IZA KAMERE, U PRVOME LICU

Pijev život

Kako je nastao Pinokio

Perspektiva

Mislio da sam da je kasno da upišem UMAS, ali bi me strašno progonilo ostatak života da  nisam bar probao – na koncu, najvažnija je spoznaja ona koja stiže prekasno. Morao sam nekako otkupiti izgubljeno vrijeme. Kasnije sam shvatio da sam otkupljivao godine školovanja poklonjene indoktrinaciji i sustavima koji nas obeshrabruju za stvarni rad. Prije nego sam upisao UMAS, film nisam razumio kao ekspediciju, ali kad sam se godinu dana poslije prvi put našao s mentorom da popričamo o projektu, bio sam prilično okuražen. No početak rada na diplomskom je bio težak. Odabrao sam mentorstvo Vlade Zrnića i Dana Okija kao komentora.

Unatoč stečenoj teoriji i praksi, znao sam da ću za novi film biti tabula rasa. Ne znam je li drugima tako, meni jest. Baš kao i za ovaj tekst. Trenutačno ne znam bolje i pitam se je li uopće potreban. Možda treba proći dosta vremena, a uvijek imam taj osjećaj da se sve već reklo. Ne prestaje me brinuti svršetak Podruma Thomasa Bernharda: "Ponekad podignemo glavu uvjereni da moramo reći istinu ili ono što se čini da je istina, ali zatim glavu ponovno pognemo. To je sve." 

Te 2012. dogodilo mi se dosta promjena, a najveća je svakako bila ona da smo Milena i ja ujesen saznali da ćemo postati roditelji. Intenzivnije sam razmišljao o vremenu koje mi preostaje, sigurno intenzivnije nego kad su mi mjesec dana ranije dijagnosticirali nastanak mrene. Do kraja snimanja na lijevo sam oko vidio tek mrlje. U izvjesnom smislu i mrlje su gledale mene, ali me nisu vidjele.

Mjesecima sam razrađivao ideje, prekopavao različite podloge, proučavao strukturu, sve kako bih što čvršće ukopao stav i opravdao koncept kojeg ću se uhvatiti. Dugo sam osjećao kreativnu prazninu, a onda i ono što šefovi konzaltinga zovu kreativni nered. Sve što govorimo u određenom razdoblju, govori o našoj trenutačnoj preokupaciji, o strahovima i o stavovima. Proces me obuzimao, kao da je priča koju sam tražio postajala ja. Sve staro u meni se bunilo, jer je dolazilo nešto novo što ga je trebalo smijeniti. Dok ne započneš sa snimanjem, ne možeš ni sanjati da će ti vlastiti stav biti najjača kontra. Razmišljajući o autorstvu, shvatio sam da mi je danas nekako neugodno zbog većine filmova koje sam uopće gledao – na neki način, jednako kao što sam sretan zbog onih nekoliko koje sam vidio i s guštom ponovno doživljavao. Mreni unatoč.

Sjećam se da mi je netko u to vrijeme, nakon što je odgledao Moju noć pod suncem, prvi film koji sam radio na UMAS-u, preporučio da pogledam na TV-u američki nezavisnjak Život u zaboravu (Living in Oblivion, SAD, 1995, Tom DiCillo). Sjećam se i da sam, čekajući početak filma, uhvatio vijest o djeci u Urugvaju koja su od hrpe smeća napravila instrumente i ustrojila orkestar. Nastupio je rez, moj palac na daljinskom stiskao je off, a ja buljio u tamu ekrana. Života u zaboravu se ne sjećam. Možda sam pogriješio, ali ga nikad nisam pogledao. (Ili barem nisam toga svjestan.)

