Škola medijkse kulture

PEDALIRANJE U RADIONICI 3D

Iliti kako smo snimali Trakošćanski žurnal

Nepovoljne ocjene TV-reportaža naših učenika na Reviji u Sesvetama potaknule su me da se ove godine u Školi medijske kulture prijavim u Radionicu za TV-reportažu. Neizmjerno sam se radovao ponovnom susretu i druženju s prijateljima filmašima, pogotovo s cimerom Borisom koji nam je rezervirao sobu, ali već pri smještaju u hotelu nastadoše problemi. Naime, kako moj suputnik Ante nije mogao dobiti jednokrevetnu sobu u hotelu (što je sasvim razumljivo), nas trojica moradosmo se ukrevetiti u 3 km udaljenu Cvetlinu. Tu su nas svako jutro u 6 sati poput najtočnije budilice jutarnjim koncertom budili susjedovi pijetli, tako da smo uvijek bili prvi na doručku i jutarnjoj kavi, a poslije napornoga rada i svakodnevnih putovanja utjehu smo nalazili u dobro opskrbljenu gazdinu hladnjaku. Tako smo bili spašeni od hotelskih nightmare kada je u kasne noćne sate (ili bolje reći rane), po pričanju Zagrepčanke Melite, hodnicima odjekivalo «Turci-i-i-…», pa je izgledalo kao da se snima Bitka kod Siska, a ne Trakošćanski žurnal. Za to optužiše, kako se poslije pokazalo nepravednim, našega tehnič-kog šljakera Matka i njegovu škvadru.
Nakon otvaranja Škole krenuh u Radionicu za TV-reportažu, koja se, barem prema natpisu na vratima, nalazila u kutu hotelske blagovaonice. Međutim, pedala. Tu bismo smetali hotelskom osoblju u obavljanju njihovih poslova pa se preselismo na terasu, a naši šljakeri opremu i natpis preseliše u hodnik na drugom katu i tako bi utemeljen naš Studio 3D.
Na terasi hotela, gdje smo se okupljali u prijepodnevnom radu, u opuštenoj atmosferi uz cigarete (koje je većina nas uništavala u velikim količinama) nakon uobičajenog upoznavanja (većina se već poznavala s revija i prijašnjih škola) i obvezatnih bla-bla-bla uz Crnogaćine duhovite replike, najprije naučismo da je za snimanje TV-reportaže najvažnija dobra ekipa (poput naših 3D koji su se izvrsno nadopunjavali, kako u objašnjavanju tako i u praktičnom radu s nama polaznicima). Raspravili smo i što razlikuje TV-reportažu od dokumentarca, o ko-ličini slikovnog i tonskog materijala u reportaži te o njihovu suodnosu, kao i pokrivenosti govora opisnim kadrovima i sl. Od dr. Ilinčića doznali smo za reportažu koja se može snimiti bez prisustvovanja događaju (on i njegov čuveni kufer Pero u zagrebačkoj zračnoj luci), kao i da novinar može preuzeti lik o kojem radi reportažu (dr. Ilinčić u Pola ure kulture). Nakon takvih konstruktivnih rasprava na terasi, u našem studiju u poslijepodnevnom radu odgledali smo i proanalizirali reportaže i dokumentarce s ovo-godišnje revije, kao i već spomenute Draženove bisere.


