IZA KAMERE, U PRVOME LICU

Kad imaš zanimljive sugovornike

Razgovor s Damirom Radićem i Mimom Simić u klubu Močvari (18. prosinca 2013)

U prosinačkom izdanju programa Filmske večeri, u zagrebačkom klubu Močvari prikazan je dokumentarni film Mima i Marta – aktivistički ljubavni film (37 min, 2012) Damira Radića i Sanje Ribičić Radić, a sa suautorom filma Damirom Radićem i protagonisticom Mimom Simić je nakon projekcije razgovarala Astrid Pavlović. 

Astrid Pavlović: Počnimo s najjednostavnijim pitanjem autoru, odnosno suautoru Damiru Radiću – zašto Mima i Marta?

Damir Radić: Ovo je bila totalno underground projekcija underground filma u underground ambijentu, tako da je sve sjelo na mjesto. Platno je valovito, boje su jako blijede, mjestimično ih uopće nije bilo, a ton je povremeno zapinjao, za što je možda kriva i ne baš najbolja kopija DVD-a koji sam donio. Zašto Mima i Marta? Zato jer su zanimljive. Mimu znam otprije kao živopisnu i ekspresivnu osobu, a kad je započela ta ljubavna priča s mnogo mlađom Martom, tema za film je došla sama od sebe.

Mima Simić: To zapravo i nije toliko priča o našoj vezi, nego film koji prepleće nekoliko tema, a cijelo vrijeme gura aktivističku notu. Podnaslov Aktivistički ljubavni film u mojoj interpretaciji označava ljubav prema aktivizmu.

A. P.: Zašto su Mima i Marta tijekom cijelog filma na kauču?

D. R.: Zato što su se tu ugodno smjestile. Kad smo počeli raditi film, snimao sam razne situacije u gradu i na raznim mjestima gdje sam ih nalazio, ali je ideja bila da s njima moramo obaviti pravi, podrobni razgovor. To smo učinili u jednom zagrebačkom kafiću u Dežmanovu prolazu. Sanja je vodila razgovor, ja sam snimao, Mima i Marta su se opustile i otvorile i uspostavili smo jako dobru komunikaciju. Međutim, zvučni zapis je bio vrlo, vrlo loš, jer je bila buka. Naivno sam mislio da će se to moći pročistiti, ali su mi profesionalni snimatelji tona rekli da se to jako teško čisti i inače, a kamoli u ovim amaterskim uvjetima snimanja, bez posebnog mikrofona ili drugog pomagala. Razgovor se možda mogao titlati, no iako je u materijalu bilo dosta toga zanimljivoga, odlučili smo da bi bilo bolje ponoviti nešto slično u privatnijem, intimnijem ambijentu, a to je bio Mimin stan...

MS: Podstanarski stan.

D. R.: ... u Kušlanovoj. Došli smo jedne nedjelje i snimali četiri, pet sati, sve u istoj sobi, s tri kamere istovremeno – dvije su bile fiksne, jedna iz ruke – ne s idejom da klasično montiramo iz kadra u kadar, nego zato da imamo više pozicija kamere i mogućnost ostvarivanja kakve-takve montažne dinamike u tom skučenom prostoru. Gledajući materijal, shvatili smo da je to što imamo dovoljno, da ne trebamo više ništa snimati. Naprosto, kad imaš zanimljive sugovornike, dovoljno je prikazati kako govore to što govore. Utoliko više što je između njih očito postojala odlična dinamika, fluidnost, ono što se naziva kemija. Kako god to nazvali, bile su iskrene i otvorene. U filmu je, dakle, 30-ak minuta od ta četiri sata materijala. Neke su stvari rečene off the record.

Mima i Marta, Damir Radić i Sanja Ribičić Radić, 2012.

M. S.: To je samo Marta.

D. R.: Marta je stavila veto na temu svojih roditelja. O tome je pričala samo off the record, i to nismo koristili. Bilo je i nekoliko poljubaca, na što nije bilo cenzure, ali naprosto nam se u montaži nije uklopilo.

