na raznim razinama)

A Stvarni junak
Igrani film (s elementima filmskog govora u 1. licu)
Dragi dnevnièe (N. Moretti, 1994); redatelj glumi redatelja N. Morettija — u filmu lijeènik spomene i njegove autentiène biografske podatke (puno ime, mjesto, godina roðenja)
Dani radija (W. Allen, 1987; Allen glumi pripovjedaèa ovoga filma koji govori o obitelji u kojoj je živio kao dijete, pa Allen nije zvijezda filma. Stoga je jaèa autobiografska crta nego kada glumi upadljive i snažne likove koji se zovu Lenny, Abe i tome slièno)
Amarcord (F. Fellini, 1973), Otac na službenom putu (E. Kusturica; sc. A. Sidran, 1985; scenarist je unio motive iz svoga života)
F. Truffaut (J-P. Léaud kao Antoine Doinel u igranim filmovima 400 udaraca, Ukradeni poljupci, Zajednièki stol i postelja...)
Dokumentarni i eksperimentalni film
Pjesme (S. Brakhage, 1964-9), Dnevnici, bilješke i skice (Walden) (J. Mekas, 1969), Tomislav Gotovac (T. Gotovac, 1996), Nešto osobno (T. Vereš, 1997), Das Lied ist aus (I. Faktor 2002), Dead Man Walking (T. Gotovac, 2003), Sretno dijete (I. Mirković, 2003),
DEÈKO KOJEM SE ŽURILO (B. Èakić-Veseliè, 2001)

B Izmišljeni junak
Igrani film sa sugestijom filmskoga govora u 1. licu (unutarfilmski pripovjedaè pripovijeda o sebi):
Kako je bila zelena moja dolina (J. Ford, 1941),
Bulevar sumraka (B. Wilder, 1950),
Vrtlog života/American Beauty (S. Mendes, 1999),
Projekt Vještica iz Blaira (D. Myrick, E. Sanchez, 1999; lažni videozapis strašnih zbivanja)

2. Izlaganje u 3. licu
(ta kategorija obuhvaća i filmove u kojima junaci govore o sebi u prvome licu
jer junaci/likovi ne izlažu cijeli film)

A Stvarni junak
Igrani film
Napoleon (A. Gance, 1927), Stradanje Ivane Orleanske (C. T. Dreyer, 1928; istu su priču obradili i R. Bresson, L. Besson i drugi), Veliki Ziegfeld (R. Z. Leonard, 1936, o kazališnom producentu) Mladi Lincoln (J. Ford, 1939), Džentlmen Jim (R. Walsh, 1942, o boksaču), Lisinski (O. Miletić, 1944), Ivan Grozni (S. Ejzenštejn, 1944 — 5), Priča o Glennu Milleru (A. Mann, 1954), Žudnja za životom (V. Minnelli, 1956; o Van Goghu; repetitivni događaji i vizualno bogata slika ekvivalent su junakova slikarskog stila), Montparnasse 19 (J. Becker, 1957; o A. Modiglianiju), Patton (F. J. Schaffner, 1970), Tajna Nikole Tesle (K. Papić, 1980), Gandhi (R. Attenborough, 1982), Danton (A. Wajda, 1983), Amadeus (M. Forman, 1984), Posljednji car (B. Bertolucci, 1987, o kineskom caru), Mladi Toscanini (F. Zeffirelli, 1988), Bird (C. Eastwood, 1988; o Charlieju Parkeru), Anđeo za mojim stolom (J. Campion, 1990, o književnici Janet Frame koja je radila i na scenariju, adaptaciji vlastitih uspomena), Malcolm X (S. Lee, 1992), Kontesa Dora (Z. Berković, 1993), Kraljica Margot (P. Chéreau, 1994), Ed Wood (T. Burton, 1994), Nixon (O. Stone 1995), Erin Brocovich (S. Soderbergh, 2000, neobrazovana pomoćnica odvjetnika omogućila pobjedu u multimilijunskoj parnici), Frida (J. Taymor, 2002), Pijanist (R. Polanski, 2002), Sylvia (Christine Jeffs, 2004), Pasija (M. Gibson, 2004)
SATI (S. Daldry, 2002)

