Škola medijkse kulture

PETA ŠKOLA MEDIJSKE KULTURE

SPECIJALIZIRANA VIDEORADIONICA - FILMSKI SCENARIJ
JURA (oprezno)
Videk, kakvo vino imaš?
VIDEK (usporeno, osorno)
Črno i belo.
JURA
A kakvo ti je belo?

O, moj Bože, ovako se nisam osjećao još od svojih osnovnoškolskih dana! Ja moram pisati, pardon, lijepo sam zamoljen napisati osvrt o radionici scenarija na Petoj školi medijske kulture. Znate ono, napiši ti sinko, za domaću zadaću, sastavak s temom: Jesen je stigla i donijela nam zlatne plodove na naš stol. Pa onda trk doma. Taaataaa, a koji su to zlatni plodovi? Aa, sinek, to ti je belo vino, viš kak se svetli…
MAJA (Talijanu koketno)
Čuj, meni je ova Škola medijske kulture mrak.
Učimo, zekamo se, uvek nekog novog upoznaš.
Skroz cool! U kojoj si ti radionici?

No, dobro. Specijalizirana videoradionica za filmski scenarij. Nisam baš bio siguran kaj to ve je, s obzirom da se ova radionica održava prvi put. Mislio sam: malo ćemo piskarati, malo klepetati, prava stvar da odmorim mozak nakon iscrpljujućeg ljeta. A ispalo je da smo najviše trošili baš taj organ. Da je mozak ruka, imali bismo sad žuljeve po njemu.
Trebalo je smisliti ideje za kratki igrani film, pa uobličiti ideju u sinopsis, pa složiti to u scenoslijed tako da ima glavu i rep i onda razraditi u nešto što bi se moglo predstaviti kao scenarij i po kojem bi, eventualno, oni iz igranog filma mogli snimiti film iduće godine. Eh, ajde sad, smisli ti nešto pametno na brzinu. Još kada se stvari zakompliciraju... Znate što, pisanje scenarija uopće nije lagan posao.
8. RESTORAN NA SKELI EXT/DAN
Vedran za stolom restorana na skeli. U pozadini se vidi mirno jezero. S njegove lijeve strane je krigla piva, a s desne prijenosno računalo na čijem zaslonu se otvara foto softver.
Scenarist nema radnoga vremena, kao, e, sad neću misliti. Jedne večeri, usred prijenosa utakmice na TV-u u predvorju hotela, Goran Tribuson (naš dragi nam voditelj radionice – op.a.) odjednom okrene se i kaže: «Znam! Ulov!» nas-tavljajući razgovor od tog poslijepodneva kada smo razbijali glavu kako nazvati scenarij.

Razgovarali smo i razmišljali o scenarijima, radnji, zapletima, katalizatorima i raspletima ne samo u radionici, nego i za vrijeme ručka, uz prvu jutarnju kavu, naslonjeni na šank uz posljednje pivo prije spavanja, ponekad i do duboko u noć. Neki su razmišljali (prilično glasno) i spavajući. Razmišljali smo i razgovarali o tome međusobno, u skupinama, s voditeljem, sami sa sobom, gnjavili ljude oko sebe… A onda na kraju, koje li nepravde, našom osmodnevnom mukom, s naših osam scenarija, moglo se samo mahnuti pred licima okupljenih polaznika škole. Znate što, samozatajan je posao scenarista.
ROBERT (začuđeno)
Što je ovo?
EMANUELA
Ne znam.
FILIP
Ne gledaj mene! Nemam ja nikakve veze s tim.

Možda plodovima je i bolje da se javnost škole medijske kulture (a i šire) ne opterećuje «zlatnim naših šesnaest (plus jedan) umova. Na kraju krajeva, kakav se scenarij može napisati u samo osam dana? Ili, može li se postati scenarist u tako kratko vrijeme? Znam samo da je, u kontekstu voditelja filmskih klubova i grupa, ova radionica, da citiram svojeg kolegu: «Pun pogodak!»
Znate što, scenarist – kako to gordo zvuči.
*korišteni ulomci iz scenarija nastalih u Petoj školi medijske kulture. Autorska prava za-držana.

Jadranko Lopatić