M. S.: Kad je Damir snimao ovaj film s nama, Martina je mama jako strahovala. Iako smo se autale, slikale se za Večernjak i ne znam što, njezina je mama još jako traumatizirana na svako Martino autanje i izlazak. Taj problem vidljivosti i autanja je silno pristutan. Zato nema ni muškaraca ni žena gejeva koji rado idu u filmove ili na televiziju, ni onih koji rado snimaju takve filmove. Zbog toga je lezbijstvo i pederstvo u regionalnoj kinematografiji dosad uvijek bilo tema koja se eksploatirala od strane heteroseksualnih redatelja koji su to smatrali zanimljivim, npr. Srđan Dragojević u Paradi (2011), Dalibor Matanić u Finim mrtvim djevojkama (2002) ili Ahmet Imamović u Go West (2005). Tema postoji, ali način na koji je ona dosad bila obrađivana po meni je problematičan.

A. P.: Budući da ste tako prirodne i opuštene, ne sumnjam da će vas zapaziti i angažirati neki producent...

M. S.: E, sad ću vam reći o prokletstvu ovog filma. Prvi put je javno prikazan na 44. reviji hrvatskog filmskog i videostvaralaštva u Đakovu i tamo ga je vidio Zvonimir Jurić, jedan od najboljih hrvatskih redatelja, koji je bio u žiriju. Zove on mene i kaže da sam sjajna. Oduševljen je mnome, ne znam zašto, jer sam ja u filmu dvadeset posto, cijelo vrijeme priča Marta. On će meni, kaže, dati ulogu u svom novom igranom filmu. Ja si mislim svoje, ali sam se razveselila – eto nove prilike za širenje prostora mojim talentima. Ocrtao mi je scenarij i sve je bilo u redu, da bi mi se poslije otprilike mjesec dana prestao javljati. Što je bilo? Uloga je ispala iz scenarija. Poludjela sam. Kao prvo, nudi mi ulogu nakon dokumentarnog filma koji je posve drugi registar, žanr, odnos s kamerom itd., a onda mi to oduzme. To je ono židovsko – dabogda im’o pa nem’o. Baš mi je smjestio. Istu mi je stvar napravio i Želimir Žilnik. Snimio je film u kojem sam trebala biti i ja, a onda me izrezao. Tako da mi se čini da se među tim genijima iz filmskog svijeta mogu osloniti samo na tebe, Damire. To je ta tužna priča.

A. P.: Razgovore, pripovijedanje Mime i Marte u filmu prekidate nemilosrdno grubim rezovima. Koji je bio koncept?

D. R.: Koncept je bio podijeliti film u blokove, tabloe, poglavlja, kako god ih nazvali. Svaki blok ima naslov koji se referira na djela iz filmske, književne i drugih umjetnosti.

A. P.: Jesu li ti naslovi bitni Mimi i Marti?

D. R.: Nemam pojma. Bitni su meni. Kronika jedne ljubavi upućuje na Antonionija (Cronaca di un amore, 1950), Marijana, Valentina i druge djevojke iz skupine na prvi Almodovarov film koji Mima mrzi, a ja obožavam, Pepi, Luci, Bom i druge djevojke iz skupine (Pepi, Luci Bom y otras chicas del monton, 1980). Širenje područje borbe na Houellebecqa. Zatim Ta divna stvorenja, Taj mračni predmet žudnje, Venera u krznima, sve su to određene uputnice. Činilo mi se da je bilo potrebno razbiti film na tematske blokove koji upućuju na nešto izvan same te priče, što ima humorni, možda i ironijski potencijal. Što se tiče grubih rezova, nekad su oni bili namjerni, kao dio poetike koju rabim, a nekad su bili posljedica loše tehnike, zato što smo film radili u totalno kućnim uvjetima, a potom ga u HFS-u ispeglali koliko se dalo.

A. P.: Jedan od vladajućih stereotipa o lezbijkama i homoseksualcima je onaj o tzv. predatorstvu, o tome da se heteroseksualci moraju čuvati da ih ne napadnu pederi i lezbe. Taj je motiv dotaknut i u filmu Mima i Marta, a zanima me je li umetanje isječka s malim leopardom mišljeno kao asocijacija na taj predatorski element?

Silom dadilja, Howard Hawks, 1938.

