IZA KAMERE, U PRVOME LICU

Metoda: jako vidljivi promatrač ili pterodaktil na zidu

Predavanje Madsa Bruggera u Dokukinu KIC
(Zagreb, 18. svibnja 2013)

U zagrebačkom Dokukinu KIC proljetos je gostovao danski dokumentarist Mads Brugger i održao predavanje pod nazivom "The Power Point Show". 

Mads Brugger: Prije no što počnem s "The Power Point Showom", osvrnut ću se na svoja dosadašnja iskustva u ovim krajevima. Ljudima u Beogradu bilo je jako zanimljivo slušati o tome, možda bude i vama. Ponekad su najzanimljiviji filmovi oni koje ne uspijete snimiti. Od 2006. do 2008. ja i još jedan danski redatelj pokušavali smo snimiti film o Radovanu Karadžiću. Svi su ambiciozni dokumentaristi, barem oni skandinavski, tada fantazirali o tome da pronađu Karadžića. Mi također. Pokušavajući mu ući u trag, sprijateljili smo se s mnogim Karadžićevim bliskim suradnicima u Beogradu, kamo smo putovali otprilike jednom mjesečno i družili se s Karadžićevim drugovima – sa srpskim pjesnikom Branom Crnčevićem, s izdavačem Miroslavom Toholjem i s piscem Momom Kaporom. 

Mads Brugger u Ambasadoru, 2011.

Sjećam se da je u jednim ultranacionalističkim srpskim novinama objavljen intervju s Branom, u kojem o nama kaže da smo mladi i simpatični, da zajedno pijemo pivo, da nas voli i da se želi stalno družiti s nama. Naravno, to su bili vrlo sumnjivi tipovi. Brana nam je jednom rekao da bi Hamlet, da je bio Srbin, poubijao sve na dvoru. Naše je poznanstvo počelo vrlo nezgodno, jer ime drugog redatelja je Jeppe Ronde, a rekli su mi da izgovor njegovog imena – Jebe – na srpskome, kao i na hrvatskome, znači nešto prosto. Nadalje, kad smo došli Karadžićevu izdavaču Toholju, dočekao nas je s golemim psom, najvećim psom kojeg sam ikada vidio. Izgledao je poput grizlija. Jeppeu se učinilo da je u Turskoj vidio sličnog psa pa je pitao Toholja je li pas turskoga podrijetla, a to je nešto što nipošto ne smijete pitati Srbina ultranacionalista. Ipak, malo-pomalo smo razvili neko neobično prijateljstvo. Počeli smo ih snimati, ali svi razgovori s njima bili su utemeljeni na premisi da Karadžić nikad neće biti uhićen. No kad je Karadžić neočekivano ipak uhićen, našli smo se u neobranu grožđu, jer to je značilo da ne možemo dovršiti film. Eto, to je priča o mojim dosadašnjim pustolovinama na Balkanu.

Krenimo s "Power Point Showom". Ime mu je potpuno bezvezno, ispričavam se. "The Power Point Show" opisuje proces koji je doveo do snimanja Ambasadora. Prvo ću vam pokazati najavu, za one koji nisu vidjeli film, da shvate o čemu je riječ. 

(najava Ambasadora)

Čime sam se bavio prije nego što sam se počeo baviti filmom? Naše obiteljsko zanimanje je novinarstvo. Majka mi je radila za najveće tabloidne novine u Danskoj, što mi je dalo osjećaj za – tabloidno novinarstvo. Otac mi je, pak, bio glavni i odgovorni urednik najvećih financijsko-poslovnih novina u zemlji, nešto kao danski Wall Street Journal. Mnoga djeca novinara koja krenu istim putem sklona su se posebno potruditi kako bi impresionirala roditelje. Možda se i meni dogodilo isto. Započeo sam s pisanim novinarstvom – isprva sam pisao reportaže za časopise, a potom knjige. Jedna se zove Čovjek-majmun (Abemanden: mordet pa rockeren Karate Claus, Mads Brugger i Nikolaj Thomassen, 2004). Riječ je o ubojstvu motociklista iz kluba Bandidos. U Skandinaviji su se vodili veliki ratovi među motociklistima. Jedan se upravo sprema. Ovaj momak, nadimkom Karate Claus, bio je poznat po tome što mu je na ramenu uvijek sjedio vrlo ratoboran majmun makaki, zvan Junior. Nadživio je svog gospodara, mislim da je Junior još živ. Juniora su se bojali mnogi opasni, grubi motociklisti. Kad bi Klaus ušao u prostoriju, Junior bi s njegova ramena gledao ljudima u oči, da uspostavi odnose nadmoći s prisutnima, da se utvrdi tko je alfa-mužjak. Ako bi se Junioru učinilo da mu je netko inferioran, odmah bi napao. Skočio bi ravno na vrat ili na prepone. Stvarno grozna životinja. Jedna druga knjiga, naslovljena Pogranično područje (Graenslandet, Mads Brugger i Nikolaj Thomassen, 2008), bavi se najvećim slučajem organiziranog seksualnog zlostavljanja djece. Riječ je o istraživanju disfunkcionalnosti zajednice na jugu Danske, na Jutlandu. Svi su znali što se događa, ali nitko nije ništa poduzeo.

Mihail Gorbačov i Mads Brugger u 11. satu, 2007.

Nakon toga počeo sam raditi za Dansku televiziju, DR, to je nešto kao, recimo, danski BBC.  Kad sam dobio angažman, šef mi je rekao: Zapamti, svaki put kad angažiramo nekoga poput tebe, angažiramo još trojicu da te spriječe da ostvariš svoje ideje. Doista jest tako. No ubrzo  se dogodilo nešto neobično: Danska je televizija odlučila preseliti se. Izgradili su golemu, nevjerojatno skupu zgradu u Kopenhagenu. Proračun je bio probijen za, recimo, milijardu danskih kruna. Sve to vrijeme se u upravi odvijala spektakularna borba za moć, za pozicije. Lopovi su slobodno trčali hodnicima, dobri ljudi umirali su poput pasa. Nitko nije imao vremena voditi računa o tome što rade ljudi poput mene. Zapravo, bili smo sami u kući. Tako smo dobili šansu realizirati doista neobičan talk-show 11. sat (Den 11. time, 2007–08) koji je funkcionirao na principu pokušaja i pogrešaka. Uglavnom smo se trudili biti nepredvidljivi i nikad ne ići na sigurno. Zapravo, koncept je bio da nemamo koncepta. Nedostatak kontrole jedan je od najvećih strahova ljudi koji proizvode televizijski program, jer u televizijskom mediju iznimno je važno imati sve pod nadzorom. Mi smo pokušali imati što manje toga pod nadzorom. Katkad bi sve otišlo k vragu, rezultati bi bili katastrofalni, no katkad je išlo jako dobro. Pokazat ću vam isječak iz emisije u kojoj je gostovao Mihail Gorbačov. Mislim da Gorbačov nije ni znao da je u Danskoj, možda čak nije ni znao što je to Danska. Doima se posve izgubljenim u prijevodu. Došao je s velikom pratnjom. Dok je bio ondje, upoznao sam se s njegovim prevoditeljem Pavelom, koji mi se činio simpatičnim čovjekom pa sam pomislio: Zašto i Pavel ne bi bio gost šoua? Upozorili su nas da intervju ne može trajati dulje od petnaest minuta jer Gorbačov ima jako puno obveza. Morao sam ga zadržati barem 30 minuta. Tijekom razgovora, činilo se da se sjajno zabavlja. Ostao je više od 50 minuta, a na kraju smo razgovarali i o vatrenom madežu na njegovu čelu. Intervju je bio stvarno zanimljiv, a ovaj isječak dobro dočarava atmosferu 11. sata.