Dokumentarni film
Nanook sa sjevera (R. J. Flaherty, 1922), Tajna Picasso (H.-G. Clouzot, 1956), Ivan Meštrović(Š. Šimatović, 1962), Ivan Lacković — Croata (A. Vrdoljak, 1976), Mariška bend (P. Krelja, 1986 o samoukoj glazbenici), Hotel Terminus: Klaus Barbie (Marcel Ophüls, 1988; o ratnom zločincu), Majstor Radovan i njegovo doba (E. Galić, 1991), Mimara (Š. Šimatović, 1991), Suzanin osmijeh (P. Krelja, 1993), Vlaho Bukovac (B. Žižić, 1994), Aleksandar Srnec (V. Petek, 1997), Divlji Blues / Wild Man Blues (B. Kopple, 1997; o W. Allenu koji u slobodno vrijeme svira jazz), Krapina, poslijepodne (J. Rajković, 1997; o ratnom veteranu), Ivan Kožarić(P. Krelja, 2000), Rubikon (Ž. Radivoj, 2002), Comandante (O. Stone, 2003).
DEČKO KOJEM SE ŽURILO (B. Čakić-Veselič, 2001)

B Izmišljeni junak
Lice s ožiljkom (H. Hawks, 1932; + DePalma iz 1983), Građanin Kane (O. Welles, 1941), Život O’Haru, galantne žene (K. Mizoguchi, 1952), Koncert (B. Belan, 1954), Ben-Hur (W. Wyler, 1959), Osam i pol (F. Fellini, 1963), Prometej s otoka Viševice (V. Mimica, 1964), Alice više ne stanuje ovdje (M. Scorsese, 1974), Barry Lyndon (S. Kubrick 1975), Superman (R. Donner, 1978), Brianov život (T. Jones, 1979), Mefisto (I. Szabó, 1981), Zelig (W. Allen, 1983), Život sa stricem (K. Papić, 1988), Đuka Begović(B. Schmidt, 1991), Orlando (S. Potter, 1992), Forrest Gump (R. Zemeckis, 1994), Ime majke: Naranča (J. Zastavniković, 1994), Jane Eyre (F. Zeffirelli, 1996), Čudnovate zgode Šegrta Hlapića (M. Blažeković, 1997),
SATI (S. Daldry, 2002)


Može li izmišljeni lik imati biografiju (2. stupac)? Čini se da, barem kada je film u pitanju, možda i može, pogotovo kada izmišljeni junaci (npr. Camonte iz Hawksova Lica s ožiljkom i Kane iz Građanina Kanea) imaju stvarne uzore (mafijaš Al Capone odnosno kontroverzni izdavač W. R. Hearst). No to nije pravi biografski film.
Zašto u drugom stupcu nema dokumentarnih filmova? (Jer izmišljeni glavni lik tvori igrani film čak i kada film, poput Zeliga, podsjeća na dokumentarni.)
Zašto su neki filmovi (Sati, Dečko kojem se žurilo) napisani izdvojeno, velikim štampanim slovima? (Jer imaju elemente više skupina ove tablice.)
Koliko su stvarni stvarni likovi donekle biografski utemeljenih filmova poput Kraljice Margot (prema Dumasovu trivijalnom predlošku) ili Kontese Dore (junakinjina stvarna biografija puna je praznina)? (Što je slabije poznata biografija stvarne osobe o kojoj se film snima, te što je važnija književna ili neka druga prerada njezina života, to manje možemo govoriti o biografskom filmu.)
Woody Allen igra se s autobiografskim elementima i u drugim filmovima, ne samo u Danima radija. Koji ste Allenov film gledali i ima li u njemu autobiografskih elemenata?
O kakvim je likovima riječ u filmovima biografskoga područja? Analizirati. (Političari, sportaši, umjetnici...)

Zaključak
Gdje su navedeni pravi biografski i autobiografski filmovi u tablici? Sjetite se biografskog i autobiografskog ugovora!!!!!
Naime, dok su u književnosti prave biografije najčešće u dokumentarnom, dakle nefikcionalnom području izražavanja, u filmu je biografski žanr često vezan uz fikcionalne, igrane filmove, koji se tumače na način sličan načinu tumačenja komedija, mjuzikala, psiholoških drama...
Neki su od tih filmskih biografija (primjerice Fordov Mladi Lincoln, filmska varijanta Bildungsromana) čak iznimno cijenjena umjetnička djela.
Biografski filmovi su, dakle, samo oni o stvarnim osobama, a autobiografski su filmovi njihova podvrsta, filmovi u kojima autori snimaju film o sebi (Tomislav Gotovac i Dead Man Walking T. Gotovca).
Na našoj tablici tako je tek u polju 2 A smještena prava biografija (pripovijedanje o stvarnim osobama), dok pod 1 A možemo naći neke autobiografske filmove.
Cijeli stupac B pripada pod ’običnu’ fikciju, u kojoj postoje samo pseudobiografije i pseudoautobiografije, filmovi s nekim nefikcionalnim tehnikama i aluzijama.

