22. DANI HRVATSKOGA FILMA
(Zagreb, 15–21. travnja 2013)

Prostori manipulacije i autentičnosti

Uz program dokumentarnog filma

Nagrađeni dokumentarni filmovi nedavno završenog 9. ZagrebDoxa – Međunarodnog festivala dokumentarnog filma – provocirali su pitanje koliko su dokumentarci uopće dokumentarci. I među nagrađenim filmovima međunarodne konkurencije, i među laureatima Regionalne konkurencije, u oči su upadali glumljeni, uprizoreni i stilizirani segmenti filmova.
Uljez (The Imposter, VB, 2012) Barta Laytona, triler o nestanku maloljetnika, bio je standardna dokudrama sklopljena od intervjua s akterima događaja i igranih dijelova. Brazilska Elena (2012) Petre Coste i bugarsko-švedska Cvetanka (Tzvetanka, 2012) Youliana Tabakova bili su pak iznimno lirični dokumentarci, na granici igranog i eksperimentalnog filma. Umjesto dokumentarne objektivnosti oba je filma karakterizirala prije svega autorska subjektivnost, izražena stilskom osebujnošću i igranim segmentima filma.

U Cvetanki nije bila riječ samo o igranim prizorima koji su ilustrirali biografiju Cvetanke Goševe, liječnice koja je preživjela tri politička režima. U filmu se poput refrena ponavljao kadar u kojem baka ulazi na zatvorenu scenu s umjetnim cvijećem, dok u pozadini sviraju primjerice White Stripes. I Elena, obiteljski dokumentarac o samoubojstvu sestre, imao je neke izrazito naglašene, nedokumentarne prizore: recimo ofelijski prizor pokojne djevojke kako s majkom i sestrom pluta vodom posutom cvjetnim laticama.

Ni bakica koja šeće među umjetnim cvijećem dok gitara Jacka Whitea zavija poput mačke obješene na bodljikavoj žici, ni romantični prikaz plutajućih mrtvih i živih ljepotica dvaju naraštaja, s dokumentarnim, naravno, nije imao nikakve veze.

Nedokumentarnost je na neki način bila i temeljno određenje američke Kudzu loze (kudzu Vine, 2011) Josha Gibsona. Pobjednički film međunarodne konkurencije bio je vizualno toliko ekstravagantan da naslovnu vinovu lozu u filmu crno-bijele, primitivne fotografije, nismo mogli dobro ni vidjeti. Za potpunu informaciju o kakvoj se biljki radi moralo se posegnuti za Wikipedijom.

Presuda, Đ. Gavran

Presuda (10 min., Pipser, 2012) Đure Gavrana, hrvatski film nagrađen u programu regionalne konkurencije ZagrebDoxa, nije naizgled bio dio tog trenda brisanja granica između dokumentarizma i drugih filmskih vrsta. Riječ je o školskom dokumentarcu, lapidarnog režijskog koncepta i važne društvene teme. Đuro Gavran ušao je s kamerom među ljude koji su na zagrebačkom Trgu bana Jelačića čekali izricanje prvostupanjske presude hrvatskim generalima. Politička eksplikacija događaja stavljena je u drugi plan, mahom u zvuk filma, a u prvome su planu lica ljudi i njihove reakcije.

Naizgled, riječ je o jednostavnom dokumentarizmu, gotovo pa reportažnom, iako informativno nedorečenom i vizualno klaustrofobičnom. No iza njegova koncepta krije se prikrivena propagandna medijska matrica. U doba rata, 1990-ih, sve televizije zaraćenih strana u svojoj su se propagandi koristile Ejzenštajnovim montažnim atrakcijama. Slike stradavanja, eksplozija i rušenja montažno su se kombinirale s kadrovima uplakanih i prestrašenih lica, stvarajući emocionalnu napetost i dojam stradavanja naših. U Presudi je Gavran perpetuirao taj koncept. Hašku presudu pratimo isključivo kroz lica okupljenih i njihove reakcije. U izboru snimljenih i montiranih portreta postoji autorska selekcija, no lica bi trebala prikazivati iskrene i nepripremljene emocije. Međutim iza te istinosti krije se najrudimentarnija propagandna šasija. Gavran citira televizijsku ratnu propagandu, stavljajući naglasak na emotivnu manipulaciju, a ne na dokumentarnu objektivnost prizora. Pritom i pretjeruje. Klasična propaganda trudila bi se sačuvati privid objektivnosti i informiranja, diskretno ubacujući kadrove s povišenim emocijama. Kod Gavrana privid objektivnosti i informativnosti nestaje i ostaju samo emocije.