(isječak iz talk-showa 11. sat s Gorbačovom; projekcija s Bruggerova laptopa se iznenada prekida)

Crknulo je. Oprostite. Idemo ispočetka. U 11. satu ovakvih nezgoda nije manjkalo...  Ugasit ću računalo i upaliti ponovno, može? Izbor je vaš... U jednoj emisiji gostovao je David Lynch,  kao predstavnik pokreta transcendentalne meditacije. Lynch je za transcendentalnu meditaciju postao isto što i John Travolta za scijentologiju. Uvjet za njegovo sudjelovanje bio je da u istoj emisiji gostuje i vođa TM-pokreta u Danskoj Ole Blenkov, te da razgovaramo samo o transcendentalnoj meditaciji, a ne o filmovima. Ole je – u Hrvatskoj to smijem reći – stvarno strašno dosadan. Domaćin te emisije naslovljene Ole i David Lynch bio je moj kolega Mikael Bertelsen. Mikael je započeo pitanjem Lynchu: Možete li meditirati bilo gdje? Lynch: Naravno. Mikael: Možete li meditirati u zračnoj luci? Lynch: Da, naravno. Mikael: Možete li meditirati u televizijskom studiju? Lynch: Zašto ne? Mikael: Bi li bilo moguće da Ole meditira sada? Lynch: Da, svakako. Ole može sada meditirati. Mikael: Doista, Ole? Ole: Da. I onda je Ole meditirao pola sata, a Mikael je poveo sjajan razgovor s Davidom Lynchem o njegovim filmovima... Dakle...

(isječak iz talk-showa 11. sat s Gorbačovom)

Pretpostavljam da ste stekli dojam. Stvarajući takav televizijski program naučite mnogo. Prije toga radili smo TV-seriju Danci za Busha (Danes for Bush,2004). Jakob Boeskov i ja otišli smo u SAD i uključili se u predsjedničke izbore, predstavivši se kao danski neokonzervativci koji podupiru reizbor Georgea W. Busha. Slogan kampanje bio je „Spasite nas od stare Europe“. Izradili smo bedževe i posebne kemijske olovke s tekućinom, čime smo povrijedili jedan od posljednjih danskih tabua. Ismijavati kraljicu jest tabu, ali još je gore ismijavati brodarsku tvrtku Maersk. To se u Danskoj jednostavno ne radi. Danski muževi stariji od 50 godina katkad počnu plakati kad govore o Maersku, toliko ga vole. Izradili smo tekuće kemijske olovke s modelom Maerskovog supertankera koji plovi iz New Yorka prema Iraku, nakrcan oružjem i streljivom. Posve u skladu s istinom. Maersk je zarađivao milijune dolara opslužujući američku vojsku. U sklopu naše probušovske kampanje, u SAD-u smo te olovke poklanjali republikancima. Sviđale su im se, govorili su da odlično izgledaju. No kad je ravnatelj Danske televizije saznao da postoje takve olovke, poludio je od bijesa. U kućicu za kampiranje u Fort Worthu u Dallasu stigao mi je telefaks s naredbom da smjesta prestanemo dijeliti te olovke. Nadalje, da sve primjerke koje možemo uzmemo natrag od onih kojima smo ih darovali, da sastavimo precizan izvještaj o tome koliko smo olovaka podijelili i kome, te da uništimo sve preostale olovke. Danima smo rješavali situaciju s tekućim olovkama. Pokazat ću vam isječak iz jedne epizode iz kojeg ćete vidjeti kako je izgledala naša kampanja, odnosno serija.

(isječak iz serije Danci za Busha)

Seriju smo montirali tako da u njoj uvijek budemo ti likovi. Ni u jednom prizoru nismo izišli iz uloge. Nije, dakle, bilo jasno glumimo li ili ne glumimo. Smatrali smo da je to ferplej prema republikancima. Htjeli smo da serija izgleda kao da smo stvarno republikanci i da nam oni govore: Bravo! Great job! To se i dogodilo. Ali zbog toga smo u Danskoj naišli na mnogobrojne probleme. I kod ljevičara i kod desničara. Neki s ljevice jednostavno su povjerovali u to što vide i bili su nevjerojatno ogorčeni, mrzili su nas iz dna duše. Bili su ljuti zbog našeg lošeg engleskog, neprihvatljivih nazora, zbog toga što sam novcem namijenjenim za kampanju kupio tenisice i pojeo odrezak u restauraciji Strip House. S druge strane, dobivao sam pisma potpore od konzervativnih nacionalista iz Danske narodne stranke (Dansk Folkeparti) koji su smatrali da sam najbolji čovjek na svijetu. A serija je nadahnula skupinu mladih švedskih konzervativaca da osnuju Šveđane za Busha i odu u SAD. Dakle, sve se preokrenulo, naš ironični pothvat pretvorio se u stvarnost. A onda mi je jedan prijatelj rekao: Američke republikance doista nije teško ismijavati. Oni su laka meta. Tu nema rizika. Dodao je i da smo sve to uspjeli ostvariti zbog vrlina SAD-a, društva dovoljno otvorenog i slobodnog da nam dopusti snimanje takvog filma, društva u kojem ljudi slobodno govore, društva koje nam je omogućilo da čak i kao stranci sudjelujemo u predsjedničkim izborima. To u Danskoj ne bi bilo moguće. Pomislio sam da ima pravo. I počeo sam razmišljati o tome postoji li mjesto u kojem bi ovakav pothvat bio moralno opravdan, u kojem bi zaista imao smisla. Zaključio sam da to mora biti neka država s diktatorskim režimom.

Crvena kapela, 2009.