No, teorija je teorija. Valjalo je sve naučeno pretočiti u reportaže. Od predsjednika Damira dobili smo zadaću napraviti Trakošćanski žurnal, četiri reportažice različitog tipa. Tako se od nas jedanaest polaznika formiraše četiri ekipe: Zagrepčanke Melita, Nataša i Mirjana s muškim pojačanjem Silviom Križevčaninom obradit će Špancirfest (koji se tih dana održavao u Varaždinu, aktualistička reportaža), Dalmatinci Crnogaća i Slavica bezecirahu Šank, Milivoj i Zrinka prihvatiše se obrade osoblja hotela i njihove perspektive, a meni sa Zaprešićankama Ankicom i Romanom ostade istražiti jesu li žene u filmskom svijetu eksponiranije od muškaraca, je li film više muško ili žensko zanimanje (u Školi ima daleko više polaznica). U toj fazi rada priključio nam se i Ante (kojemu je u Radionici za kameru «bilo bez veze» i, pošto se dočepa kamere odmah sa Silviom krenu na noćna snimanja i traženje iskrenog mišljenja Iveka i Drageca o polaznicima Škole (ali tek poslije četvrtog, petog ili trećeg gemišta pri Ivekovoj kleti).
A Žene? Ajme, majko!!! Ni oni noćnohotelski Turci-i-i-i nisu ništa u usporedbi s tim. Barem da sam u ekipi s Crnogaćom jer mi šankiranje nekako bolje leži! A i suosjećam s našim točioni-čarkama koje od umora padaju s nogu, moleći Boga da šankoljupci konačno odu na počinak.
No, što je – tu je. Valjalo je krenuti u potragu za sugovornicama. Prva je na popisu bila Vera. I tu prvi put u praksi primijenih onaj filmski termin iz naslova. Isto se dogodi i s Vesnom (Kre-lja,op.a.). «Eli! Eli! Lama azavtani?!» Hoćemo li uopće naći reprezentativne sugovornike o toj
temi? Panika! Ni sa curama iz moje ekipe ne uspijevam dovoljno os-mišljavati reportažu jer u slobodno vrijeme moram furati put baze u Cvetlinu. Na upit predsjednika Damira kako napreduju Žene odgovaram nikako. No, čemu se živcirati!? Iz iskustva znam da nigdar još ni bilo…A postoji i pričuvna varijanta (snimit ćemo maturalac za što, kako se već na početku pokazalo, ima u Školi napretek materijala).
Ipak smo na vrijeme uspjeli dogovoriti snimanja i – počelo je. Romana iza kamere, Ankica reporterka, a ja
– tonac. Uz stručni nadzor (izoštri,
raširi, tonac…mikrofon, stop-stop,. stop, bliže-bliže, švenka na…) našega snimatelja Darka uspjeli smo u dva dana snimiti materijal. Ekipa Špancirfesta već je svoj pregledala i upucala u računalo. Ali i mi smo osjetili radost španciranja jer smo svi iz Radionice bili na svečanom otvaranju te varaždinske manifestacije. Sve je pod kontrolom, bude…bude, tješio nas je prezident Damir.
Trebalo je snimiti još uvodni kadar. Čime zapo-četi reportažu? Odluka pada: ženske noge! A čije od toliko njih??? Ankica i Romana odlučiše da to budu Davorkine. Ne samo zbog nogu! (Valjda i zbog štikli na njima?!). I baš tada kiša. Ali za taj kadar bit će dosta slike.
Ostalo nam je pregledati snimljeni materijal i odabrati tonske dionice i opisne kadrove. Nekako smo uspjeli uzurpirati skop, a kao najprikladnije mjesto za rad pokazala se Ankičina i Romanina hotelska soba. (Uh, kakav kom-for!!!) Gledaj, vrti, vraćaj, zapisuj i do večere smo nekako uspjeli napraviti odabir. Noćno upucavanje odabrana materijala prepustio sam curama, a ja sam zbirasao u našu cvetlinsku bazu. Da je Matko s ekipom uspješno obavio šljakerski posao, zaključio sam sljedećega jutra po izgledu našega studija (mnoštvo razbacanih papirića, raznolika ambalaža od pića, šalice, pune pepeljare opušaka…). Toga dana napravili smo i montažu koju su u međuvremenu već napravili špancireri i šankeri. Još samo napisati špice i potpisati govornike te iznijansirati ton i naš Trakošćanski žurnal je zgotovljen.
Konačno slobodni!!! Mogli smo se prepustiti sitnim užicima čekajući završnu projekciju. Ali tada se dogodio MIIAFF, koji je sjajno organizirala i izrežirala Melita sa svojom ekipom. U, za tu prigodu malo očišćenu, studiju u nazoč-nosti uglednika (Vere Robić-Škarice, dr. Ante Peterlića i mr. Darija Markovića) dobili smo diplome MIIAFF-a i Škole Medijske kulture, te zasluženo proslavili kraj muka po Bednjaminu Trakošćanskom. Idućega dana, nakon projekcije uradaka svih radionica te zajedničkog fotografiranja i kraćeg druženja, oprostili smo se uz «Doviđenja na 6. školi medijske kulture», a koliko smo toga naučili i primijenili u radu klubova i videodružina, pokazat će već sljedeća Revija.

Jure Ačkar