Napomene
1.
Termin biografija smije se u nastavi rabiti i za filmove o izmišljenim osobama (Zelig, Forrest Gump...), a pozornost pitanju da li je riječ o biografiji stvarne osobe (dakle, o pravoj biografiji) treba ostaviti za kraj razgovora o filmu, nakon što se:
a) učenike uputi na prepoznatljivost biografskog postupka i nauči ih prepoznavanju biografskog postupka;
b) istakne da ’vjernost’ ili ’autentičnost’ biografije niti osigurava niti onemogućava umjetničku vrijednost filma (ili, svejedno, književne biografije).
2.
U radu s učenicima ne treba se koristiti cijelom tablicom filmova — dovoljno je izdvojiti dva ili tri nabavljiva filma, po jedan iz različitih dijelova tablice, prikazati ih učenicima i razgovarati o njima na temelju iznesenih postavki. Velik broj filmova navedenih u tablici trebao bi nastavnicima olakšati nabavljanje filmova i omogućiti im lakše prepoznavanje novih (te time nabavljivijih) filmova istoga tipa.
3.
Uz već spomenutu literaturu u izradi ovog materijala koristili smo se i Pojmovnikom suvremene književne teorije Vladimira Bitija i Teorijom književnosti Milivoja Solara.


1 Termin cjelovečernji rabimo na način kao što se upotrebljava u govoru o filmu; kao sinonim dugometražnom (trajanje dulje od 60 ili, u nekim slučajevima, dulje od 70 minuta).
2 Starije se generacije sjećaju sjajnih britanskih dokumentarnih emisija o prirodi iz serije Opstanak, a mladi danas pod tim naslovom gledaju križanac televizijske igre (game show) i dokumentarne emisije u kojoj se odrasli ljudi pred kamerama prepuštaju djetinjastim igrama. Ono što se odigrava pred kamerama u takvim igrama nije prirodno ponašanje, no Trijumf volje Hitlerove omiljene redateljice L. Riefenstahl jasno nam govori da je i u eri predtelevizijskoga dokumentarizma dokumentaristička ekipa mogla organizirati zabilježeni događaj.
3 Dakako, riječ je o ekranizaciji istoimena Grassova romana.
4 Vidi članak A. Zlatar ’Od teorije autobiografije do dnevničkog istraživanja’, u Umjetnost riječi 40 (1996) 2/3, str. 225-237. Zlatar je napisala i knjigu Autobiografija u Hrvatskoj: nacrt povijesti žanra i tipologija narativnih oblika, Zagreb: Matica hrvatska, 1998.
5 U tom je smislu Anđeo za mojim stolom osebujni ’antiodgojno-obrazovni’ film, a korak dalje u fikcionalizaciji ženske (prisilne) šutnje autorica čini u poznatom (premda ne toliko uspjelu) Pianu, u kojem junakinja doista šuti i izražava se svirajući glasovir).
6 Opisi, izlaganje događaja, dijalozi, monolozi, esejistički fragmenti (izlaganje ili analiziranje nekih ideja...).
7 Leksikonsku i enciklopedijsku natuknicu prepričali smo i obogatili filmskim primjerima.
8 Ponavljanje nekih primjera nije ni slučajno ni pogrešno jer, kao što je poznato, tipologije ne isključuje granične slučajeve (primjerice Wellesov Građanin Kane koji govori i o izmišljenom i o stvarnom liku) i miješane, hibridne slučajeve (primjerice Daldreyjevi Sati, koji donose biografiju stvarne Virginije Woolf i dvije fikcionalne junakinje čiji su životi usporedivi sa životom njezine junakinje gospođe Dalloway).
9 Neki od spomenutih dokumentarnih i eksperimentalnih filmova mogu se nabaviti u Hrvatskom filmskom savezu.
10 Za razliku od stvarnoga robijaša kojim je nadahnut, filmski junak nije počinio zločin i nije uspio postati normalan građanin. Film je, unatoč neuobičajenoj socijalnoj angažiranosti, postigao znatan uspjeh, prema nekim mišljenjima pridonijevši ukidanju okrutnosti u američkim zatvorima, a producenti i autori navodno su primali i prijetnje iz savezne države Georgije, na čiji okrutni zatvorski sustav film aludira.

Nikica Gilić