Mentor je jednom rekao da "film stvarnost mjeri". Imam to kao bilješku izvan konteksta. Osjećao sam težinu izjave, ali je nisam pamtio kao uokvirenu formulu za volumen. Već smo na prvim konzultacijama odbacili mogućnost kojekakva kompromitiranja i naklonosti bilo čijoj etici, osim vlastitoj. Isto je bilo i s Pinokiom. Tek kad sam zaista shvatio da sam zaista oslobođen svake doktrine, dogodila se ta nedjelja ujutro nakon noći brojenja ovčica, hvatanja niti vodilja i vjerojatno obične panike. Otišao sam kupiti kruh i sreo ga dok je vadio nešto iz kontejnera za plastiku. Poznavao sam ga jer mi je svaki dan na poslu plaćao za fotokopiranje dnevnog tiska – uglavnom vijesti iz svijeta i novosti o američkom intervencionizmu. Plaćao je 50 lipa po stranici.

U njegovoj ruci vidio sam tada povratnu bocu. U svojoj – menzuru.

Pinokio

Aparat

S obzirom na obveze koje su se gomilale, što na poslu, što kod kuće, kao i na buduće izdatke na koje sam morao računati, svako je čekanje bilo luksuz. Snimatelj i tonac s kojima sam htio raditi bili su zauzeti do daljnjega i morao sam ih isključiti iz koncepta, a slično je bilo i s raspoloživom kamerom. Od Hero 3 i Canona 550 D, preko iPhonea 5 i 4S došao sam do Mileninog Olympusa, istog s kojim sam radio i prije. Kad čujete otkucaje srca na ultrazvuku, znate da za osjećaj ne treba puno. Vratio sam se tamo gdje sam stao i najveća obveza koja se nagomilala postao sam sam.

Moj je fokus sve manje odvlačila okolina. Što ako je onaj koji radi zatočen u vlastitu znanju, zakrčen i izboden naučenim i predrasudama, što ako u traganju za idejom sumnja u vlastitu etiku? Jesu li njegovi unutarnji demoni ekvivalent industrijskoj prinudi, imaginarij od kojeg će profitirati kao stvaratelj? Postupa li ispravno? Luta li? Što onda? Mislim da je tu negdje i kraj, nema dalje. Metoda se činila kao jedina utjeha. I zaista, oslanjajući se na nju, straha je bilo sve manje. Kao i boli.

Rad na metodi bio je i najzahtjevniji. Ispisao sam more nekakvih smjernica, puno više toga o tome što ne smijemo, nego što smijemo i trebamo raditi. Kao fusnota uvijek se ponavljala jedna zanimljivost. Tijekom studija negdje sam pročitao da je Carlo Collodi u prvoj verziji bajke o Pinokiu, prije nego mu je palo na pamet da završi s poukom, učinio da Pinokio u jednom trenutku samo poražavajuće „protegne noge“ i umre sramotno, nikad ne postavši dječakom. Nekako mi je bilo lakše kad sam se prisjetio njegove odiseje i mahnite želje za oživljavanjem, pa mi je skicirana sudbina jednog izmišljenog lutka predstavljala otkriveni grob mog rada. Bio je življi nego ikad poslije.

Diplomski je tako trebao postati inačica Pinokija, film o kratkom putovanju čovjeka koji je nezaposlen i kojega ja (kao redatelj) tjeram na snimanje svog filma. Postojala je jednostavna narativna linija, međutim ona je ostala više nusprodukt režijskog postupka nego derivat pisanih dijelova pripreme koji je objedinjavao izmišljeni dan rada na filmu koji se zove Pinokio. (Odustao sam od ideje da mu skiciram i naslov, nazovem ga Pi.) Linija je u prvom redu trebala vezivati prizore – figure kojima se pokušavala oživjeti priča koja bi djelovala abrazivno na sam proces stvaranja. Predviđeni prizori bili su i uspjeli prizori, ali oni koji su bili potrebni radi klasične fabularne konstrukcije (koja nije filmska), u montaži cjeline su mi bili manje zanimljivi. Odlučio sam vjerovati aparatu koji sam izabrao i pokušao provjeriti oživljava li mehanizam gesta i riječi zaista ono nesvjesno. Na papiru je to izgledalo čudno, ali mislio sam da bi moglo biti baza.