D. R.: Za vrijeme snimanja, u stanu je neprestano bila prisutna mačkica koju vidimo u filmu. Ne znam što točno u ovom kontekstu znači leopard u isječku iz filma Silom dadilja (Bringing Up Baby, 1938) Howarda Hawksa, koji mi se naprosto učinio odgovarajućim insertom na mjestu kad Mima govori o tzv. predatorstvu.  Kolega Mario Kozina je u jednom tekstu, zapravo mailu koji mi je uputio nakon gledanja filma na zagrebačkoj premijeri u kinu Tuškanac, puno bolje objasnio koje to sve asocijacije može izazvati. Vrlo je bitno, međutim, da sam isječak iz filma Silom dadilja snimio s velikog platna u kinu Tuškanac na istom dočeku Nove godine na kojem sam snimio Mimu i Martu dok plešu. Sve se povezalo.

A. P.: Ima li u filmu dijaloga heteroseksualnog pogleda s homoseksualnim?

M. S.: Ili mesožderskog pogleda s veganskim?

A. P.: Ili neaktivističkog s aktivističkim?

D. R.: Sanja i ja smo film radili naprosto kao dvoje ljudi koje zanima drugo dvoje ljudi. One su zanimljive osobe. Naravno da je uz to zanimljivo i da imaju lezbijski odnos, jer je to neobično, kao što je neobična i velika razlika u godinama među njima. Dakle, lezbijska veza i međugeneracijska veza su sigurno elementi koji su bili dodatno zanimljivi. Ali ne bismo radili film o bilo koje dvije lezbijke s razlikom u godinama, nego smo htjeli snimiti film o Mimi i Marti koje su zanimljive, kao osobe i vizualno. To je bilo presudno. Kako je sve to počelo? Imali smo i sreće. Sanja i ja došli smo u Mediku na koncert Mimine grupe Drvena Marija. Nismo ni znali da postoji nekakva Marta. Bio je užasno vruć dan u lipnju. Prije Drvene Marije je svirao neki drugi bend i sve se oteglo do duboko u noć. Zato je i snimano po noći, što nije bilo predviđeno pa nisam ponio kameru s vlastitom rasvjetom i stoga je ta snimka jako krupnozrnata. Tad nas je Mima upoznala s Martom, koju ni sama još nije dobro poznavala. Primijetio sam da su u iščekivanju nastupa Mima i Marta sjedile unutar Medike, na starom kauču, i dugo, dugo, dugo pričale u toj paklenoj vrućini. To nažalost nisam snimio, mada sam gledao iz prikrajka, no rekao sam tada samome sebi – pogrešno, naravno – da ne moram baš sve snimati i ometati ljude, ali sam snimio trenutak u kojem se, za vrijeme izvođenja pjesme Homoseksualci, Mima obraća Marti i javno je poziva da iziđe iz ormara. To je bio klik od kojeg je sve krenulo. Posve slučajno zabilježen prapočetak te veze, jer su se njih dvije zbližile nakon tog susreta u Medici.

M. S.: Stvarno je sjajno da je Damir to snimio. Martu zapravo poznajem od njene četrnaeste godine. Došla sam u Booksu, u Book Club, sa svojom knjigom i razgovarala s tim mladim klubašima, a Marta je bila nabrijana klinka koja je s četrnaest godina htjela slušati o rodnim studijima. Zapamtila sam kako se zove, iako inače nikad ne pamtim imena. To mi je bilo silno zanimljivo. Naravno, tada je nisam gledala kao seksualni objekt. Puno godina poslije, kad smo već bile u vezi, otišle smo u Zadar na upoznavanje s roditeljima i tad su na vidjelo izišle neke zanimljive veze iz prošlosti naših obitelji. Među ostalim, moj je tata Martinom tati davao instrukcije iz fizike i iz matematike da se upiše na medicinu, a moj djed i Martin pradjed su bili najbolji prijatelji u Smilčiću.  

Otporna na Hollywood,
Mima Simić, 2009.

A. P.: Damire, često vas se vidi s kamerom. Kad je počelo vaše promatranje svijeta kroz kameru? Je li bila prvo filmska kritika ili filmsko snimanje? Što vam je bilo zanimljivije?

