22. DANI HRVATSKOGA FILMA
(Zagreb, 15–21. travnja 2013)

Previše minuta za ljutnju, dovoljno za uspjeh

Uz program animiranog filma

Animiranofilmska produkcija koju smo ove godine imali prigodu vidjeti na Danima hrvatskoga filma, a prigode će još biti u jesen na Festivalu hrvatske animacije, na prvi pogled nije donijela osobita osvježenja, ali je bez sumnje pokazala kako kvalitativni kontinuitet postoji. Isto tako je pokazala i raznolikost u tehnikama i autorskim pristupima pa smo vidjeli filmove nastale klasičnom, računalnom i stop-animacijom te one napravljene različitim i uglavnom uspješnim kombinacijama. Autori su donijeli i narativne i apstraktne filmove pa je raznovrsnost ono čime bi se ponajprije mogla opisati trenutačna produkcija animiranoga filma.

No prvi pogled po pitanju svježine može zavarati, jer zgusnuti program nije bio osobita sreća za publiku, a vrijednost četrnaest različitih svjetova lako se izgubila u stotinjak minuta programa kojem je prethodilo predstavljanje autora. Možda manje jest više i možda je selekcija trebala biti oštrija, jer kolege bi kolegama vrlo rado odbili film iz različitih razloga, primjerice zato što je za djecu ili im estetika nije po volji ili naprosto zato da se više dužne pozornosti posveti njihovu uratku. Gunđalo se na sve, pa tako i na trajanje programa. Međutim, ove je godine na natječaj pristiglo manje filmova i bilo je moguće napraviti samo jedan blok, za razliku od prošle godine kada je filmova bilo više pa su se mogla napraviti dva bloka pristojnog trajanja. Stoga, kako god se to čudnim činilo, ovogodišnja je selekcija bila daleko oštrija.

Fliper, D. Vidačković

Razlog malo dužeg uvoda je i osobne prirode, koja je prije svega probuđena nerazumijevanjem i potpunim izostankom blagonaklonosti prema kolegama, odnosno autorima koji su predano i pošteno odradili svoj posao i čiji će se filmovi zavrtjeti, odnosno već su se zavrtjeli na svjetskim festivalima. Nekima od njih je već pošlo za rukom osvojiti i nekoliko nagrada i još jednom javnosti (nažalost samo) pripomenuti kako je animirani film najnagrađivaniji filmski rod unutar hrvatske kinematografije.

Gledatelja koji očekuje narativnost i jasnoću na prvu film Fliper (7 min., Bonobostudio, 2012) Darka Vidačkovića mogao je vrlo lako zateći nespremna te ga čak i uzrujati, jer "to su neke kockice i nešto". Međutim, upravo je Fliper unutar samo mjesec dana zgrabio dvije nagrade na festivalima u Stuttgartu i Teplicama. To nam ponajviše govori o ukusu publike i njezinoj vezanosti uz poimanje tradicionalnoga pripovijedanja i filmove koji sve karte odmah rasprostiru na stol, a Vidačković, koji je već sa svojim diplomskim, a narativnim uratkom Mobitel mania (2008) okusio priznanje, posegnuo je na drugu stranu. Ondje gdje je jednako važno i ono što se vidi i ono što se ne vidi. Vidačković nije površan i zna u svoju korist okrenuti i zvuk i vrijeme, sposoban je osjetiti ritam ili, bolje rečeno, otkucaje svojih blinkajućih kockica i dizalica. On tako doslovno konstruira sliku, ali i priču koje samo prividno nema. Ona se kotrlja poput sjajne i uvijek prebrze loptice koju gravitacija vuče u nikad dovoljno usko ždrijelo pred kojim je pokušavaju dohvatiti Scila i Haribda, ali u ovom slučaju ne da je progutaju, već da je ispale što dalje. To je film kojem ime rijetko skladno pristaje. Publika mu nije bila sklona, no čini se kako struka ima sluha.

Ni film Finili su mare bali (9 min., ALU, 2012) Natka Stipaničeva nije ostvarenje koje bi ljubitelje crtića dovelo u stanje ekstaze, no riječ je o punom animiranom filmu koji je na koncu osvojio nagradu Oktavijan za najbolje ostvarenje u konkurenciji. Mišljenja struke i publike se razilaze, jer kritika gleda drugačijim okom i u filmu ne traži (samo) zabavu, štoviše ona joj nije uopće nužna. Finili su mare bali ima drugu kvalitetu, a ona se očituje u meditativnosti i, ovoga puta, u sporom, kotrljajućem, gotovo mantričnom ritmu. Stipaničev je, a to svakim njegovim novim filmom postaje sve očitije, ćutljiv autor sklon promišljanju i socijalnim temama, odnosno kritici koja pokušava skrbiti nad sadašnjošću i budućnošću svijeta s kojim smo srasli, na žalost zajedno s metastazama društva (što je bilo vidljivo i u njegovu ranijem filmu Dragi Keno, 2011) ili, bolje rečeno cijele, civilizacije koja neumitno, ali vrlo ugodno putuje prema dnu. Film je napravljen računalnom animacijom, bez previše cifranja, ali dovoljno pedantno i stilski prihvatljivo da bi kontemplativna narativnost došla do čvrstog i jasnog izraza.