Počeo sam se informirati o preostalim diktatorskim državama i, među ostalima, naišao na Sjevernu Koreju, horor verziju Trumanova showa (The Truman Show, P. Weir, 1998). Dao sam se na čitanje svega mogućega o Sjevernoj Koreji. Kako sam rekao i u filmu, oslanjajući se na klišej da je komedija slaba točka diktatura, došao sam na ideju da Sjevernokorejcima predstavim dansku komediju. U to doba sam na Danskoj televiziji surađivao sa Simonom Juulom, darovitim dansko-korejskim komičarem i glazbenikom. On je nešto kao danski John Belushi. Čuo sam i za dansko-korejskoga komičara Jacoba Nossella koji je u kopenhagenškim klubovima stekao osobitu popularnost zato što je, kako sam kaže, spastičar. Ozbiljno je hendikepiran – rekao bih da oko dvije trećine publike uopće ne razumije što on govori. Nemaju blage veze. Jacob je vrlo bistar, duhovit i smiješan. Pomislio sam da bih, ako sa sobom povedem Jacoba i Simona, uza se imao avangardnu inačicu Stanlija i Olija, a ja bih mogao biti zločesti bijeli klaun. Klasična commedia del’arte. Pisao sam Sjevernokorejcima i predložio kulturnu razmjenu. To je dobra fraza za početak – kulturna razmjena. Dvojica dansko-korejskih komičara predstavljaju dansku komediju u Pjongjangu. Iskreno, nisam očekivao odgovor. No oko mjesec dana kasnije stigao je odgovor u kojem me Sjevernokorejci pozivaju u Pjongjang na pregovore. Otišao sam i pregovarali smo gotovo tri tjedna. Pregovarati u Sjevernoj Koreji znači provesti puno sati opijajući se s državnim službenicima. Riječ je o najmuškijem i alkoholu najsklonijem društvu koje sam bio u prigodi upoznati. K tome, svakog smo dana počinjali ispočetka. Što god smo se dogovorili danas, sutradan kao da nije postojalo. Uvijek sve iznova. Osnovna pitanja: Tko si ti? Zašto si ovdje? Što želiš? I tako svaki dan, dva ili tri tjedna. Gotovo sam postao psihotičan. Nisu mi htjeli reći hoće li prihvatiti ili odbiti projekt. Bilo mi je važno da im bude posve jasno da je Jacob hendikepiran, jer nisam htio riskirati da ga dovedem skroz do Sjeverne Koreje da bi nas ondje odbili zbog njegove bolesti. Dok su gledali snimku Jacoba i Simona koji pjevaju neku pjesmu, stari ravnatelj sjevernokorejske filmske tvrke sardonično se nasmijao. Jezovito. Zašto su na kraju odobrili projekt? Ne znam, no čini se da razlozi nisu bili ni logični, ni racionalni. Mislim da je jedan od presudnih čimbenika bio taj što su simpatizirali moju navodnu sličnost s Lenjinom. Na korejskome su me zvali Super Lenjin. Kad sam se vratio u Dansku, stigao je telefaks: „Projekt je odobren. Dođite odmah.“ Kad i ako se uspijete nešto dogovoriti sa Sjevernokorejcima, primijetit ćete da su vrlo djelotvorni i organizirani. I da se drže svake riječi u ugovoru. Ako u njemu piše: „Nastupit ćete pred publikom“, publika će sigurno biti u gledalištu. Otišli smo u Sjevernu Koreju i počeli snimati dokumentarac koji je postao Crvena kapela (Det rode kapel, 2009).

U konačnu verziju filma nismo uvrstili nešto što se nalazilo u jednoj ranijoj inačici. Pokazalo se da je Simon Juul, pozamašan momak, ideal sjevernokorejskog poimanja ljepote. Smatrali su ga nevjerojatno seksepilnim i svakodnevno su ga obasipali komplimentima kao što je: G. Simon, doimate se vrlo muževno. Mic po mic, počeli su ga nagovarati da ostane u Pjongjangu i postane glumac, filmski akcijski junak. Simon nije htio. Oni su činili pritisak, bili su uporni, a u tome su jako dobro izvježbani, ide im od ruke. Pritiskati ljude. Govorili su mu čudne stvari npr.: G. Simon, iza mrtvog tigra ostane samo krasno krzno. Iza mrtvog čovjeka ostaje samo njegova slava. Razmislite o tome, g. Simon. A nije im strano ni otimati ljude. Jednom su oteli južnokorejskoga redatelja, doveli ga u Sjevernu Koreju i natjerali ga da snimi sjevernokorejski film o godzilli Pulgasari (Pulgasari, Shin Sang-ok, Chong Gon Jo, 1985). Otimali su japanske tinejdžere kako bi ih obučili za špijune. Ondje nikad ne znaš što te čeka, a sve to došlo je kao dodatak golemom stresu i paranoji koje smo svakodnevno proživljavali. Svako jutro, naša pratilja i vodič gđica Pak budila me u 7 h telefonskim pozivom u moju hotelsku sobu. Svakog dana je rekla: Ovdje gđica Pak. Ja bih kazao: Dobro jutro, gđice Pak! Kako ste spavali? Slijedila bi duga stanka nakon koje bi ona odgovorila: Zašto pitate? Bilo je vrlo naporno. Simon je postajao sve rastrojeniji. Imao je tremu, bio je u paranoji da će ga oteti, nije ništa mogao učiniti. Jednog dana na vrata je pokucala gđica Pak i zamolila nas da sudjelujemo u malom prosvjedu za mir. Pokazalo se da je mali prosvjed za mir eufemizam za golemu paradu. Htio sam reći: Ne, hvala. Ali ipak smo se našli kako stupamo nasred glavnog trga pred kamerama nacionalne televizije. To nas je zbilja uznemirilo. Za one koji nisu gledali film, pokazat ću najavu Crvene kapele. 

(najava Crvene kapele)

Kad je serija prikazana u Danskoj, bila je vrlo nepopularna. Djelomično zbog toga što mnogi Danci smatraju da je Sjeverna Koreja nešto kao Laos ili Vijetnam – diktatura jest, ali ne može biti baš tako strašno. Ljutili su se na nas da smo loše glumili, da su nam nastupi bili loši, da naš šou ne valja. To me stvarno iznenadilo. Neki Danci, pogotovo oni s lijeve strane danskoga političkoga spektra, njeguju ideju o elegantnom, profinjenom, uzvišenom Azijcu. Uvrijedilo ih je vidjeti da takvim plemenitim bićima dolaze ovakvi primitivni, barbarski, danski idioti i beskrupulozno ih ismijavaju. Nadalje, serija je bila emitirana petkom navečer u prosincu, a tada je, rekao bih, 95% Danaca posvećeno veselom opijanju u očekivanju Božića. To će reći da su kod kuće, ispred televizora, ostali samo dosadni, pasivno agresivni namćori. I tako su počeli pisati pisma novinama i televiziji, žaleći se na mene i na sve ostalo. Strahovali su, među ostalim, da ću uzrokovati rat sa Sjevernom Korejom. Odgovorni na Danskoj televiziji nisu se osjećali ugodno u vezi s tim eksperimentom.

U međuvremenu je postao popularan žanr filmova koje neki nazivaju hibridnima, dokufikcijom, što označuje filmove koji miješaju igrano s dokumentarnim, dokumentarce u kojima se igraju uloge. Oni su postojali i prije, nazivalo ih se kojekako, ali su opstojali sa strane. No hibrid nekoć nije bio popularan kao što je sada. Danas je to glavna stvar: O, htio bi snimiti hibrid? Sjajno! Tada nije bilo tako. Imao sam puno sreće što sam uspio osigurati 250 000 danskih kruna kako bih iz serije montirao film, što smo učinili u dva tjedna, uključujući naraciju, miks zvuka i sve ostalo. Bez prevelikih ambicija, tek toliko da filmu i sebi damo šansu, prijavili smo ga na Nordisk Panoramu, festival nordijskih dokumentaraca i kratkih filmova. Na naše veliko iznenađenje – pobijedio je. Odatle je otišao na Sundance Film Festival u SAD, gdje je također pobijedio. To je zbilja bila naša totalna osveta koja je mene, Jacoba i Simona jako razveselila. Moglo bi se reći da je je film tek u Americi došao na svoje, našao svoj dom, zato što su mnogi Amerikanci istinski shvaćali važnost onoga što je Jacob radio u filmu. Kad smo prolazili kroz Park City u Utahu, neki su se ljudi rasplakali kad su vidjeli Jacoba. Film je nakon toga prošao odlično – reprizira se svaki put kad se u Sjevernoj Koreji dogodi nešto zanimljivo. Uglavnom, uvijek se negdje prikazuje.