D. R.: To uvijek ide jedno s drugim. Prvo, kad si dijete, gledaš filmove. Onda vidiš da netko o tome piše pa probaš i sam pisati, raditi neke zabilješke. Ja sam kao dijete imao mali crni rokovnik u koji sam zapisivao dojmove o filmovima i TV-serijama, što je bila neka proto, proto, proto kritika. Kad sam bio malo odrasliji, studirao sam na Filozofskom fakultetu, među ostalim i kod profesora Peterlića kojem sam predao svoj prvi tekst. Pa sam počeo pisati za tadašnji, već odavno nepostojeći časopis Kinoteka, što je išlo paralelno s intenzivnim gledanjem filmova na televiziji i u tadašnjoj Kinoteci, kinu s kinotečnim repertoarom. Postojala je, naravno, i želja da se upišem na ADU, nakon što sam već upisao komparativnu književnost i povijest na Filozofskom, ali to se nije nikad realiziralo, upravo zbog toga što sam u međuvremenu počeo objavljivati filmske kritike pa sam zaključio da bi mi bilo deplasirano zakašnjelo ići na Akademiju. Na kraju sam dočekao svoj trenutak kad se pojavila nova digitalna tehnika snimanja. Plus kompjutori, odnosno kompjutorska montaža. Tehnika koja omogućuje da sve radiš sam. Nisam čovjek od velike umjetničke kooperacije, a za nekakvo profesionalno sudjelovanje u filmu moraš imati kreativnu kooperaciju i moraš imati odnos s producentom, moraš biti dobar psiholog, organizator i sve to što se meni čini užasno zahtjevno. Što god mogu, volim napraviti sam ili u kreativnoj kolaboraciji s nekim tko mi je jako blizak, koga poznajem, poput Sanje. Ili s nekim drugim ljudima s kojima inače komuniciram pa osjetim da možemo nešto zajedno napraviti, poput primjerice Željka Radivoja iz HFS-a. Mogu spomenuti da sam u osnovnoj školi bio fotoamater, a kod kuće sam imao 8-milimetarsku kameru. Običnu, takozvanu dvostruku osmicu, ne superosmicu. Nova faza je nastupila otprilike 2005, kad sam od Hrvatskog društva filmskih kritičara dobio novčanu nagradu za kritičara godine, od koje sam mogao kupiti najbolju mini DV neprofesionalnu kameru koja se tad kod nas mogla naći. I to sad traje nekih desetak godina. 

A. P.: Mima, jeste li vi ikad nešto snimali ili željeli snimati?

M. S.: Samo mobitelom. Da, s osamnaest godina sam htjela upisati režiju, ali sam otišla u Englesku čuvati djecu, a poslije nisam ni htjela studirati. No otac mi je rekao: Daj upiši bilo što, samo probaj, pa sam ipak završila na faksu. Dakle, bio je impuls u srednjoškolskim danima, a filmsku kritiku sam otkrila u Engleskoj, kad sam naišla na tekst koji je Egzorcista (The Exorcist, 1973) Williama Friedkina analizirao iz neke kulturološke perspektive. To mi je bio šok. Koliko sam dotad imala prilike čitati filmske kritike, one su bile ili evaluacijske ili čisto tehničke i sl. Iako sam se filmskom kritikom počela baviti dosta poslije, taj je tekst za mene bio mini-revolucija, ključ za čitanje filma kroz druge društvene fenomene, ideologije, mikro i makro. Bilo mi je puno zanimljivije otkrivati što nam sve film prodaje kroz te zavodljive slike. Naravno, puno više ovaj što ga nazivamo hollywoodski nego ovaj što ga nazivamo umjetnički i koji je puno kompleksniji. Pogotovo ako objavljujete u nekom srednjostrujaškom mediju, imate priliku dekonstruirati neki film, koji nije nužno dobar, a vaša kritika može biti ne samo komplementarna nego možda čak i bolja od tog filma, i može doprinijeti širenju daljnje kulturne proizvodnje. Taj potencijal filmske kritike mi je bio najzanimljiviji. Već neko vrijeme ne pišem, jer mi se čini da sam tu priču dovršila s knjigom Otporna na Hollywood (HFS, Zagreb, 2009). Damir je bio urednik tekstova skupljenih u njoj. Sad ću ga istovremeno tračati i pohvaliti. Damir ima jednu kvalitetu koju možda ne znaju svi cijeniti – nema dlake na jeziku. Ako misli da nešto ne valja, to će vam reći i de facto vas izvrijeđati. To može odbiti, jer ljudi ne vole da im se kaže u lice. Međutim, od takvog urednika možete silno puno naučiti. Kad te netko isprasića, možeš se povući ili se možeš baciti u taj ring i raditi na sebi, jer ti je neugodno sljedeći put doći s nečim oko čega se nisi svojski potrudio. U tom smislu, najveće zasluge za tu knjigu, koja sadrži filmske analize iz feminističke, queer i ne znam koje perspektive, idu Damiru koji me bodrio da pišem i neprestano je bio u interakciji s mojim čitanjem filma i s mojom proizvodnjom teksta. Zato sam odlučila na kraju knjige dodati našu e-mail korespondenciju, jer mi se činilo silno zanimljivo pokazati da ta filmska kritika nije točka na i, nego da se grana dalje. Mislim da je to jako bitno i stimulativno. Svakom bih preporučila Damira za urednika, ako ima tvrđi obraz.