Kažu da je traganje za glumcem prema vanjskim kriterijima jedan od najljepših zadataka redatelja. Možda bih trebao žaliti, ali moja potraga nije dugo trajala. Od profesionalnih sam glumaca odmah odustao, jer sam znao da nisam pisao za njih. Naime, kad sam sreo Hrvoja, još na prvoj godini studija, znao sam da je taj. Odmah sam znao da ću prije ili poslije raditi s njim. Bio sam prilično siguran da sam ga našao, i makar s njim nisam nešto ni razgovarao, znao sam da će prihvatiti ulogu. Baš me to i brinulo. Kako ću iz njega izvući nesvjesno? Jose Mourinho jednom je rekao da mu je od igračeva talenta važniji karakter. Paralela je možda nemušta, ali mislim da dijelom artikulira redateljevu dvojbu kod izbora igrača. Nekako sam došao do zaključka da će Hrvoje biti sjajan. Još uvijek mislim da nisam pogriješio. Nije odgovarao samo tjelesnom konstitucijom i fizionomijom lica koja je samo prividno skrivala nultu točku izražajnosti, nego ujednačenošću, izvjesnom hladnoćom i deficitom uzbuđenja. Aparat je dokazao da je on daleko od toga. Kao što sam i pretpostavio, prihvatio je ponuđeni posao i počeli smo dijalog, probe i naposljetku snimanje. Na probama sam preuzeo replike koje su trebali izgovarati tonac i snimatelj i već onda mi se učinilo da ću trebati mijenjati dio scenarija. Prvotna sumnja u njega i čvrsta namjera da ga bar na probama, unatoč svemu, oslobodim ropstva ličnosti koju tumači, učinila mi se kao vrijedan dramaturški element koji nije mogao zaobići film. Opstrukcije, koje su ionako bile zamišljene da remete narativnu koheziju, morale su imati bar stabilan smjer i on je morao biti vertikalan.

Pinokio

Snimanje

Iako je sve produkcijski bilo spremno unaprijed – i lokacije i rekviziti i tekst koji ćemo izgovarati igrači i ja, čak i molitve za okolnosti – bilo je puno oklijevanja. Je li ono što radimo zaista rad ili gluma? Mogu li naći rad u ovome što snimam? Osjećao sam se kao protagonist vica o muslimanu, budistu i kršćaninu koji se na vrhu neke litice svađaše čija je vjera najjača i dogovore da tko preživi pad niz liticu ima najjaču vjeru (ako ga znate, a još čitate, preskočite). Prvi skoči musliman i počne vikati: „Alah, Alah, Alah, Alah!“ Međutim, ništa se ne dogodi, a musliman pogine. Drugi skoči budist, smireno ponavljajući: „Buda, Buda, Buda, Buda!“ I budist se zaustavi na metar od zemlje, polako se spusti i preživi. Naposljetku, skoči i kršćanin: „Isus, Isus, Isus, Isus!“, no kad vidi da se ništa ne događa, prešalta u „BUDA, BUDA, BUDA, BUDA, BUDA!!!“ Zaustavi se na metar od zemlje, prizemlji i poantira: „Aaameeen!“

Oklijevanje je neophodno. Činilo mi se nekad da se stvari poklapaju same od sebe, bilo je trenutaka koji su se konceptu nametali sami, nekoliko neplaniranih, dokumentiranih figura na samim probama i na snimanju lokacija. Dok smo snimali scenu pred bankom na primjer, prolaznik sa suprugom šotobraco zaustavio se i promatrao nas. Činilo se da nam ne želi smetati, upadati u kadar, jer smo poput turista zapriječili vjerojatno najfrekventniji prolaz u gradu. A onda je počeo galamiti, sipati vulgarne kritike na račun našeg rada, zgubidančenja i mladosti. Trebalo nam je kratko da shvatimo da želi ući u igru i da nema zle namjere, pa smo se i sami usudili improvizirati. Na kraju se proba pretvorila u performans koji dobro sjeo u montaži.