Nakon Crvene kapele zanimalo me napraviti korak dalje, prijeći na drugu stranu. Snimiti film koji će imati neke neporecive vrijednosti oko kojih se ne može raspravljati, bez obzira na to svidio se nekome ili ne svidio. Što god mislio o filmu, moraš reći: Gle, on je stvarno liberijski diplomat, kako je na kraju ispalo u Ambasadoru. To mi se činilo kao vrlo zanimljiv izazov. Budući da je riječ o pretežno dokumentarnom filmu, pokazat ću vam neke dokumente. Ovo je moj rodni list, zatim moja diploma i potvrda da sam postao generalni konzul Republike Liberije u Srednjoafričkoj Republici (SAR). Potpisali su je ministar vanjskih poslova Toga Mcintosh i predsjednica Liberije Ellen Johnson. Toga Mcintosh poslao mi je i ovu čestitku kojom potvrđuje da sam konzularni dužnosnik Liberije te me moli da ga redovito izvještavam o svojim aktivnostima i programima. Smatram da sam to učinio svojim filmom. On tim filmom nije zadovoljan kao što bih volio da bude, ali što je – tu je.

Zašto sam se uopće zainteresirao za diplomaciju, osobito afričku? Ponajprije zbog svoje  psihoinfantilne fascinacije svijetom diplomacije koja me prati od malih nogu. Pogotovo onom diplomacijom kakva se prakticira daleko od utabanih puteva, u Africi. Ova fotografija prikazuje sve što me uzbuđuje: Jacques Chirac u tipičnoj odjeći francuskih diplomata u frankofonoj Africi, u svijetlomodrom odijelu kakvo i ja nosim u filmu. Usput, do njega stoji Mobutu Sese Seko, jedan od ikonoklastičkih afričkih diktatora 1960-ih i 1970-ih koje sam gledao igrajući se ispred televizora dok bi moji roditelji pratili kasnovečernje vijesti. I onda bih na ekranu vidio Bokassu, Idija Amina, Mobutua... To mi je razdoblje silno privlačno u estetskom smislu. To je Afrika za kojom čeznem. Ambasador ima i svoju vrlo fetišističku stranu. To je i film o maštarenju, o fantazijama. O bjelačkim fantazijama o Africi. Točnije, o mojim fantazijama o Africi. Ali i o fantazijama crnaca o bijelcima. Vrijedi obostrano. Većina bijelaca koje crnci susreću u SAR-u je zgužvana, neuredna i neugledna. Pomislio sam da bi se moglo dogoditi nešto zanimljivo ako uspijem postati slika i prilika crnačke fantazije ultimativnoga bjeloputa poslovnog diplomata.

Referentna točka za moju ideju Ambasadora bio je film General Idi Amin Dada: autoportret (General Idi Amin Dada: Autoportrait, 1974) Barbeta Schroedera. Dostupan je na YouTubeu, u cijelosti, možete ga pogledati bez osjećaja krivnje. To je jedan od najradikalnijih i najprogresivnijih filmova koje sam ikad vidio. Što je bilo? Barbet Schroeder bio je pozvan na dvor Idija Amina da snimi film o njemu, ali se pokazalo da Idi Amin osobno želi režirati taj film. Schroeder mu je dopustio. Posve nesvjesno, Idi Amin je u tom filmu predstavio svoje posvemašnje ludilo. Nakon što je film snimljen, Schroeder je montirao dvije verzije – jednu za Idija Amina, drugu za sve ostale. Idi Amin je bio vrlo zadovoljan filmom koji je dobio. Uostalom, zašto ne bi bio – sam ga je režirao. Druga je verzija bila prikazana u Londonu i nju su vidjeli Idi Aminovi ljudi koji su mu brže-bolje telefonirali da nešto nije u redu. Nato je Idi Amin okupio sve Francuze u Ugandi, telefonirao Schroederu i rekao mu da će ih sve pobiti ako Schroeder ne premontira, odnosno ne povuče verziju filma prikazanu u Londonu. Schroeder ga je poslušao i svoju je originalnu verziju pustio u optjecaj tek nakon što je Idi Amin svrgnut s vlasti. Pokazat ću vam isječak iz filma u kojem Idi Amin sudjeluje u malom dvorskom plivačkom natjecanju. Naravno, već pogađate tko je pobjednik. Idi Amin je ovaj u sredini, ako ga ne prepoznajete.

(isječak iz filma Idi Amin Dada: autoportret)

Stvarno morate pogledati taj film. Bitan je. Znao sam da želim snimiti film u Africi, ali nisam znao gdje. Gdje u Africi postoji mjesto koje podsjeća na Afriku iz 1960-ih i 1970-ih? Sastao  sam se s poznatim danskim reporterom iz Afrike Peterom Tygesenom, u Danskoj poznatim pod nadimkom Congo Peter, i objasnio mu da namjeravam kupiti diplomatski naslov i da tražim dio Afrike koji nalikuje Mobutuovoj Africi. Rekao mi je: Srednjoafrička Republika. Nikad dotad nisam čuo za nju. Diplomat u Banguiju, glavnom gradu SAR-a, ispričao mi je ovu priču. Kad je bivši predsjednik Haitija Jean-Bertrand Aristide protjeran s Haitija, francuski Amerikanci organizirali su da ga Amerikanci prevezu avionom u SAR, nekadašnju francusku koloniju. Na pisti u Port-au-Princeu pilot zrakoplova u kojem je Aristide dobiva uputu da leti za Srednjoafričku Republiku. No prije nego što će krenuti, pilot zove Državno tajništvo SAD-a i pita: Postoji li doista država koja se zove Srednjoafrička Republika? Nikad nije čuo za nju.

Mads Brugger u Dokukinu KIC, 18. svibnja 2013. (foto: N. Slijepčević)

Počeo sam proučavati SAR i naučio mnogo toga o čemu nisam imao pojma. Primjerice o ludilu cara Bokasse, koji je promijenio ime države u Srednjoafričko Carstvo prije no što su ga svrgnuli Francuzi. Francuzi su bili upleteni u svaku promjenu režima i u svaki državni udar u kratkoj i tragičnoj povijesti SAR-a. Kad sam ja bio ondje, SAR je slavio 50. godišnjicu od osamostaljenja. Bilo je katastrofalno. Svi uglednici koje su pozvali iz drugih zemalja pobjegli su kad su shvatili o kakvoj je državi riječ. Vojna parada kasnila je četiri sata, a kad je napokon počela, predsjednik je spavao na podiju, što je prenosila državna televizija, jer ga se nitko nije usudio probuditi.