Pustolovine Glorije Scott, Mima Simić i Ivana Armanini, 2005.

A. P.: Damire, kakva je Mima bila na početku, a u kakvu je filmsku kritičarku izrasla?

D. R.: Za nju nisam čuo kao za filmsku kritičarku, nego kao književnicu, autoricu kratkih priča o Gloriji Scott koje su objavljene u književnom časopisu Godine Roberta Perišića. Te su mi se priče činile jako zanimljive i svježe, a poslije sam zamijetio i njezinu lezbijsku priču objavljenu u ciklusu Nacionalovih erotskih priča. Upoznali smo se nekoliko godina poslije, na koncertu Drvene Marije koju su tad, uz Mimu, činili njezin brat Roman Simić i Iva Radat, tadašnja Mimina djevojka. Tom sam prilikom donio Mimi na potpis baš knjigu Pustolovine Glorije Scott (AGM, Zagreb, 2005), objavljenu u međuvremenu, u kojoj je neke Mimine priče stripovski obradila Ivana Armanini. Tako smo se Mima i ja upoznali. Paralelno s time, uočio sam da ona i Iva Radat u Zarezu zajedno objavljuju tekstove o filmu. Neko vrijeme sam ih pratio, a onda, kako se kaže, kad je za to došlo vrijeme, pozvao na suradnju u emisiji Filmoskop na Trećem programu Hrvatskoga radija. Ali Mima je već tad bila definitivno formirana kritičarka. Nemam dojam da sam je imalo unaprijedio, osim što sam davao te kritičke opaske u nekim pojedinostima, što činim sa svim suradnicima, osobito s onima poticajnima, jer smatram da urednik uvijek mora imati komunikaciju, interakciju sa suradnicima što, nažalost, po mom iskustvu, ogromna većina urednika nema. Autor pošalje tekst, urednik ga objavi bez ikakvog komentara, bez ikakvog odjeka. Sve ide po nekom automatizmu, a ja sam jako zainteresiran za to što ljudi pišu i uvijek imam potrebu, uvijek se nađe nešto što se može komentirati, bilo afirmativno, bilo kritički. Kad je Mima počela pisati za Filmoskop, počeo je i jedan drugi, mlađi čovjek, imenom Srećko Horvat, danas velika zvijezda. Isto mi je jako drag, ali je bio vrlo osjetljiv na takvu vrstu kritike. S njim sam, često intenzivno i svađalački, polemizirao o raznim temama, a na kraju smo i prekinuli suradnju nakon što sam mu odbio jedan tekst.