Presuda je ujedno i jedan od najzanimljivijih filmova dokumentarnog programa 22. DHF. Nakon izvanredne prošlogodišnje selekcije – u kojoj su iskočili Blokada Igora Bezinovića, Nadzorna kamera Željka Kipkea, Zemlja znanja Saše Bana, Oblak Miroslava Sikavice, Bosanoga (sasvim slučajna smrt) Morane Komljenović, Nije ti život pjesma Havaja Dane Budisavljević, 25. sat Tomislava Mršića, Nije bilo vitra Mejre Mujičić, Nike Radić i Marine Viculin, Veliki dan Đure Gavrana, 20 dana na Tibetu Silvestra Kolbasa i Terasa Sanje i Vedrana Šamanovića – ovogodišnje berba bila je znatno mršavija.

U žanrovskome smislu selekcijom su dominirali glazbeni dokumentarci: Hrvatska rapsodija: Maksim Mrvica (52 min., Žana Bajić, 2012) Brune Bajić, gotovo pa službena biografija šibenskoga crossover pijanista, Jazz Apartment (42 min, Akademija svega, 2012) Biljane Čakić-Veselič, prikaz festivala u Balama, i nešto zanimljiviji Kries 50:50 (30 min., HRT, 2012) Marka Dimića, dokumentarac o brightonskoj svakodnevici frontmena grupe Kries (nekadašnjeg Legena). Zajednička ovim glazbenim doksima je ideologizacija uspjeha, odnosno romantizacija glazbe kroz opća mjesta poput "oslobađanja duše", "oslobađanja energije", "traženja pravog puta", itd. Pritom je zanimljivost glazbenika i glazbe obrnuto proporcionalna stupnju ideologizacije glazbe, uspjeha i načina života.

U kategoriju pak filmova koji su propagirali određeno mjesto i način života mogu se ubrojiti Brda 21000 Split (61 min., Artizana, 2012) Silvija Mirošničenka, portret muškog plemena koje kroz priče o Hajduku, nasilju i kriminalu, ideologizira svoju radničku četvrt i mitologizira Split kao tzv. ludi grad. Na vrhuncu te demonstracije naše kulture muškarci Brda okupljaju se pred kamerom s bengalkama i pivskim bocama u rukama, pjevajući navijačke pjesme u gotovo pa političkoj manifestaciji zajedništva bez žena, i uopće, bez drugih Drugih (sugrađana, navijača, i ostalih).

I Am Nobody, B. Matejčić, N. Urumov

Propagiranjem svog načina života i svog mjesta bave se i likovi Punog kufera (43 min, ADU, 2013) Tomislava Jelinčića. Urednik RTL-a snimio je film o bjeguncima iz grada koji su utočište pronašli u hipijevskoj zajednici sela Blatuša. I dok Mirošničenko ne propituje niti ironizira svoje muškarce, Jelinčić – nagrađen kao najbolji debitant – dobrohotno naznačuje probleme koji postoje u ruralnom, izvankapitalističkom raju kućica od blata, slame i drva. Neki blatušanski hermiti posvećeni su radu, neki odbijaju rad, poneki propituju poželjnost otvorenosti zajednice, otkrivaju se i međusobni konflikti, a kod nekih sugovornika osjeća se zamjetna napetost ili jednostavno naglašena ideologizacija vlastita životnog odabira.

Sličnu tematizaciju načina života, odnosno pronađenog života nudi i Ne mogu biti bez obaveze (10  min., Media dizajn, 2012) Dragice Posavec, film o ratnom veteranu koji je sebe pronašao u pčelarstvu i lovu. A dramatični pokušaji nalaženja novog života tema su i dokumentaraca Hrvoja Mabića o djevojkama iz stambene zajednice (Alisa u zemlji stvarnosti, 26 min., Fade In, 2012) i mladićima iz popravnog doma (Na rubu, 30 min., Fade In, 2012). Na kraju, među filmove o pronađenom životu i našem načinu života možemo uvrstiti i Teatar Chaplin: tragikomedija u četiri čina (71 min., Okodoko, 2012) Zorana Kreme, film o osnivaču i ravnatelju romskoga teatra (nagrađen Oktavijanom za dokumentarni film).

Vratimo li se na propagandnu matricu iz Presude – i glazbeni dokumentarci i Brda 21000 Split, a donekle i Pun kufer, Ne mogu biti bez obaveze pa i Teatar Chaplin u nekoj su mjeri propagandni fabrikati. Njihov cilj nije predstaviti određenu osobu, koliko stanovitu ideju koju ona predstavlja: ideju uspjeha, kvartovske identifikacije, odbacivanja nametnutog načina života, pronalaženja vlastita puta, ideju prirodnog načina života ili jednostavno ideju glazbenika i umjetnika.

