Škola medijkse kulture

Treći stupanj

Svi smo svjesni golema utjecaja i moći koje mediji imaju na djecu i mlade. Kada bismo zbrojili sate koje prosječan tinejdžer provodi pred televizorom primajući poslane poruke uglavnom bez ikakva filtra, bili bismo još svjesniji važnosti medijskog odgoja i obrazovanja u školama. Mislim da bi to mogla biti misao vodilja Škole medijske kulture koja kroz prvi (osnovni) i drugi (napredni) seminarski stupanj obrazuje nastavnike za kvalitetnije provođenje nastavnoga programa medijske kulture. Kako je u ovih pet godina već niz nastavnika pohađao ta dva seminara, ukazala se potreba i za trećim stupnjem. Osobno sam odslušala prva dva stupnja pa me razveselila nova tzv. metodičkofilmološka radionica, tim više što smatram da se baš takvim (metodič-kim) radionicama dodiruje i djelomično rješava veliki problem koji ima većina nastavnika u medijskom obrazovanju djece, a to je konkretna kvalitetna realizacija određenog sata medijske kulture. Iako me već godinama privlače prave praktične radionice u kojima najugledniji hrvatski filmaši poučavaju polaznike kako napraviti film u školi ili filmskoj družini, ipak sam se odlučila za slušanje novog seminara. Jer ne možemo baš svi snimati filmove, ali kvalitetnije poučavati djecu možemo. I moramo.

Dakle, prvi dan. Počeli smo s domaćim igranim filmom K. Golika Ljubica. I eto prve prednosti seminara: možete u miru pogledati važne i zanemarene filmove, za koje ste čuli, ali koje ne znam gdje biste mogli pogledati osim ovdje. Nakon filma slijedi prava filmološkometodička razrada. Dr. Ante Peterlić i sveuč. asist. Nikica Gilić analizirali su (uz naše sudjelovanje, tj. pomoć, recimo) gledani film i razjasnili nam niz dvojbi koje se nama prosvjetarima pojavljuju u obradi filma. Analiza je bila zaista zanimljiva (o sižeu i fabuli u filmu, o karakterizaciji likova, o filmskim sredstvima, o dokumentarnosti u igranom filmu...). Sve u svemu, vrlo zanimljivo. Uz jednu osobnu primjedbu: ovu odličnu analizu neću moći primijeniti u radu jer film nije primjeren učenicima osnovne škole. No dobro, recimo da je to primjer odlične obrade odličnog filma. Ipak bilo bi mi draže (i korisnije) da je to film koji ću ujedno i prikazati u školi, a već ga imam tako dobro i stručno analiziran...
Popodnevni seminar vodio je mr. Dario Marković. Sa desetak reprezentativnih inserata iz najvažnijih hrvatskih filmova dobili smo lepezu hrvatske kinematografije od početaka do danas. Bilo je korisno prisjetiti se važnih filmova uz istodobno gledanje pripremljenih ulomaka. Još kad bih ih osobno imala sve na jednoj kaseti...
I za kraj prvoga dana prava filmska poslastica: Paklena naranča S. Kubricka, film koji, iako star tridesetak godina, tako fantastično živo
govori o vrućim problemima modernoga svijeta, kojega smo i mi, eto, mali dio. E, da radim u srednjoj školi, morali bi mi ga znati napamet! Topla preporuka za sred-njoškolske profesore s izbornom nastavom iz hrvatskog jezika.
Dan drugi. Radni dan započeo je zajedničkom analizom filma prethodne večeri. Nažalost, predviđenih pola sata definitivno je premalo s obzirom na broj sudionika u analizi filma i s obzirom na obujam filma. No dobro, dodirnuli smo najvažnije.