M. S.: Možeš proizvesti tekst od pet, šest kartica, ali nekako ti se uvijek čini da tu ima puno više. Damir ima tu sretnu osobinu da je stvarno u stanju cijediti taj film i taj tekst. Dodatak koji smo stavili u knjigu zapravo je mali dio naše korespondencije. Znali smo izmijeniti i po dvadeset mailova oko jednog filma i teksta. Takav te feedback natjera da svoj tekst čitaš protiv struje, da cijelo vrijeme propituješ drži li ovo vodu, je li ovaj detalj na mjestu, je li... I postaješ bolji pisac, bolji analitičar, bolji teoretičar. Ego se mora podčiniti višem cilju – proizvodnji teksta koji bolje drži vodu. Damirove napade nikad nisam doživljavala osobno, premda ih on zna formulirati tako da se mogu shvatiti vrlo osobno. Meni to nije bilo poticajno samo za konkretnu analizu tog filma, nego me tjeralo da se svemu drugom posvećujem dublje i ozbiljnije. Volim aktivne čitatelje. Puno mi je veći kompliment kad se netko bavi mnome, nego kad mi kaže: Znam da je to dobro i ajde bok.

A. P.: Uspijevate li vas dvoje pogledati ovaj film kao verzirani filmski kritičari?

M. S.: Naravno da ne. Prvi put sam vidjela film na premijeri u kinu Tuškanac, u siječnju 2013, a da bih to uopće mogla podnijeti, prethodno sam popila pola litre viskija, jer se mrzim gledati i slušati. OK mi je čitati se. Film mi je bio odličan. Potom smo imali promociju u Rijeci, u Art kinu Croatia, odličnom kinu. Tad sam popila manje pa mi se nije učinio tako dobar. A i tehnički su nešto zabrljali pa film nije baš izgledao bogzna kako.

D. R.: Da. Pola filma je prikazano s krivim omjerom slike pa su gornji i donji dio bili odrezani.

M. S.: Sad sam ga, evo, samo slušala, nisam ga gledala. Ima dobrih fora, simpatičan mi je, ne znam kako bih drukčije rekla. Napravljen je za nula kuna i ako smo ti mi OK, onda ti je i film OK, a ako ti je dosadna spika o veganstvu i o dvije lezbe, onda ti je i film bezveze. Jer u njemu i nema drugoga osim govora te dvije osobe. Da ga gledam sa strane, mislim da bi mi film bio OK. Nas dvije bi mi bile simpa. Barem bi mi Marta bila simpa, ja možda i ne.

D. R.: Jako dugo smo radili na tom filmu. Nakon snimanja smo otišli u Ližnjan i montirali ga na Sanjinom laptopu. Užasno smo se namučili, jer je bilo previše građe za taj kompjutor, za njegovu memoriju, pa je sve išlo jako teško. Kad smo se vratili kući, prebacio sam materijal u veliki kompjutor, pa iz jednog programa u drugi itd., i u tom su se prebacivanju neke stvari izgubile. Između ostaloga, neki su rezovi užasno grubi baš zato što su dijelovi slike bili nepovratno odrezani i nije bilo pomoći. I Sanji i meni je taj film već izlazio na uši. Radeći na njemu gledali smo ga na kompjutoru na kojem je slika bila bolja i na televizoru na kojem mi se tekstura slike činila grozna. Međutim, kad sam nosio film na tehničko dotjerivanje kod Željka Radivoja, slika je na na televizijskom monitoru u HFS-u izgledala puno bolje. Prvo kinoprikazivanje je bilo je u Đakovu, u Domu kulture koji ima staru kinodvoranu, čak s balkonom. Sanja i ja smo gledali projekciju s tog balkona i film je izgledao fantastično. Izvrsna slika, odličan ton. Proletio nam je u sekundi, mada smo ga prije toga gledali 50 puta.
Svaki film prvo gledate kao gledatelj. Čak i kad ga gledate po kritičarskom zadatku, gledate ga spontano, a nakon toga dolaze analize. Barem je tako sa mnom. Meni je pri tom spontanom gledanju u Đakovu film bio izvrstan. Sljedeća projekcija, u Tuškancu, bila je malo problematična. Budući da je film u Đakovu mjestimično imao pretamnu sliku, u Tuškancu smo je uoči projekcije malo posvijetlili, ali nismo na vrijeme shvatili da će na nekim mjestima biti presvijetla. Ta mi je projekcija također brzo proletjela, iznenadio sam se. Poslije toga su bile još dvije, tri kinoprojekcije, a zanimljiva je bila i ta u Rijeci koju je Mima spomenula. Projekcionisti su katkad nevjerojatni. Kinooperateru u Rijeci sam prije projekcije 30 puta rekao da je omjer slike 16:9. To je tzv. anamorfni16:9 koji se čini kao 4:3, ali je zapravo 16:9. On je kazao: Dobro, dobro, da bi ipak pustio film u pogrešnom omjeru. Odmah sam došao k njemu i rekao mu da nije dobro, ali on je tvrdio da jest i da se drukčije ne može. U pola filma je očito shvatio u čemu je pogriješio i korigirao grešku. Zanimljivo je i to da je slika tad imala zelenkasti preljev koji nisam vidio ni prije ni poslije, i koji mi se svidio. Svaka je projekcija bila tehnički drukčija, s drukčijom teksturom slike. Ova sad projekcija je bila najlošija.