Pitanje pritom jest koliko tim provođenjem ideje pojedini dokumentarci prikrivaju, a koliko prikazuju. Vidimo li sve ili vidimo samo ideju? Jesu li primjerice naznake kriminala, nasilništva i šovinizma u filmu Brda 21000 Split samo anegdotske nepodopštine radničke četvrti, posljedica osebujnog lokalnog mentaliteta i začin ludog grada ili se iza uređene i uljepšane slike krije i nešto drugo, što film želi prikriti ili preraditi.

Zanimljivo je da se upravo na prikrivanju također temelji koncept i poetika filma I Am Nobody (15 min., Restart/Zavod Voluntariat/Omladinski centar Ck3, 2012) Barbare Matejčić i Nine Urumov, uz Presudu najupečatljivijeg dokumentarca selekcije. Autorice su u Prihvatilištu za tražitelje azila u Kutini i u hotelu Porin u zagrebačkim Dugavama snimile životne priče imigranata, u medijima poznatih zbog negodovanja lokalnog stanovništva zbog njihove nazočnosti u zajednici. No umjesto standardnog intervjua, kamera snima samo ruke imigranata, a njihovu životnu priču sažimaju stvarčice koje su uspjeli sačuvati (ili bez kojih su putem ostali) – sačuvana fotografija, prsten, nadsuknja, Biblija s markerom, izgubljena fotografija koja se sada čuva u sjećanju...

Sama, Z. Jurić

I Am Nobody ne radi od imigranata otvoreno političko pitanje. Ne osvrće se na netrpeljivost lokalne zajednice. Ne sentimentalizira njihove sudbine. Ne iznosi podrobno njihova stradanja. Njihove slučaje. Čak ni ne prikazuje njihova lica... A opet postiže pun efekt. Odbacujući uobičajene reportažne i propagandne postupke, autorice su snimile potresan i autentičan film: ujedno i depersonaliziran i izrazito intiman. Paradoksalno, u filmu Barbare Matejčić i Nine Urumov mogli smo vidjeti ljude i njihove priče, premda nismo vidjeli nijedno lice.

U dokumentarnoj selekciji 22. dana hrvatskog filma deseci lica govorili su nam o svojoj glazbi, svom načinu života, svom djetinjstvu, svom kvartu, svom povijesnom svjedočanstvu. Od Maksima Mrvice, jazz-glazbenika, etno glazbenika, muškaraca s Brda, blatušanskih bjegunaca, djevojaka i mladića iz popravnih domova... pa do važnih povijesnih svjedočanstva i psiholoških profila Alfreda Pala i Jove Kapičića u filmu Goli otok (51 min., Art De Facro, 2012) Darka Bavoljaka.

U filmu Dvije peći za udarnika Josipa Trojka (32 min., Petnaesta umjetnost, 2012) Gorana Devića, o svojoj nam je radnoj etici i životnom nazoru govorio naslovni udarnik, a još i više o povijesti Željezare Sisak govorila nam je stara visoka peć, demontažu koje film dokumentira. Na kraju, o dječjim strahovima govorila nam je djevojčica koja ostaje sama kod kuće s kamerom, u vrlo dobro zamišljenom filmu Zvonimira Jurića Sama (15 min., HRT, 2012).

Taj facebook dokumentarne selekcije priča je o povijesti i sadašnjosti, historijskim dramama i osobnim dramama – od karizmatičnog golootočkog logoraša Alfreda Pala do upečatljive Jurićeve djevojčice s uključenom kamerom u mraku. Ali i priča o dokumentarnom i nedokumentarnom, propagandi i manipulaciji, prikrivanju i razotkrivanju. Mogli bismo reći, priča o filmovima koji nas pokušavaju navući na led i onima koji nas upozoravaju na sklizavicu kao što je to slučaj u šarmantnom filmu Luke Čurčića Ne vjeruj nikome (3 min., KKZ/ADU, 2012), u kojem autor upozorava večernje prolaznike na poledicu na Savskom mostu.

U toj tematizaciji manipulacije dokumentarnim, poput prvog i zadnjeg slova abecede stoje dva najzanimljivija filma selekcije: Presuda u kojoj nas autor upozorava na sklizak teren manipulacije emocijama i I Am Nobody koji nam pokušava posredovati posve ogoljelu ljudsku dramu. Naizgled je riječ o dvama potpuno različitim filmovima: u Presudi ne vidimo gotovo ništa osim ljudskih lica, u I Am Nobody ne vidimo ništa osim ruku. Presuda nam kroz lica otkriva manipulaciju, a I am nobody kroz odsutnost lica autentične portrete. No oba se temelje na redukciji. Oba filma pokušavaju posredovati emocije. I oba filma na svoj način propituju prostore manipulacije i prostore autentičnosti dokumentarnog filma.

Dragan Jurak