Finili su Mare bali, N. Stipaničev

S druge strane, Manuel Šumberac koji se ovaj put predstavio filmom Mehaničko srce (9 min., ALU, 2013) pridao je mnogo više pozornosti teksturama i oplemenjivanju 3D-a koji, ako mu se ne pristupi na pravi način, može ostaviti dojam praznjikavosti, te je na taj način postigao da film u tom segmentu izgleda sjajno. Međutim, ostaje dojam kako taj narativni film u kojem tvorac svoje srce daje lutki, a to je sve što se u njemu dogodi, nema onu nužnu pripovjednu uzbudljivost i neizvjesnost pa na koncu, unatoč golemom trudu, sjajnoj animaciji i pristupu, nekako razočarava. Možda baš zato što je sve ostalo tako dobro. Ipak, Šumberac, kao i Stipaničev i Vidačković, mladi su autori od kojih struka očekuje mnogo i koji bez zadrške nailaze na pohvale. S razlogom.

Nije nedostajalo ni autora koji su se predstavili svojim prvim filmovima. Njihovo pojavljivanje bilo je i više nego uspješno. Tako ona prvopogledna, pa tako i ishitrena konstatacija o nedostatku svježine vrlo lako gubi svoj smisao. I ne samo da su debitanti napravili dobre filmove nego su se svaki na svoj način nametnuli animiranofilmskoj javnosti, a s druge strane lako su pronašli i put do publike. Jedan od tih filmova dotaknuo je i ocjenjivački sud pa je Grand Prix otišao upravo debitantskom ostvarenju Bla (8 min., Kreativni sindikat/Zagreb film, 2013) Martine Meštrović. Zabavno u svemu tome je kako se glavna nagrada Dana od ove godine preimenovala u Surogat (kao posveta jedinom hrvatskom dobitniku Oscara) pa je tako upravo animiranom filmu pripala čast da bude njen prvi dobitnik.

Bla je po svemu klasičan, ali opet vizualno vrlo uzbudljiv, treperav i živahan animirani film koji spaja tradiciju Zagrebačke škole crtanoga filma sa suvremenim težnjama u animaciji. Riječ neočekivano bila je jedna od najčešćih u kratkoročnim i površnim analizama dnevnofilmskih kritičara kroničara, no ocjenjivački sud kliknuo je upravo na kombinaciju tradicionalnoga i suvremenoga. Meštrović se poigrala, odnosno uputila kritiku obrazovnom sustavu kojemu nažalost prvotna želja nije naučiti, nego uniformirati, ne dajući pojedincu da se razvija na područjima u kojima bi bio jak, nego mu crpiti energiju trošeći ga ondje gdje je slab. Umjesto da  se razvijamo i svoje talente stavljamo u službu svoje okoline koliko god ona široka bila, moramo se pokoriti sumnjivom jednoumlju koje za sve ima isti recept bez obzira na povijest bolesti ili budućnost zdravlja, iako su na kraju tog obrezujućeg obrazovanja, kojim se nanosi uz nužno dobro i mnogo lošeg, opet neki jednakiji od drugih. U filmu Bla svi su jednaki barem do onoga dijela do kojega seže njegova poruka. Dalje nam je prepušteno na vlastitu spoznaju svijeta.

Bla, M. Meštrović

Tomislav Šoban, također debitant, sa svojim filmom Najmanji (16 min., KKZ, 2013) nije išao u smjeru kritike, već propitivanja medija i naracije. Po mnogima, a to uključuje i struku i publiku, ponajbolji animirani film u natjecanju, zapravo je eksperimentalni uradak koji na žalost autora nije ušao u natjecanje eksperimentalnog filma već se pojavio u animiranofilmskome natjecanju. Ocjenjivački mu je sud dodijelio Posebno priznanje za inovativan pristup filmskim rodovima. Napravljen je najvećim dijelom tehnikom stop-animacije, ali i senzibilitetom koji iz njega izbija to je po svemu animirani film, iako u konceptu on zaista jest eksperimentalni. Tako nema sumnje da će ga prigrliti i oni festivali koji su posvećeni animaciji, kao i oni usmjereni eksperimentu, ali i festivali kratkoga filma. S naratorom i bez ikakvih likova, s jedinstvenom atmosferom i toplinom kakva nije tako česta u animaciji objekata, Šoban je napravio rijetko lijep film i pokazao važnost i nužnost igre.