Kad smo montirali film, činilo mi se da je ubacivanje inserata nužno zbog dinamizacije, zbog toga što se 90 posto filma događa u jednoj prostoriji, s dvoje ljudi. Činilo mi se da će insertirane uputnice dinamizirati cjelinu, bez obzira na to koliko će ih ljudi shvatiti. Ima čak i malo ironije – kad Marta priča o umjetnoj oplodnji, ubačena je pjesma Sonic Youtha (I Got a) Catholic Block kojom sam na neki način sugerirao da je njezino stajalište istovjetno stajalištu Katoličke crkve. Ali mislim da bi se mogla napraviti i verzija u kojoj bi bili zadržani poglavlja i natpisi, ali bi se izbacili inserti iz filmova i moguće je da bi film u takvom obliku bio čišći i bolji. Čini mi se da neki inserti funkcioniraju, a neki baš i ne. Onda, recimo, u poglavlju Marijana, Valentina i druge djevojke iz skupine bile su izvorno i te dvije vrlo živopisne djevojke. Marijana, ultraalternativna pankerica i radikalna borkinja za prava životinja i Valentina koja je s Marijanom i Martom izvodila akciju za prava životinja nasred središnjeg trga, pod maskama. Bilo mi je vrlo stalo da i njih dvije budu u filmu, ali to naprosto nije ritmički pasalo. Vjerojatno se na filmu moglo još raditi, možda ga se moglo montažno ispeglati do neke mjere. Sve skupa je na neki način kombinacija onog što ja zovem nulti stupanj dokumentarizma, tzv. intertekstualnosti i found footagea, što mene i inače najviše zanima u bavljenju filmom. Kad radite sami s minimalnim budžetom, štono se kaže with no budget, odnosno s vlastitim sredstvima, onda se to nekako produkcijski samo nameće kao najlogičniji izbor.  

Mima i Marta, Damir Radić i Sanja Ribičić Radić, 2012.

M. S.: Marta je pristala biti u filmu samo ako to bude aktivistički film o veganstvu, tako da je lezbijstvo u filmu sekundarno, što je meni odličan zaokret. Ali čini mi se da film nije odgovorio na zahtjeve lezbijske publike, da tako kažem. Nakon premijere filma u Tuškancu, naravno da smo škicali što se o filmu piše, a na jednom lezbijskom portalu komentar je bio otprilike ovakav: „bilo bi bolje da sam gledala kako mi rastu nokti, nego ovaj film“. Mene to uistinu ne vrijeđa, ali taj komentar pokazuje nešto što doista jest točno, a to je da onaj koji traži lezbijske sadržaje, u ovom ih filmu neće naći. To je trik ovog filma. On se obraća kao priča o lezbijskom paru, a onda taj lezbijski par 70 posto vremena priča o nečem drugom, promovira neku drugu borbu, jer nas dvije to lezbijstvo ne shvaćamo kao prostor borbe. Mi smo se za njega već izborile.

