Škola medijkse kulture

Radionica montaže

Trakošćan, 26. kolovoza –3. rujna 2003.

Hm !
Namjerno sam ovako počela svoj osvrt na rad
Radionice montaže na 5. školi medijske kulture
u Trakošćanu. Naime, ovom kratkom usklič-
nom rečenicom naš voditelj Slaven Zečević

gotovo je uvijek započinjao analizu naših malih
montažnih ostvarenja.
Nas jedanaest polaznika (od 16 do 71 godinu)

nismo imali gotovo nikakvih iskustava u
montaži. Moram priznati bilo me strah stroja
nasuprot meni i svega onoga što me čeka. Hoću
li osjetiti i uživati u radosti stvaranja, spajanja,
rezanja i umetanja kadrova, polaganja glazbe i
šumova? Hoće li oni koji to gledaju i slušaju
shvatiti što sam htjela i hoće li to biti dobro?
Bez repova, blicera, prelaska rampe i s dobrom
elipsom!?

Dobili smo radni materijal, osnovne smjernice i

-kreni! Kako je to Slaven lijepo rekao, od nečega što je ispalo iz kamiona mi smo uspjeli napraviti nešto.
Prve naše vježbe odnosile su se samo na sliku. Rezanje, spajanje i umetanje kadra. Poslije smo isto radili i s tonom, glazbom i šumovima.

Stvorili smo male igrane i dokumentarne filmove. Imali smo i vježbu dijaloga i tu smo iskoristili znanje elipse, rampe i važnost izgovorene rečenice u različitim kadrovima. Posljednja naša vježba bila je u slobodnoj formi. Različite kadrove Zagreba uz glazbu L. Janačeka mogli smo složiti kako želimo.
Sve smo vježbe radili u parovima te je uz svladavanje programa i zakonitosti montaže trebalo svladati i različitost razmišljanja i izražavanja. Ali i tu smo se dobro snalazili. Ne samo kao radni parovi, nego i kao grupa. Međusobno smo se pomagali u traženju izbrisanih kadrova i u bespuću stroja izgubljenog radnog materijala.
Kako bismo mi u Dalmaciji rekli, smišni (a to znači simpatični i dobri) voditelji Slaven Zeče-vić i Ivana Fumić bili su nam uvijek pri ruci sa savjetima. Tijekom rada, a naročito u analizama naših malih ostvarenja smo puno naučili. A oči sokolove naših voditelja sve su primjetile: “Zašto ovo nije dobro ?“, “Ostale su neke pr-ljavštine!“,
“Komu maše ovaj ribar?“, “Osmijeh je pre
kratak! Ako nemate duži, izbacite ga!”, “Točno treba znati zašto je nešto ovdje. Inače nam ne treba!“.
Malu zbrku u glavi pravio nam je program. Radili smo u Final Cut, a većina ima u školama neke druge programe, najčešće Premiere. Ali nas umiriše i kazaše da nije problem svladati ostale kada znaš jedan.
Dakle, ja sam zadovoljna, odškrinula sam još jedna vrata. Sada treba proći kroz njih i uhvatiti se ukoštac s ljepotom beskraja koje ta vrata donose. Sada treba raditi i stvarati.
Predzadnjega dana našeg učenja i druženja napravili smo izlet na Ravnu goru. Dva sata ne baš laka penjanja i u oskudnoj planinarskoj opremi, ručak na vrhu i spuštanje pod mjese-činom bili su pun pogodak.
Mene kao Hrvaticu iz Dalmacije oduševili su zagorski brežuljci i vinogradi. I prva misao koja mi je prošla bila je: “E moj tata, ti kažeš da je naporno raditi u vinogradu! Zamisli kako je ovdje. Radiš i još se umaraš hodajući uz brig, niz brig. Budi sritan!“
Mojim dragim montažerima i smišnim voditeljima šaljem veliki poljubac.

Ivana Rupić