Tijekom pripremnog istraživanja o SAR-u, otkrio sam film Wernera Herzoga za koji prije toga nisam čuo, Odjeci mračnog carstva (Echos aus einem dusteren Reich), snimljen 1990. U tom filmu Herzog i britanski novinar Michael Goldsmith rekonstruiraju put diktature cara Bokasse. Kao mlad novinar, Goldsmith je izvještavao s Bokassine krunidbe. Svečanost je stajala kao pet BDP-a SAR-a, sponzorirali su je Francuzi. Tijekom svečanosti Bokassa pomisli da je Goldsmith špijun i zamalo da ga ne ubije, osobno, svojim štapom. Prebije ga na mrtvo ime. Ali Goldsmith je preživio i pobjegao. Petnaestak godina poslije Herzog i Goldsmith odlaze u SAR i razgovaraju s bivšim ministrima Bokassina režima. U to doba Bokassa je u kućnom pritvoru. Htjeli su se naći i s njim, no kad je vlada SAR-a čula što je tema Herzogova i Goldsmithova filma, nije im dopustila da uđu u zemlju. U SAR-u ne ljube novinare. Ni filmaše. Film završava tako da Herzog govori u kameru da je Michael Goldsmith mrtav, da je izgubio kontakt s njime, da je vjerojatno poginuo u Liberiji izvještavajući o građanskome ratu. Što će reći da postoji neobična intertekstualna veza između Herzgova i mog filma. Nipošto se ne uspoređujem s Herzogom, ali je neobično, jer u to doba nisam imao pojma da ću postati baš liberijski ambasador. Pokazat ću vam prizor iz Odjeka mračnog carstva koji vam također preporučujem. Riječ je o originalnom materijalu s krunidbe, montiranom uz Schubertovu glazbu. Mali princ u bijelom još je živ, radi kao barmen u Banguiju i očito ima problema s alkoholom, što se može razumjeti kad pogledate scenu.

(isječak iz filma Odjeci mračnog carstva)

Kako sam postao liberijski konzul? U današnjem svijetu ima nekoliko mogućnosti za kupnju diplomatske putovnice. Nije teško pronaći onoga tko to radi: u Googleovu tražilicu upišete „buy diplomatic passport“ i odmah ćete dobiti kontakte. Site jednog od vodećih posrednika je  diplomaticpassport.com. Vode ga braća Evans, a u Ambasadoru je snimljen moj susret s Colinom Evansom. No oni mi nisu uspjeli napraviti dokument koji bi mi omogućio da posjetim SAR kao diplomat, zato što nijedna od zemalja u čije ime Evansovi obavljaju to čime se bave nije htjela imati nikakva posla sa SAR-om. SAR je država parija. Nakon što sam dovršio film, posve se urušila. Pobunjenici su preuzeli vlast u glavnome gradu Banguiju, vlada predsjednika Françoisa Bozizea je pobjegla, a Bozize se sklonio u Kamerun. U SAR-u se svakodnevno pljačka, ubija, siluje... Pakao, posvemašnje rasulo. SAR je sad država parija više nego ikad.

Diplomaticpassport.com, dakle, nije mogao obaviti što sam htio pa sam stupio u kontakt s drugim dobavljačem zvanim Diplomatic Services, kojega je slogan: „Ne pitaj što Afrika može učiniti za tebe, pitaj se što ti možeš učiniti za Afriku.“ Osoba koja stoji iza ovog pothvata zove se Willem Tijssen. I on je u filmu. Donekle podsjeća na Petera Sellersa. Počeo je kao lovac na blago koji se nadao da će u Africi ostvariti svoje snove o bogatstvu. Put ga je doveo u Liberiju, u doba prije građanskoga rata, kada je za predsjednika izabran Charles Taylor. Ne zaboravimo – slogan Taylorove predsjedničke kampanje bio je: „Ubio ti je brata, ubio ti je oca, ali glasat ćeš za njega!“ Za njegove vladavine, u grad su stigli Willem i momak u zelenoj polo-majici, enigmatična persona, poznata po tome što je, prema CIA-i, jedan od najuspješnijih perača novca. Trenutačno se skriva negdje na Karibima. Do njega je Taylorov ministar financija John Bestman. U filmu Willem govori, odnosno ja objašnjavam kako je Willem postao predstavnik tajanstvenog dr. Eastmana. Nisam se uspio naći s dr. Eastmanom, ali prilično sam siguran da je dr. Eastman zapravo John Bestman. S lijeve strane je švicarski bankar kojemu nisam ustanovio identitet. Willem i njegov kompanjon osnovali su banku, no nešto je pošlo po zlu pa su se zavadili. Potom su Willem i Bestman pokrenuli posao s putovnicama koji je neko vrijeme doista cvao. Koliko sam uspio saznati, Liberija je prodavala toliko mnogo diplomatskih naslova da je to postao problem, jer su česti kupci bili umirovljeni njemački milijunaši nastanjeni na otoku Mallorci. Susreli bi se u samoposluzi i jedan bi rekao: Ja sam liberijski konzul!, na što bi drugi uzvratio: Ja također! To je problem. Ali Willem i Bestman pomogli su mi da steknem svoju poziciju.

Evo, na geografskoj karti možete vidjeti gdje je Liberija. Nalazi se na obali Atlantskog oceana, još se oporavlja od građanskoga rata, sad pod vladavinom predsjednice Ellen Johnson, prve žene ne čelu neke afričke države. A ovdje je SAR, zemlja koja nikad nije bila u lošijem stanju. Stanje u SAR-u je poput kataloga svih boljki i užasa najekstremnije Afrike: kolera, sida, glad, izbjeglice... Ljudi katkad bježe iz SAR-a u Darfur! Zašto bi itko poželio ići u Darfur? U zemlji djeluje nekoliko pobunjeničkih grupa među kojima je i Lord’s Resistance Army, zloglasna skupina pljačkaša i ubojica pod vodstvom Josepha Konyja, posve mahnitog transvestita, koja čini strašna zlodjela u SAR-u. Ovo područje veličine španjolskoga poluotoka Ahilova je peta Afrike.

Doista ne razumijem zašto nikoga ne zanima što se ondje događa. SAR je jedno od najgorih mjesta u koja možete otići kao novinar. Primjerice 2011, prije pada Bozizeove vlade, EU je SAR-u donirao oko dvadeset milijuna eura, kao fond za mirovine bivšim vojnicima, s ciljem da ih odvrati od pridruživanja pobunjenicima. Predsjednikov sin Francis Bozize, koji je tada bio ministar obrane – i on je u filmu – zadržao je novac za sebe. Kad je to objavljeno u jednim neovisnim novinama, urednik je osuđen na dvanaest godina zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti države. Zbog pritiska iz inozemstva pod vodstvom Reportera bez granica, na kraju je ipak oslobođen. Dakle, puno je bolja ideja otići u SAR kao diplomat, negoli kao novinar. Diplomati su umnogome poput kakvih supernovinara. Stavimo li na stranu činjenicu da sve informacije moraju sačuvati za sebe – objavljuju ih, doduše, na WikiLeaksu, moglo bi se reći – puno je srodnosti između novinarskog i diplomatskog rada. Gotovo uvijek su diplomati privilegiraniji od novinara – više ih se cijeni, a položaj jamči mrežu poznanstava i kanala te izravan i jedinstven pristup višim ešalonima moći. Diplomati automatski ulaze u krug povjerenja.

