22. DANI HRVATSKOGA FILMA
(Zagreb, 15–21. travnja 2013)

Pucanj u prazno

Uz program eksperimentalnog filma

Već je prvi festivalski program nakon svečanog otvorenja 22. DHF-a pokazao kako hrvatska eksperimentalna scena puca u prazno. U mješovitoj konkurenciji od dva igrana, dva namjenska, animiranog, dokumentarnog i glazbenog spota, našla su se i dva po mnogočemu slična eksperimentalna naslova. Slični po umnožavanju ili ponavljanju jedne te iste scene, zatim po figurama ptica koje se pojavljuju u tim kadrovima te krajnje nerazumljivim ishodima. Naime, u oba je slučaja dekonstrukcija slike na velikom ekranu bila jedinom svrhom – napor bez ikakve smislene perspektive. Slučaj Mire Manojlovića (Charlie, volim te!, 4 min., Kino klub Zagreb, 2012) neodoljivo podsjeća na mehaniku Martina Arnolda, austrijskog mahera u tom području koji je, usput rečeno, dobro upućen u psihološki učinak found footage materijala u trenucima kada ga tjera naprijed ili vraća unatrag. Njegovu je pedantno razrađenu mehaniku najčešće crno-bijelih snimaka zagrebačka publika mogla vidjeti potkraj prošle godine u dvorani Gorgona (MSU) u sklopu Festivala nevidljivog filma, šestog po redu. Ili kao dio galerijskih instalacija u Klovićevim dvorima.

Manojlović je pticama proštepao kratku sekvencu u kojoj poznati džezist Charlie Parker prima neki (zagonetan) dar. Ptice su vjerojatno bile u funkciji glazbenikova nadimka (Bird). Međutim, ni njihova nazočnost tijekom šetanja snimke naprijed-natrag nije utjecala na drugačiji (zagonetan) profil američkoga džez-saksofonista. Niti je u medijskom smislu Manojlovićev naslov otvorio prostor prema Birdovim glazbenim figurama. Ništa više ni manje nije odradio drugi naslov u noći otvorenja festivala (Displacement, 7 min., Rikšafilm, 2012). Liliana Resnick je više od sedam minuta umnažala žensku glavu azijatskih crta lica, okretala je u svim smjerovima i preklapala, tu i tamo su kroz nju letjele neke ptice, međutim u konačnici se ništa značajno nije zbilo. Niti je žensko lice u psihološkom smislu proizvelo dramatičan (zagonetan) učinak niti je umnožavanje proizvelo uzbudljivu priču o jednoj osobi s tisuću lica ili različitih karaktera. Drugim riječima, oba su se obrasca utopila u vlastitoj mehanici.

Charlie, volim te!, M. Manojlović

Ništa bolje nije ponudio jedan jedini program eksperimentalnih filmova u konkurenciji. Za razliku od spomenuta dva naslova, eksperimentalni je utorak (drugi dan festivala) ostavio lošiji dojam. Prije svega zbog naslova koji se tu nikako nisu smjeli naći – Priča za laku noć (19 min., Quadrum film + video, 2013) Vlade Zrnića ili Contrada (11 min., Matija Debeljuh, 2012) Matije Debeljuha. Prvi bi se bolje snašao u igranoj konkurenciji, dok je drugi – uz malo natezanja – također mogao ući u isti koš. Kako drugačije okarakterizirati nategnutu plesnu figuru u pustoj šumi? Filmovi su blizanci i po okolnostima u kojima dva lika – žene u oba slučaja – glume vlastite paranoje. U Zrnićevu slučaju to je pusti vlak, u Debeljuhovu pak pusta šuma. U Priči za laku noć sporadično se pojavljuju neki likovi, no oni su u funkciji ideje o vlaku duhova u kojem polusnena žena na dramatičan način proživljava noć u kupeu. Uvrstivši ih među eksperimente, selekcijska je komisija zapravo poništila oba naslova. Posebno se to odnosi na Zrnićev naslov, dok je Debeljuhov ples u šumi filmski slučaj o kojem bi se dalo raspravljati. Naime, gotovo svi plesni filmovi prikazani na prošlim festivalima u zagrebačkom SC-u obvezno su uvrštavani u kategoriju eksperimenta. U većem postotku bila je riječ o nekom obliku alegorije koja veze nema s medijskim istraživanjem filma. Prije će biti riječ o crticama u duhu dokumentarnog ili igranog filma. Malo je toga u plesnim komadima u festivalskoj prošlosti išlo na dušu filmskog eksperimenta. Ove je godine u dokumentarnu sekciju uvršten Hram (20 min., Kino klub Zagreb, 2012) redatelja Ivana Vukovića o breakdance-plesačima u zagrebačkom Oktogonu. Doduše, od plesnih točaka ili vježbanja gotovo ništa, samo priče protagonista koji se iz različitih gradskih smjerova približavaju kultnom mjestu u srcu Zagreba. I taj bi naslov, sudeći prema redateljskoj koncepciji, mogao biti uvršten u eksperiment s plesom. Samo zbog činjenice što u priči o alternativnoj plesnoj sceni nema aktivnih izvođača, ne računajući pritom plesne sekvence u suženom okviru na odjavnoj špici.

Animirana Fronta (10 min., Milva film i video, 2011) u režiji Gorana Škofića također je jednom nogom u koreografiji. I taj je krajnje jednostavan i predvidljiv filmski trik sve drugo nego li eksperiment koji bi se trebao prikazivati na velikom ekranu prostranog kina u SC-u. Njegov galerijski okvir je toliko očit da mu je festivalska aktivnost u znatnoj mjeri ugrozila ili čak poništila vrijednost. Selekcijska komisija morala je prepoznati drugu stranu umnožavanja istih likova koji stupaju. U kinodvorani se možda i neće pokazati eksperimentom ono što se naoko čini da je poput filmskog eksperimenta. Fronta likova iz ptičje perspektive djeluje poput vježbe što je, sudeći prema cjelokupnom repertoaru 22. DHF-a, općenito bila karakteristika hrvatske jednogodišnje produkcije. Najvećim dijelom sastavljene od kratkog metra (plus dva dugometražna naslova u dokumentarnoj sekciji).

Amnezijak na plaži, D. Barić

Predstavljajući film More šumi, val se pjeni (6 min. Kinoklub Split, 2013) sam autor Natko Stipaničev govorio je o "vježbanju dokolice". Elektronički miks šaranja i popratnih šumova doista djeluje poput vježbe, bez namjere da se eksperimentalan klišej koristi kao alat za nešto drugo. Autor je barem priznao ležerno stajalište za razliku od redateljica koje su vrlo ozbiljno tumačile projekte bez razloga – Fatalna greška kralja Mide (2 min., Marina Burolo, 2012) Marine Burolo ili Promjena Dijane Protić (11 min., Sintoment, 2012). Čak je dvadesetominutni pobjednik u toj sekciji Amnezijak na plaži (23 min., Bonobostudio, 2013) Dalibora Barića ostavio dojam kompleksnije vježbe s elementima psihodelije. Premda je prešao bodovnu granicu za nagradu Oktavijanprema glasovima filmskih kritičara i premda je eksperiment usmjerio, nastojeći ispričati futurističku priču o zaustavljanju života i prebacivanju pojedinačnih sudbina na drugu frekvenciju, Barićev laboratorij jest konfuzan, no u svakom slučaju nudi perspektivu onemoćalom hrvatskom filmskom eksperimentu.

Željko Kipke