Od cijelog snimanja izdvojio bih tek dva kritična trenutka za koje mislim da sam ih uspio riješiti. Prvi je kad sam bio prisiljen odgoditi scenu pred fast foodom zbog jednog koji se nije pojavio. Kad mi je poklopio slušalicu, uz repliku da spava, shvatio sam to kao znak da ne smijem odgoditi. Njegovu ulogu prihvatio je Neno Matić, poznanik koji se slučajno našao na lokaciji, jedan od onih koje Splićani i Splićanci zovu redikulima. Kad je vidio Milenu trudnu kako čeka u autu i isprobava zvuk sirene za scenu dok je prolaznici psuju, ponudio se pomoći. Nekako se potrefi. Pitanje je bi li mi onaj kojega bih čekao to napravio bolje od Nene. Bilo bi drukčije zasigurno, ali znam jedno – takvo što nije vrijedilo oklijevanja. Drugi kritični trenutak dogodio se dan prije Hrvojeva odlaska u vojsku, koji ću spomenuti kasnije. Hrvoje je poštovao dogovor, zgotovili smo većinu scena, 90 posto rada je već bilo montirano, ali kraj je još uvijek bio otvoren. Mentor je bio zadovoljan, ali je tražio konačni iskaz. Milena je trebala roditi svaki čas.

I jednostavno sam stao. Pred kraj školske godine revidirao sam snimljene materijale, a onda se dogodilo – postali smo starci. Naš dječak je bio zdrav i to je bilo najvažnije. Mališan je imao našu punu pažnju. Znao sam da je potrebno vrijeme da se odmaknem od filma, ali bilo je kasno, jer je nedovršen rad ovisnost koja nadilazi sve. Računao sam s nedovršenošću, zakrčenošću, ali ne ovakvom. Ono kako je to izgledalo, bila je izdaja metode, gubitak konzistentnosti, ukratko – stvarnost. I sve se činilo zaludu. Uspio sam složiti još nekoliko verzija od materijala koje sam imao i razgovarao sam s mentorom i s profesorom na montaži Goranom Ćaćom, ali nitko od nas nije bio zadovoljan viđenim.

Jedno je bilo sigurno – trebalo je nanovo snimati scenu u kamenolomu u kojem nam netko autom pregazi aparat i uništi priču. Dan prije Hrvojeva odlaska u vojsku, baš kad je dječak zaspao, otišli smo snimiti tu sekvencu. Vrućina je bila nepodnošljiva. Milena i dječak, kojeg onako malog nismo mogli ostaviti nikome, bili su u našem puntu bez klime, spremni prijeći preko aparata, a Hrvoje je bio vidno nervozan prije puta nakon kojega se nećemo vidjeti bar dva mjeseca. Baš kao i ja. Završivši scenu nakon nekoliko ponavljanja, kivan na sebe, shvaćajući da je to moj trenutak krvi, žrtve, točka loma, promatranja obične kretnje, odlučio sam vratiti se na mjesto početka svog filma i pokopati ga. Zajedno s aparatom.

Pinokio

Zaborav

Mentor je bio vrlo zadovoljan. Nisam htio nikome pokazivati film, ali komisija (Dan Oki i Veljko Popović) ga je morala vidjeti. Inzistirali su na tome da ga šaljem na festivale. Poslao sam ga na Reviju hrvatskog videostvaralaštva 2013, na kojoj je imao i premijeru kojoj nisam prisustvao jer sam ostao kod kuće s obitelji. Još uvijek se nadam da nisam nikoga uvrijedio time što nisam bio s publikom, žirijem i komisijom koji su uopće odabrali moj film.

Je li ovo gesta kojom se zahvaljujem njima i svima koji su mi dali priliku? Nije. Ali nadam se da će doći s radom. Ovo je sad punta na kojoj se želim ukrcati na brod za samozaborav prije nego što se vratim svim svojim oklijevanjima. I životnima i filmskima, naravno.

Toma Šimundža