Na prijepodnevnom predavanju profesor Krešimir Mikić sve nas je zainteresirao svojim pristupom do
28 kumentarnom filmu. Kako se o tome u osnovnoj školi govori u svim višim razredima, bilo je korisno promišljati koliko je dokumentarni film uistinu dokument, koliko je u njemu istine, koliko montaže, koliko autorskoga stava. Mislim da većina profesora u školi radi istu grešku kao i ja i uči djecu, onako najjednostavnije, da dokumentarni film prikazuje zbilju kakva jest, bez uljepšavanja...Nije li preopasno odgajati djecu da nekritički prihvaćaju istinu za istinu? Ne bi li trebalo djecu od malih nogu poučiti da se istina može prikazati uz neprimjetan komentar? Prof. Mikić nagnao nas je na takva razmišljanja. No opet zamjerka: odlične prim-jere dokumentarnih filmova koje smo gledali uz predavanje vjerojatno nikada neću moći snimiti, niti iskoristiti u školi kao primjere. Znači, opet, snađi se!
Popodnevna projekcija bila je filmska klaska:
B. Wilder Bulevar sumraka, a večernja hrvatski film T. Radića Živa istina. Kako oba filma gov-ore o ženi i glumi, bilo ih je zanimljivo vidjeti istoga dana.
Treći dan. Mr. Dario Marković pokušao je izvući najvažnije iz sinoćnjeg filma: izvanredno glu-mačko ostvarenje Božidarke Frajt, dokumen-tarističko praćenje glumca, naglašeno miješanje igranog i dokumentarnog...u naravno prekratkih pola sata.
Na seminaru-radionici danas je na programu klasični igrani film i Hitchcock. Dr. A. Peterlić portretirao nam je slavnog redatelja i proveo nas kroz vrste kriminalističkih filmova. To je bio odličan uvod za gledanje filma Nepoznati iz North-Expressa. Slijedile su izvrsne analize: D. Marković pomogao nam je prepoznati karakteristike gotovo svih kriminalističkih filmova A. Hitchcocka s pomoću kojih je postao filmska legenda. N. Gilić fantastično nam je analizirao i karakterizirao glavne likove, a dr. A. Peterlić na primjerima iz filma razjasnio Hitchcockov paralelizam u montaži s pomoću kojega je taj redatelj postao uzor za stvaranje intelektualne i emocionalne napetosti u filmu. Uživala sam slušajući i prateći analize filma koji sam upravo pogledala. Mislim da sam snimila osnovnu koncepciju dobre obrade filma koju bih mogla primijeniti u radu, odnosno u nastavi. Samo šteta, nemam tako dobro znanje o filmu, o filmovima uopće...
Popodnevna projekcija i opet poslastica: M. Curtiz, Casablanca. Iako je većina polaznika škole već vjerojatno gledala taj film, malotko ga je i ovaj put propustio. Pogledali smo ga opet...
Večernja projekcija i opet veliki Hitchcock i
film Mahnitost. Četvrti dan. Jutarnju analizu sinoćnjega filma vodio je dr. Hrvoje Turković. Prepoznali smo elemente kriminalističkoga trilera i nekoliko tipova humora kojima se redatelj služio u ocrtavanju likova i situacija.
Prijepodnevni seminar vodila je mlada profesorica Irena Paulus. U neobično zanimljivom predavanju o filmskoj glazbi osvijestlili smo mnogostruke uloge glazbe u filmu i raznolikost njezine uporabe. Na primjerima jučerašnjeg filma Casablanca naučili smo prepoznavati osnovne glazbene teme u filmu te uočili da glazba osim stvaranja određenog ugođaja može komentirati, isticati, sugerirati, dočaravati, ilustrirati, odjeljivati ili povezivati, karakterizirati, pa čak i opisivati prostor. I sve to, dakako, popraćeno ilustrativnim primjerima iz filma. Zaista zgodno. Bilo je zanimljivo gledati poznatu scenu iz filma, ali bez tona, i odmah nakon toga istu scenu uz glazbu. Zanimljivo je bilo i obrnuto: prvo poslušati glazbenu partituru i pokušati je povezati sa scenom, ili možda i osjećajima, a onda to ponovno i pogledati. Predavanje je bilo vrlo korisno, ali ne bi bilo zgorega da smo i mi polaznici dobili nešto tog znalački probranog filmskog glazbenog materijala. Ovako, valjda ću nešto i zapamtiti.