Zapravo, jedan je slavni novinar prešao granice tog područja i pisao njegovu krvavu povijest. Naravno, mislim na Stanleyja, poznatog po tome što je pronašao dr. Livingstonea. Henry Morton Stanley bio je prvi svjetski poznat novinar, prva novinarska megazvijezda. U doba njegove najveće slave, belgijski kralj Leopold II. zamolio ga je da predvodi filantropsko društvo koje će otići u središnju Afriku kako bi ondje donijeli svjetlo civilizacije. Zapravo, Stanley je, kako zna i umije, trebao zauzeti golemo područje središnje Afrike. Kad je to učinio, vratio se u Bruxelles, predao kralju Leopoldu II. ključ ulaznih vrata i to je bio početak holokausta – ubijeno je oko osam milijuna ljudi. Spominjem ovo tek kako bih razvio kontekst vlastitih kriminalnih radnji.

Važan kontekst vezan uz Ambasadora jest i bijedna razina novinarstva o Africi. Za Afriku zapravo nitko ne mari. Baš nitko primjerice ne reagira na vijest Associated Pressa o tome da je Obiang, silnik Ekvatorske Gvineje, čudovište koje u svojoj zemlji ubija, muči i protjeruje ljude, proglašen predsjedateljem Afričke Unije. To je kao kad bi bjeloruski diktator Lukašenko postao počasnim predsjednkom Europskoga parlamenta. Pretpostavljam da bi takav čin ipak uzrokovao neku debatu. S druge strane imate Bona iz U2 koji kao gostujući urednik  časopisa Vanity Fair proklamira: „Afrika je seksi i ljudi bi to trebali znati!“ Potom objave broj Vanity Faira s Bonom na naslovnici, u društvu vrlo neafričke dame. Ako je komedija „tragedija plus vrijeme“, možda je vrijeme da ispitamo smiješnu stranu svega toga. Što nam drugo preostaje? Govorim o najekstreminjim obilježjima Afrike.

Metoda kojom se koristim u Dancima za Busha, u Crvenoj kapeli i u Ambasadoru uvelike se  razlikuje od poznatog pristupa diskretnog, nevidljivog promatrača, popularno znanog pod nazivom fly on the wall ili muha na zidu. Svoj bih pristup nazvao pterodaktil na zidu. Vrlo sam vidljiv. Nisam prerušen, nego sam se prigodno dotjerao. To je zato što vjerujem u skrivanje na otvorenom. Baš kao što se Karadžić skrivao u Beogradu, kad je bio dr. Dabić. Što se više trudiš sakriti, postaješ sumnjiviji. A ako se malo dotjeraš u skladu s prigodom, recimo, odjeneš se i ponašaš poput ambasadora, kao što sam ja učinio, ljudi su skloni razmišljati ovako: ako ovaj tip izgleda poput neokolonijalnog oscarwildovski šašavog dandyja, mora da je vrlo bogat i vrlo moćan. Vjerojatno je i totalni idiot, ali mora da je stvaran. Sigurno nikome neće pasti na pamet da se pita je li on možda ipak avangardni dokumentarist iz Danske. Nemam ništa protiv metode nevidljivoga promatrača. Iznimno cijenim filmove izrađene na taj način, one vrhunske. Nisam čak ni siguran bih li bio sposoban snimiti takav film, ali ponekad sam skeptičan kad redatelji kažu: Znate, nemam nikakvo mišljenje o tome, samo vam pokazujem što se događa, ono što jest. Ne želim suditi o, recimo, odnosu prema ljudima s Downovim sindromom u rumunjskim bolnicama, ja samo dokumentiram što se događa. U većini slučajeva, riječ je o hipokriziji, o laži, Naravno da oni imaju svoje mišljenje o tome što snimaju i da zapravo manipuliraju publikom, baš kao i ja u svojim filmovima.

Osobno preferiram iskrenost i poštenje bivanja ispred kamere. U određenom smislu, to je riskantnije, jer ako je film sranje, ljudi točno znaju tko je krivac. Nadalje, ako snimaš film kriomice, ako ljudi ne znaju da ih snimaš, jedina mogućnost režiranja tog filma, stvarnog režiranja i usmjeravanja događaja, jest da sam sudjeluješ tom događaju. Smatrao sam neophodnim da neposredno osjetim kako funkcionira neka scena, a jedini način da to postignem bio je da osobno budem u filmu.

Druga mogućnost oblikovanja filma bila je ozbiljno posvećivanje semiotici. Mnogo toga sam ljudima oko sebe naznačio svojom odjećom, načinom govora, ponašanjem. Ne pišem scenarije za svoje filmove. Ne zaokružujem film unaprijed, niti unaprijed razvijam radnju, jer to onda ne bi bio dokumentarac. Moj scenarij su tema i mjesto kojima se bavim. Ako odem u SAR i pokrenem tvornicu šibica u kojoj rade Pigmejci to će svakako postati dio priče i radnje. Ako u SAR-u uložim puno novca u rudnik krvavih dijamanata, iz toga će proizići radnja i naracija. Također, nastojim biti maksimalno otvoren prema sugestijama stvarnosti. U film nastojim uključiti što god me snađe. Za mene je srž filmskog dokumentarizma pristup: da vidimo što će se dogoditi. Vrlo je važno neprestano biti svjestan utjecaja nepredviđenoga i biti otvoren za svako iznenađenje, za bilo koji slijed događaja.

S druge strane, sklon sam temeljitoj semiotičkoj pripremi. U Ambasadoru su nazočne mnogobrojne reference na kojekakve produkte pop-kulture – filmove, knjige, stripove... Posebno mjesto zauzima Fantom (The Phantom, strip Leeja Falka, prvi nastavak objavljen 1936). Kao dječak obožavao sam stripove, a Fantom je bio prvi svjetski stripovski junak. Bio je silno popularan među skandinavskim dječacima u 1970-ima i 1980-ima. U Švedskoj i danas postoji Fantomov tematski park. Fantom je arijevska fantazija o Africi. Jaše bijelog konja, ima velikog vuka koji mu je odan poput psa, živi u Skull Caveu, pećini u obliku lubanje, u zemlji koja vrlo podsjeća na SAR te nosi prstenje, kako veli Fantom, izrađeno od čavala kojima je razapet Isus. Prsten s lubanjom koji ovdje nosim, prema Fantomovoj mitologiji ostavlja trajan ožiljak na onome koga udari. Na lijevoj, pak, ruci Fantom nosi prsten dobra. To se možda čini malo blesavim, ali kad se Fantom nađe u velikoj barskoj tučnjavi, mora obilježiti one koje neće ubiti i to čini dobrim prstenom. Dakle, kad na nečijem licu vidi otisak dobrog prstena, zna da je riječ o prijatelju. Međutim, znak prstena dobra puno je problematičniji nego znak prstena zla. Riječ je o svastici. Uznemirujuće, nije li? Takav prsten nosim u filmu. Volim u filmove uvrstiti puno sitnih znakova. Taj ćete simbol prepoznati samo ako ste poklonik Fantoma, ali ako i niste, možda ćete jednom naići na stripove o Fantomu, vidjeti taj prsten i sjetiti se prstena koji sam nosio u Ambasadoru te eventualno povezati neke točkice. Tome težim. Država u kojoj živi Fantom zove se Bangalla, odnosno Bengali. Ne postoji, izmišljena je. Ali isto tako je izmišljena i država SAR. Ona je plod fikcije, jer je toliko nefunkcionalna da je zapravo ni ne možete smatrati državom. Ona je jednostavno neprekidna totalna katastrofa.