Filmom Fibonaccijev kruh (8 min., Zagreb film/Petikat, 2012) debitirao je i Danijel Žeželj, u krugovima poznavatelja i ljubitelja stripa, nedvojbeno jedan od najupečatljivijih svjetskih autora. Kao i u slučaju njegovih stripova, i film je zadržao iznimno visoku estetiku i poetičnost. Fibonaccijev kruh djeluje poput animirane pjesme koja se jednako osjeća kao što se i vidi, topla i zamamna, friška i mirisna, ravno iz pećnice. Poznavatelji njegova stripovskoga rada sjetit će se kako je Žeželj već i prije pekao peciva i hljebove u obliku leptira, pokraj visokih dimnjaka i satova koje je trebalo razbiti da bi sužanjski okovi pali i kako bi se poletjelo tamo gdje su snovi. Svaki kadar bio je i ostao malo remek-djelo, a svaka tabla stripa preplavljujući doživljaj koji istodobno uljuljkava i razbuđuje, spušta i uznosi, ali samo daje, neiscrpno, bez ikakva oduzimanja. U animiranom filmu taj vrhunac još nije dosegnuo, no uz predanost koju posjeduje u vremenu koje dolazi očekujemo mnogo.

Fibonaccijev kruh, D. Žeželj

I kad se već spomenuo strip, vrijeme je i za još jednoga, malo starijeg, ali nimalo manje uzbudljivog autora. Riječ je o Krešimiru Zimoniću koji je u Zlatkinim žutim minutama (15 min., Zagreb film, 2013) donio priču o svojoj vječnoj ljubavi i neugaslom nadahnuću – Zlatki. Tko je nije susreo ili ima previše ili ima premalo godina. Ta djevojčica-djevojka rasla je skupa s mnogim naraštajima na njihovu obrezujeće-obrazovnom putu i pružala ono čega je tada, ali i sada, nedostajalo, a to su snovi. Zimonić je mnogo odsanjao sa svojom Zlatkom, a ona je sanjala sa svojim čitateljima i čitateljicama. Bio je to jedan od rijetkih stripova koje su podjednako voljeli i dječaci i djevojčice. Kao i Žeželj, ali malo ranije, i Zimonić je razvio vlastiti poetični stil koji je vješto plesao između slike i riječi, biranih stihova i prekrasnog opsesivno sitničavog crteža. U animiranom filmu i jedan i drugi isključili su riječi, ali crtež je ostao netaknut i prepoznatljiv među stotinu tisuća drugih. To je posebnost i to je ono što hrvatske autore, animaciju, pa i strip, čini traženim u svijetu. S jedne je strane to snažni i čvrsti stilski izričaj, a s druge strane toplina i poetičnost. Zlatkine žute minute svoju publiku imaju, a festivali će se očitovati.

Na Danima su još prikazani filmovi Drveni neboder (9 min., Igubuka/Školska knjiga, 2013) Ivane Guljašević koja je nastavila svojim utabanim putem na kojem dobiva dječji pljesak i nenaklonost struke, zatim Skriveni talent (6 min., Zagreb film, 2013) Mirana Miošića, lijepo animirana priča o mačku koji ne zna pjevati, također film za niži osnovnoškolski uzrast. Prikazan je i vrlo vrijedan i, unatoč nešto mračnijem ozračju, estetski poželjan film Transecho (9 min., Zagreb film/ALU, 2012) Nikole Radovića, koji je prošle godine zavrijedio biti u natjecanju festivala u Annecyju te Banja sv. Ivana (3 min., ALU, 2012) Tee Stražičić koji podsjeća na špice iz najboljih dana MTV-ja, dok je još nešto i vrijedio. Uz njih su svoje mjesto našli i Cura koja je voljela bajke (4 min., Kinorama, 2013) Čejen Černić, zabavna priča o ljubavi, zatim jednominutna parodija Crvenkapica, još jedna (1 min., Bold studio, 2012) Ane Horvat te stop-animacijska igra lutkama Katrin Novaković Iz dubine (7 min., UMAS, 2013)

S obzirom na to da je uvod u tekst bio, kao i ovogodišnji program animiranoga filma na Danima (pre)dug, kraj će biti kratak. Najkraći.

Božidar Trkulja