Nakon slobodnoga poslijepodneva, koje naža-lost nismo proveli družeći se svi zajedno u prirodi, kako je to već bilo zamišljeno, slijedila je večernja projekcija, hit P. Jacksona Gospodar prstenova.
Peti dan. S obzirom da je treći stupanj cijeli jedan dan posvetio analizi filma Gospodar prstenova (ponedjeljak), nije me razljutila kratka jutarnja analiza koju je D. Marković nekako pokušao zaokružiti. Ipak, moram reći da je šteta imati film, imati termin, imati stručnjaka, imati zainteresirane profesore, a sve to zapravo ne iskoristiti za pravu, prosvjetarima tako potrebnu analizu. Možda bi baš to mogao biti termin koji bi (uz pažljiv izbor filmova) mogao zaiteresirati sve nastavnike u Školi medijske kulture, jer analizirati film djeci na nastavi i poučiti ih gledati, svima nam je zadatak, kako nama sa semi-nara, tako i nastavnicima polaznicima bilo koje radionice. Ovako, na jutarnjim razgovorima bili su samo teoretičari, tj. mi sa seminara sva tri stupnja.

Prijepodne je bilo vrlo zanimljivo. Imali smo atraktivnoga predavača svjetske klase, predstojnika Odsjeka za animirani film na Akademiji likovnih umjetnosti, gospodina Joška Marušića. U osebujnom predavanju o animiranom filmu dotaknuli smo se povijesti animacije, najvećeg animatora svijeta Walta Disneya, nasilja u animiranim filmovima, stilizirane animacije, zagre-bačke škole animiranog filma i raznih utjecaja koji su djelovali na stvaranje te svjetski priznate i poznate škole animacije. Riječ je bila i o hrvatskom stripu, no u žaru razgovora spominjale su se piramide, jeftina korejska radna snaga, američka medijska manipulacija, maniheizam, Domovinski rat, autorska prava i sve to, vjerovali ili ne, u uskoj vezi s filmom (animiranim, naravno). Gospodin Marušić potaknuo nas je na ozbiljna osobna preispitivanja o odgoju i budućnosti nacije (!), točnije onoga njezina mlađeg dijela na koji mi kao nastavnici imamo veliki utjecaj. Bilo je to zapravo vrlo ozbiljno, slojevito, globalno promišljanje.
Popodne smo dotaknuli reklamiranje animacijom. Mr. Jasminka Marinović upoznala nas je s osnovama reklamiranja, marketinškim tajnama i modelima te europskom umjetničkom reklamnom animacijom. Pokušala nam je metodički razraditi poznati reklamni animirani film Svako jutro jedno jaje. S obzirom na sveprisutnost u našoj svakodnevnici promišljeno filmsko bavljenje reklamama djeluje mi nekako zanemareno. Kao da ne vidimo more jumbo- plakata i kao da ne doživljavamo raklamne poruke koje protiv naše volje prekidaju sve što gledamo.
Popodne smo bili upoznati s Međunarodnim multimedijalnim projektom Animiranih interaktivnih priča Ivane Brlić-Mažuranić. Iza atraktivna naslova stoji kompjuterska flash-animacija poznatih nam priča. Kako zapravo nismo vidjeli sve filmove (Kako da ih drukčije nazovem? Ostvaraji? Animacije? ) ne mogu suditi koliko bih htjela s obzirom na ono što sam vidjela. A vidjela sam prestrašne likove (zastrašujuća baka iz Šume Striborove?) koje ćemo sebi opravdati visokom stilizacijom i likovnošću, ali ne vjerujem da će to opravdanje proći kod djece (pogotovo ako imaju pred očima fantazije Cvijete Job). Vidjela sam Stribora s egipatskim ankh-križem (da, da, to je simbol besmrtnosti), Svarožića s đavolskim rogovima, zagrobni život u apartmanima, računalne igrice, čula sam nestručnu zvučnu interpretaciju, ruske (ne hrvatske!) pjesme I, sve u svemu, svega je tu pomalo, pola svijeta da ne kažem, samo mi nekako nedostaje Ivana Brlić-Mažuranić. Već mi je unaprijed žao generacija koje će ovako upoznati našu kraljicu bajki, a bit će ih sigurno mnogo, jer to je sve ipak na računalu. A bit će klincima zgodno i to što će moći mijenjati priču, ako im se rješenje naše Ivane ne sviđa. A taj individualni interaktivni pristup sigurno će im se svidjeti, pa kad im je već ponuđeno da Ivanu Brlić-Mažuranić poprave... Da, projekt je multimedijalni i međunarodni. I dobro je da smo s time upoznati.