Moj lik u Ambasadoru je dijelom oslonjen i na dr. Mullera iz Tintina (Tintin, 1929–76, strip autora Hergea). Čitao sam, također, puno Grahama Greenea. Smatram da je najbolja scena u filmu ona u kojoj me pri povratku u konzulat, smješten u najstarijem i najpopularnijem hotelu  u Banguiju, na recepciji dočeka uniformirani službenik SAR-a s pitanjem jesam li ja liberijski konzul. Velim mu: Da, ja sam, a on mi preda omotnicu koju šalje šef državnog osiguranja. Unutra su zapisana dva imena i dva telefonska broja. Potom mi je salutirao i otišao. Taj je prizor esencija onoga što predstavlja Graham Greene. U Europi se to više ne može doživjeti. E-mail i SMS ubili su takvu komunikaciju. Ali to je bilo točno ono što sam tražio, čemu sam se nadao. Možda će neko prepoznati odjeke Znatiželjnog Georgea (Curious George, serija ilustriranih knjiga za djecu, autora Margaret Rey i H. A. Reya, prva knjiga objavljena je 1941) – tko je zapravo Čovjek sa žutim šeširom? Možda je zlikovac, no ne možemo biti sigurni. Zašto je on uopće išao u Afriku?

Mads Brugger u Ambasadoru, 2011.

Nastojao sam, koliko je moguće, utjeloviti arhetipski lik. Carl Jung imao je pravo kad je razvio svoje ideje i teorije o arhetipu. Mislim da je to što su samo po mom izgledu mogli jasno prepoznati tko sam jedan od razloga zašto se mnogi ljudi u Ambasadoru doimaju gotovo kao likovi iz crtanoga filma, kao izmaštane kreature. Već na prvi pogled mogli su vidjeti koje fantazije utjelovljujem, koje fantazije označujem. Ti su ljudi zasigurno imali iste fantazije i zbog toga sam im bio privlačan. Što će reći da su se moje ideje pokazale djelotvornima. Sve je to na kraju postalo: talentirani g. Cortzen. Zvuči pomalo kao Kurtz iz Srca tame (Heart of Darkness, 1899, roman Josepha Conrada). Cortzen je prezime mog oca. Znam da je vrlo frojdovski koristiti se očevim prezimenom kad radiš nešto zlo, ali mi se ime Cortzen sviđalo, jer zvuči pomalo zlikovački.

Proveo sam puno vremena vježbajući kako biti ambasador. Polagao sam puno pozornosti na  pojedinosti. Čitao sam knjige o diplomatskoj etiketi i dobro proučio kako npr. organizirati tzv. primanje za prijatelje – koga treba pozvati, koga treba pozvati prvoga, kako valja pozdraviti francuskoga diplomata, a kako američkoga, itd. Odlazio sam na primanja konzula u belgijsku ambasadu u Kopenhagenu kako bih upoznao i promatrao afričke diplomate, da vidim kako se drže, kako se ponašaju, kako razgovaraju. Uočio sam da im je omiljena cigareta crveni Dunhill i zato je i ja pušim u Ambasadoru. Kad su pili koktele, presavili bi ubrus u trokut i omotali ga oko čaše. Nisam posve siguran, ali mislim da je to zato što ne žele ostaviti otiske prstiju. A i nadam se da je to zbog toga. Uložio sam puno vremena i novca da otkrijem kako treba izgledati diplomatov pribor za pisanje i korespondenciju. On se u filmu vidi samo nakratko, ali je bilo važno, jer posjetnica govori puno o osobi i o njenom statusu. Nekoliko sam tjedana birao jahaće čizme koje ću nositi kao g. Cortzen, sve dok nisam naišao na odgovarajuće. Belgijske su. Trud se isplatio – afrički su me ministri nekoliko puta pitali bih li i njima mogao nabaviti takve čizme, jer su im se učinile sjajnima. U filmu nosim legendarni metalni kovčežić, obvezan rekvizit koji u špijunskim trilerima nose svi oni koji namjeravaju učiniti kakvo zlo. Naravoučenije je da nikad ne smijete podcijeniti važnost rekvizite.

Ljude nije teško zavarati, uvjeriti ih da si netko tko nisi. Kad bih vam rekao da sam aktivist Greenpeacea ili ekspert tantričkoga seksa, većina vas bi mi najvjerojatnje povjerovala. Ljudi se do posljednjeg trenutka nadaju da je čovjek ono što tvrdi da jest. Jer, prilično je ekstremno nekome reći npr.: Ne vjerujem ti da živiš od šišanja vučje dlake. No teško je snalaziti se nakon što prođeš to raskrižje lažnog predstavljanja. Kako taj lik čavrlja? Kako se nosi sa situacijama? Svega toga neprestano morate biti svjesni, a za to je potrebno puno truda. Pripremajući se, u Danskoj sam nabavio pušku i vježbao lov, jer sam smatrao da g. Cortzen mora biti lovac na krupnu divljač. Pritom sam zaradio ovu ozljedu iznad nosa. SAR se drži Shangri-laom za lovce na krupnu divljač, među kojom je i najveća vrsta gazela na svijetu koja živi samo u SAR-u. Ondje je zovu banko. Rekli su mi da banka možeš pronaći jedino uz pigmejskog tragača i to je jedan od razloga zbog kojih sam zaposlio dvojicu pigmejskih pomoćnika. Drugi je važan razlog taj da mi je otac, kad sam bio dijete, rekao kako je Mobutu imao pigmejskog vrača i da su ga se zato svi bojali. Tu važnu informaciju nisam nikad zaboravio. Ona je temelj moje fascinacije Pigmejcima koje je danas politički nekorektno zvati tim imenom. Zbilja ih volim, oni su najveće žrtve cijele te srednjoafričke priče. No nisam htio ubiti banka, ne bih mogao živjeti s tim. Nasreću, za mog boravka u SAR-u, nije bila sezona lova, tako da sam elegantno izbjegao taj pothvat.

Dobro, da sumiramo kuharicu. Mnogo je vrsta jela. Ne vjerujem da mi je preostalo puno namirnica na raspolaganju, ali je lijepo raditi s ovime što imam. Važno je razmišljati i pisati kao da je riječ o fikciji. Važno je pokušati, koliko je god moguće, vizualizirati najbolji željeni rezultat, najbolji mogući film. Što bi bila najbolja priča svih vremena? Jer se u mnogim slučajevima to doista može dogoditi. Kažu da moraš paziti što želiš, jer bi ti se moglo ostvariti. To je često istina. Postoje gotovo okultni mehanizmi uzročno-posljedičnih sila između onoga o čemu maštaš i onoga što ti donosi realnost. Vrag je u detaljima – ne podcjenjujte vrijednost rekvizita. O projektu na kojem radiš ne treba puno govoriti, jer ćeš steći dojam da si ga već napravio. I završit će kao nedovršeni projekt.