Nedavno sam sudjelovala u jednom drugom filmskom projektu, možda više srednjostrujaškom, dokumentarnom filmu Veseli svaki me kraj Ane Opalić i Dalije Pintarić, koje su pet godina snimale nas četiri, pet lezbi u raznim parovima, prekidima itd. To je emotivan, ljudski film, bez ikakvog aktivizma, osim podtekstualnog i implicitnog. Mislim da je to odlično. Ako govorimo o filmovima koji tematiziraju lezbijstvo, dokumentarac Nije ti život pjesma Havaja (2012) Dane Budisavljević odigrao je bitnu ulogu autanja hrvatske autobiografske dokumentaristike. Damirov film pojavio se taman kad je krenula referendumska priča i udario je pozitivnu notu u tom trenutku, popunio je jednu rupu za čije postojanje nitko nije ni znao. A ovaj film koji dolazi, postavljen je baš onako kako ja mislim da film o lezbijstvu treba biti postavljen. Prema lezbijstvu se ne ponaša kao prema spektaklu, bilo u seksualnom smislu, bilo u problematiziranju statusa tipa „ja sam lezba, roditelj su me odbacili“ itd. Taj film prati tih pet žena koje prekidaju, zaljubljuju se, kukumače o životu, isto kao i u bilo kojoj drugoj sapunjari, heteroseksualnoj. Jako je bitno da zauzmemo tu poziciju, da to bude nulta točka i u filmskom i u društvenom smislu, a ne da se trebamo izboriti za to da prikažemo tamo neke lezbe na grani. Ako taj film zaživi u festivalskom svijetu, to će biti jako velik iskorak na aktivističkoj razini, makar se ne bavi aktivizmom kao takvim. 

Djevojka iz publike: Jeste li imali neugodnih iskustava zbog autanja? Kako društvo to prihvaća?

M. S.: Moje osobno iskustvo nije najbolji primjer. Od svog autanja otprije dvadeset godina nisam imala nikakva loša iskustva – ni u obitelji, ni na faksu, ni među prijateljima, ni među poznanicima, ni u liftu, ni u apoteci, gdje god hoćete, meni su sve to prostori aktivizma. Nije problem da se autaš jednom, nego svaki dan, u svakoj situaciji koja na to poziva. Iskustva nasilja sam imala utoliko što sam bila na svim Prideovima, i u Zagrebu i u Splitu. Prvi zagrebački su bili prilično gadni, a na prvom splitskom smo se pitali hoćemo li preživjeti. Znači, osjećala sam se napadnuto kad sam bila dio mase, ali u pojedinačnim odnosima je to uvijek prolazilo prilično dobro. S druge strane, znam jako puno priča koje nisu ni približno tako dobre. Recimo, Martina baka s njom ne priča već dvije i pol godine, njezinima mami i tati je trebalo neko vrijeme da to provare. Jedna moja frendica je završila u bolnici, zamalo je umrla, jer je otac ubio boga u njoj kad je saznao da je lezba. Ima različitih priča. A mislim da je najveći problem u tome što nema dovoljno ljudi koji su autani. Za hrpu pjevača, glumaca i drugih javnih osoba se zna da su gej, ali o tome se ne govori. Oni imaju žene i djecu i onda performiraju tu heteroseksualnost i dalje proizvode heteronormativni sustav. I onda imate osjećaj da ne znate pedere i lezbe, premda ih vjerojatno znate. I društvo ostaje monolitno i proizvodi nasilje prema nepoznatom. Ovaj referendum o braku je na neki način napravio uslugu cijeloj priči, premda smo, pod navodnicima, izgubili i premda se društvo rascijepilo po svjetonazorskoj liniji, što nije dobro. Ali dogodilo se i puno pozitivnog – mediji su se mobilizirali, jako puno poznatih je stalo na stranu pedera i lezbi.

Stvari se ipak mijenjaju. To najbolje vidim po Marti. Ona se autala sa šesnaest godina, bez većih problema, ljudi u razredu su reagirali OK. Meni je bila muka Isusova odrastati u Zadru. Nije bilo terminologije, nije bilo orijentacijskih točaka, osoba, ničega. U petnaest godina se jako puno promijenilo. Petnaest godina je jako kratak vremenski rok u borbi za bilo čija prava. Žene su se borile tisućama godina, crnci također, a ovdje se u petnaest, dvadeset godina vidi velik pomak, što je jako poticajno za aktivizam.

*** ***