Šesti dan. Iako je bila nedjelja, mi polaznice trećega stupnja nismo otpočinule, naprotiv, baš smo danas bile najradišnije. Nakon prijepodnevnoga predavanja dr. Nikole Vončine o radiofoniji i preslušavanja tri domaće radiodrame okušale smo se u radu radiofonske radionice (eto koliko rada). Verdana Vrhovnik, radijska redateljica, ležerno nas je uvježbavala u određivanju radiofonskih planova, a okušale smo se i u govornim vježbama. Tada je slijedio ozbiljan zadatak: podijeljene u dvije grupe, dobile smo minidisk, mikrofon, slušalice i osnovne upute te krenule na intervjuiranje. Zanimljivo je bilo promatrati reakcije ljudi usput...I sve bi to ostala mala vježbica, da si nismo samoinicijativno posudile i nagovorile ton-majstora da nam pomogne složiti nešto od svega snimljenog. I tako smo cijelo popodne preslušavale snimljenu građu, na programu zapisivale sekunde i stotinke, izvlačile rečenice iz konteksta i stavljale ih u pikantnije kombinacije. Dobro smo se zabavljale uz novonastali složenac raznih ozbiljnih izjava. Ponadale smo se čak da ćemo i mi, teoretičarke, posljednjega dana imati što pokazati na prezentaciji radova. Ali, nažalost, od svega nije ispalo ništa konkretno, jer je ta naša zamisao zahtijevala ozbiljan rad ekipe i vlastitog tonca cijelih nekoliko dana. Šteta. Možda iz ovog iskustva iduće godine izraste radiofonska radionica. Mislim da bi se lako osmislila i da bi bilo zainteresiranih.
Dan smo zaokružili prekrasnim, prenježnim filmom za laku noć P. Almodovara Pričaj s njom. Sedmi dan. Na redu je suvremeni igrani film i razgovor o filmskoj adaptaciji Tolkienova Gospodara prstenova. Zapravo smo cijeli dan
imali temeljitu, višestranu analizu popularnoga filma. Gilić nam je govorio o žanru fantasy, o psihološkoj razrađenosti likova, o fokalizaciji,
o kršćanskoj ikonografiji u filmu. Mnogo smo toga zanimljiva čuli. Profesorica Irena Paulus približila nam je komplicirane glazbene partiture, pokušavajući nam na primjerima mnogobrojnih glazbenih tema iz filma objasniti razlike u tonalitetima, ritmu, instrumentaciji... sada smo već znali da je glazba u samom tkivu filma, a ne uz njega ili oko njega...Krešimir Mikić govorio je o vizualnosti, tj. o scenografiji, specijalnim efektima, kameri i fantastičnim slikarskim kompozicijama koje su u filmu ostvarene. Danas smo dobili zaista kompleksnu analizu filma. Ali još je mnogo posla preda mnom želim li u razredu obraditi ovaj film i iskoristiti ove kvalitetne analize. Popodne je dr. Peterlić govorio o konstrukciji tog filma, tj. o fabularnosti i osnovnim dijelovima filma. Nakon svega naša je voditeljica grupe Olga Jambrec, umirovljena savjetnica za hrvatski jezik, vodila metodičku radionicu, a naša mala skupina zapravo je bila mali stručni aktiv na kojemu smo predlagali kako i u kojem razredu obraditi ovaj popularni film. Razmijenili smo niz ideja za obradu filma (ah, ideje, ideje, da mi je barem jedna konkretna metodički obrađena nastavna jedinica iz medijske kulture), ali nismo zaključili kada bi ga trebalo gledati: u četiri školska sata, za domaću zadaću, na izbornoj nastavi ili u izvanškolskim aktivnostima. A dok to ne odlučimo...