Raditi ovakav film je kao konstruirati vrlo krhku kulu od karata. Može se vrlo lako urušiti, ali u tome i jest ljepota rada na taj način. Film upravo ide u Afriku i općenito se prikazuje posvuda. O njemu su pisali u časopisu Foreign Policy. Sjajno je pročitati članak o svom filmu u takvoj publikaciji. Na internetskoj stranici diplomaticpassport.com sad piše: „Ne prodajemo diplomatska mjesta.“ Kad je film postao poznat u Liberiji, Ellen Johnson zatražila je od Danske da me uhiti i izruči. Osnovala je odbor kojemu je zadatak, tvrdi, otkriti kako je bilo moguće da steknem diplomatsku titulu. Mislim da od toga neće biti ništa, jer kad bi stvarno istražili kako je to išlo, ušli bi u trag samima sebi i kulisa bi se srušila. Jedna od osoba koje su vrlo ljute na mene je Toga Mcintosh, bivši ministar vanjskih poslova. Nakon što je film zgotovljen, Mcintosh je postao potpredsjednik ECOWAS-a, Ekonomske zajednice zapadnoafričkih zemalja, dakle, sad je na još višoj poziciji moći. Nakon prikazivanja filma  liberijski ministar informacija je u ime Toge Mcintosha održao tiskovnu konferenciju u glavnome gradu Monroviji, na kojoj je pročitao Mcintoshevu izjavu za javnost u kojoj je u 1700 riječi objasnio da je posve nevin. Ako vam treba 1700 riječi kako biste objasnili da ste nevini, to upućuje na problem, rekao bih. U međuvremenu, mediji u Liberiji počeli su češljati cijeli konzulatski red i otkrili su barem pet drugih g. Cortzena. Među ostalima, u Costi del Sol i Španjolskoj razotkriven je i njemački g. Cortzen, koji se zove dr. H. C. Matthias Anton i koji je nasanjkao europske investitore za oko dva milijuna američkih dolara. Dakle, stvarno postoje razni g. Cortzeni, a pitanje je što će biti kada takav jedan dođe u grad, jer to će se doista dogoditi.

Trenutačno zajedno s Jeppeom Rondeom radim na dugometražnom dokumentarcu koji istražuje sumnjivu smrt Antonia Quatrara. On je bio član Europske komisije zadužen za duhanske subvencije, a riječ je o prvome visoko pozicioniranome službeniku EU-a osumnjičenome za veliku pronevjeru i prijevaru. Tijekom istrage pao je kroz prozor ureda u Bruxellesu i pljusnuo na nogostup Rue de la Loi. Defenestracija je izvanredan način ubijanja, jer je teško utvrditi i dokazati je li stradali skočio sam ili je gurnut. To je početna točka naše istrage koja se oblikuje u sliku tamne strane Europske komisije i EU-a. U filmu ne igram nikoga, nemam lažni identitet. Nastupam kao ja, novinar, uz kolegu Mikaela Bertelsena. On je nešto poput Georgea Clooneyja danskog novinarstva – sve žene starije od 40 smatraju ga najseksepilnijim muškarcem na svijetu. Znači da će publika biti zadovoljna, barem u Danskoj. Pokazat ću vam najavu. Malo je sladunjava jer smo je radili za potencijalnog američkog financijera. Nadam se da će vam biti prihvatljiva.

(najava filma Tajna Quatraro/Quatraro Mysteriet)

To je bilo sve. Hvala vam što ste ostali do kraja.

Pitanje iz publike: Jeste li se ikad uplašili da će vas ubiti?

M. B.: Većinu vremena provodim u Danskoj, a živjeti u Danskoj je kao biti u programu zaštite svjedoka. Naravno da mi tako nešto padne na um kad radim film poput Ambasadora, ali nisam ovisnik o opasnostima. Ne snimam takve filmove zato da bih sebi i drugima brže-bolje ugrozio život. Razmjerno sam naivan, odnosno trudim se biti naivan i neopterećen koliko god mogu kad idem u mjesto kao što je SAR ili Liberija. U naivnosti nalazim zaštitu i utjehu. Jer kad počneš ozbiljno razmišljati o tome što se stvarno događa, postaneš vrlo paranoičan. Dobro podnosim duža razdoblja stresa i paranoje. Nema mi druge. Naravno da sam donekle zabrinut. Kad smo počeli raditi na Ambasadoru, uzeo sam u obzir da većina ljudi koje ću susresti ima puno problema o kojima ne možete ni sanjati. Gledajući iz tog kuta, nadam se da sam ja tek mali, nevažan problem. Danska je daleko od SAR-a i Liberije, tako da pretpostavljam da sam na sigurnome.

Pitanje iz publike: Kako ste financirali svoje dokumentarce?

M. B.: Crvenu kapelu zajednički su producirali Danska televizija i Zentropa. Ali bila je vrlo jeftina. Proračun Ambasadora je milijun eura, a sve je dao Danski filmski institut (Det Danske Filminstitut). Vrlo napredan Filmski institut. To je bilo vrlo lijepo od njih, jer je cijeli projekt bio zasnovan na tajnosti. Da sam javno nudio projekt u Skandinaviji i Europi, da sam išao uokolo tražeći financijera, više ne bi bio tajan. Kad sam došao u DFI ponuditi ideju, savjetnik za film Jakob Hogel smatrao je da je ideja apsolutno grozna. Kao prvo, budući da je Hogel sin danskog diplomata, ima visoko mišljenje o diplomaciji. Naravno, danski diplomati su uzoriti primjerci svoga soja. Drugo, on je antropolog specijaliziran za Afriku pa mi je rekao: U SAR-u će te pojesti za doručak. Nećeš preživjeti ni jedan sat. Ni ne pomišljaj na to. Uzvratio sam: Zašto ne bismo probali? Recimo, možeš mi dati novac da odem onamo na tjedan dana. Odjenut ću najbolje odijelo i povesti djevojku koja će glumiti moju sekretaricu, pa da vidimo. Prihvatio je prijedlog. Mislim da je pristao zato da me se riješi. Otputovao sam u SAR i ondje se pretvarao da sam poslovni čovjek, poduzetnik povezan s državom koju nisam htio identificirati. U roku od tri dana sastao sam se s ministrom rudarstva s kojim sam diskutirao o investicijama u uran. Počeli smo snimati film prije nego što sam mislio. Kad sam se vratio u Kopenhagen i pokazao Hogelu što sam snimio, morao je priznati da sve sjajno funkcionira. I uvijek ću ga cijeniti zbog toga. Svaka mu čast, dao mi je sav potreban novac. Mislim da nema puno filmskih instituta koji bi poduprli takav projekt. Tajnu Quatraro podupiru Danski i Norveški filmski institut (Norsk filminstitutt) te Danska televizija.

Pitanje iz publike: Koliko ste platili za diplomatsku titulu?

M. B.: To kažem u filmu, oko 125 000 dolara. Ako vam prodavači diplomatskih titula ponude diplomatsku titulu za manje od 100 000 dolara, znači da su varalice. Dakle, mora stajati najmanje 100 000 dolara. Kad pogledate Ambasadora, možda ćete se pitati što se dogodilo s dijamantima. Nakon što mi je moj poslovni partner Dalkie Gilbert predao dijamante, otišao sam do sirijsko-armenske draguljarnice i prodao ih. Nisam puno dobio za njih, jer su i draguljari imali isti problem kao i ja – nisu imali dozvolu, niti su mogli doći do potrebnih dokumenata. Novac sam poklonio Pigmejcima, da ga eventualno ulože u tvornicu šibica, ali toga nema u filmu, jer se nije uklapalo u karakter. Bio sam zločesti ambasador i nisam mogao odjednom učiniti dobro i pošteno djelo.

*** ***