Osmi dan. Posljednji radni dan trebali smo slušati dr. Radovana Ivančevića i predavanje Vizualno mišljenje i film, no on zbog bolesti nije došao. Spretno ga je zamijenio dr. Hrvoje Turković i zanimljivo vodio predavanje koje je obuhvatilo pojam vizualnog mišljenja, umjet-ničkoga doživljaja, likovnosti kao komunikacije, ali je svakako najzanimljivije bilo poslušati metodičke pristupe likovnoj komponenti animiranih filmova, dakako uz odabrane karakter-istične filmove. Tako smo pogledali nekoliko domaćih i stranih animiranih filmova s različi-tim pristupima likovnosti (naglašena likovnost, ideoplastični pristup, narativni pristup...).
Posljednju večer voditelj dokumentarne radionice gospodin Petar Krelja počastio nas je pretpremijerom svog igranog filma Ispod crte, koji je na Pulskom festivalu pobrao simpatije i nagradu publike. Mogli smo razgovarati i sa snimateljem, scenaristom, montažerom i producentom filma, no uvijek se nekako iznenadim toj našoj prosvjetarskoj zakočenosti (ili indolenciji, što li?) u sličnim situacijama. Eto i malo samokritike.
Deveti dan. Još jedna novost u Školi medijske kulture: okrugli stol. Prof. Mikić, predsjednik Europske udruge medijskih pedagoga, otvorio je niz gorućih pitanja vezanih uz nastavu medijske kulture unutar predmeta hrvatski jezik u školi, iznio niz zanimljivih informacija i konkretizirao niz problema o čijim rješenjima treba razmisliti. Da je bilo više vremena, razgovor bi se vjerojatno rasplamsao, možda i užario, jer riječ je bila upravo o onom najvažnijem s čim se u nastavnom procesu svaki nastavnik susreće, o satnici, o medijskoj kulturi kao izbornoj nastavi ili samostalnom predmetu, o izboru filmova koji su u planu i programu, o pomanjkanju filmskoga materijala koji je školama dostupan, o školskim filmskim družinama...Korisno, zanimljivo i aktualno u svakom slučaju.
I, na kraju, šećer. Prezentacija videoradova ovogodišnjih radionica. To je uvijek, dakako, najsvečaniji trenutak u Školi medijske kulture. I najposjećeniji. I ovaj put iznenadili smo se koliko se toga stigne uspješno osmisliti i snimiti za kratko vrijeme. I kako se dobro u filmskim vodama prosvjetari snalaze. Voditelji radionica mogu biti ponosni. Nastavnici pogotovo.
I eto, devet dana Trakošćana prošlo je i peti put u ugodnoj atmosferi, nadasve radnoj. Dan dulje nego dosad vjerojatno je radionicama bio dobrodošao, ali nama sa seminara taj deveti dan nije bio nužan. Čak naprotiv. Počelo se osjećati zasićenje podacima, informacijama, sjedenjem... Ipak, ne vjerujem da će to nekoga omesti da dođe i druge godine. Uz mnoge pohvale (dobar izbor filmova, zanimljiv izbor predavanja, odlični predavači, besprijekorna organizacija) prilažem i nešto pokuda (nekoliko neprospavanih noći zbog bučne i bezobzirne omladine koja ne razlikuje kreativnu slobodu i anarhiju) i nekoliko prijedloga (više pripremljenog video-ili audiomaterijala koji bi polaznici seminara mogli ponijeti i koristiti u školi, metodička razrada konkretne nastavne jedinice iz plana i programa, eventualno još koji fakultativni film u popodnevnoj pauzi). Sve u svemu, Škola medijske kulture prijeko nam je potrebna, jer nužno je sustavno obrazovati djecu u prosudbi onoga što im se u medijima nudi. A nužno je i sustavno obrazovati nastavnike, koji se, svezani u jedan školski sat medijske kulture mjesečno, nose u svojim razredima s tim golemim i važnim problemom kako znaju i umiju. Oni svjesni te situacije pomoć traže u Trakošćanu.

Marina Krpan