22. DANI HRVATSKOGA FILMA
(Zagreb, 15–21. travnja 2013)

Širenje tematskoga dijapazona

Uz program igranog filma

Hrvatski kratki film, poglavito igrani, već se nekoliko godina diči visokom razinom kvalitete i inventivnosti ostvarenih unutar skučenih okvira, a o tome da općenito iznadprosječni dometi domaćeg kratkiša nisu tek fantazma ovdašnjeg navijača ovdašnje sedme umjetnosti, svjedoči primjerice velika zastupljenost hrvatskih filmova posljednjih godina na filmskom festivalu u Oberhausenu. Za nedavna boravka u Zagrebu, selektor oberhausenskog programa Olaf Moller potvrdio je da to nije slučajno, dometnuvši kako imamo ponajbolju produkciju na ovim prostorima, mada pritom nije precizirao koji su to "ovi prostori".

Na ovogodišnje Dane hrvatskoga filma, što su se po običaju održali u zagrebačkom Studentskom centru, prijavljeno je 287 filmova, od čega su izbornici – stručnjakinja za filmsku glazbu Irena Paulus, redatelj Daniel Kušan te filmski kritičar i autor animiranih filmova Božidar Trkulja – u natjecateljski program uvrstili njih 106.
Kako sami izbornici rekoše na tiskovnoj konferenciji, zadaća je bila zahtjevna, ne zbog toga što je bilo teško odlučiti koje radove uvrstiti, nego zbog toga što je bilo teško odlučiti koje od njih lišiti mogućnosti da se natječu za nagrade. Nije, dakako, ni osobito primjereno ni pošteno prigovarati članovima komisije zato što su izabrali ovaj, a izbacili onaj film, jer gabariti programa i satnice Dana toliki su koliki jesu i u njih se može uvrstiti onoliko filmova koliko stane. Ipak, s obzirom na to da su neki od filmova što nisu prošli selekcijski filter prethodno javno prikazani na primjerice Zagreb Film Festivalu ili na Reviji hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva, nemoguće je ne primijetiti kako su iz konkurencije 22. DHF-a izostavljena ostvarenja koja poprilično nadmašuju poneke filmove što su dobili prolaz. Neuvršteni naslovi poput Amatera (7 min., ADU, 2012) Luke Čurčića, Dupenca (Blank, 2012) Tomislava Šestana, Pričaj sa mnom (10 min., Blank, 2012. Daria Juričana i Freda (13 min, ADU, 2012. Gorana Ribarića, nedvoumno su oblikovani zaokruženije i usredotočenije te osmišljeni inventivnije od u konkurenciju propuštenih ostvarenja kao što su Dostava (15 min., HFS, 2012) Hani Domazet, Holly (20 min., ADU, 2012) Silve Ćapin ili Putovanje (13 min., ADU, 2012) Lukše Benića, djelca koja nipošto nisu loša, no koja više ostavljaju dojam vježbanja, savladavanja i traženja izraza, negoli vladanja njime.

Balavica, I. Mirković

Odluke izbornika možda valja sagledati i kao nastojanje da javnosti predstave ostvarenja što odišu donekle drukčijim težnjama od onih koja u novije doba izrazito karakteriziraju domaće kratkoigranofilmske uspješnice te da na taj način potaknu eventualni budući izlazak iz svojevrsnih samozadanih tematskih i stilskih okvira. Jer, kako je već uočeno, autori hrvatskih kratkiša posljednjih su se godina mahom usmjerili na izradu razmjerno statičnih, minimalističkih ostvarenja što se, uvelike i dijaloški, najčešće s poprilično ozbiljnim tekstom, a napose podtekstom, bave razradom odnosa malog broja likova blisko povezanih ljubavnim silnicama ili rodbinskim činjenicama, ovdje i sada. Umješnost naših mlađahnih filmotvoraca u beskonačnom variranju tog, u neku ruku dosta stiješnjenog, modela poprilično zadivljuje i on se još ne čini potrošenim, no možda doista ne bi bilo loše proširiti tematski dijapazon.

U tom smislu od rečenog standarda ponajviše odskače humorni romantični mjuzikl fantastike Eugen (15 min., Brojka produkcija, 2013) u režiji Daria Radusina koji je i suscenarist sa skladateljem Aleksandrom Kačurovim. Premda je i ovdje u osnovi riječ o događaju dvoje zaljubljenika koji se zbiva  na malom broju lokacija i de facto bez drugih likova, riječ je o naglašeno artificijelnom filmu, poprilično udaljenom od realnosti. Smješten u otprilike 1920-e, Eugen iznosi zgodu o ovdašnjem znanstveniku iscrpljenom predinamičnim suvremenim životom, koji se uz pomoć vremenskog stroja što ga je sam izradio, poželi teleportirati u davnu 1892, vrijeme lišeno stresnosti svakodnevice. U glazbeno-komunikacijskom pogledu izveden u duhu filmskih prilagodbi kičerskih broadwaysko-westendskih mjuzikala koje resi umatanje pseudoklasičnih glazbenih motiva u limunadno populističko ruho i u kojima je svaki dijalog otpjevan, a najistaknutije ih predstavljaju djela s potpisima Andrewa Lloyda Webbera i Stephena Sondheima, naš Eugen u određenoj mjeri dobronamjerno parodira navedeni stil, no u cjelini ostaje unutar njegovih okvira. Općenito osrednje uspio te ne osobito domišljat u sklapanju teksta i glazbe, ovaj film ipak predstavlja razmjerno zanimljivo i zabavno iskustvo, ako ne zbog drugoga, onda zbog entuzijastički zaigranog iskoraka u područje koje naša kinematografija dosad gotovo da i nije dotaknula.

Teleportacija je, zanimljivo, u središtu još jednog filma, u budućnost, u 2048. smještene distopijske crnohumorne satire Teleport Zovko (17 min., Kinorama, 2013) scenarista i redatelja Predraga Ličine. Dok  je Eugen tek ovlaš dodirnuo današnjicu, Ličinina se vickasta, karikaturalna i također naglašeno artificijelno stilizirana komedija njome itekako bavi, ismijavajući i kritizirajući u podjednakoj mjeri ovdašnji nehajno-lupeško-poduzetnički mentalitet te mješavinu snobizma i naivnosti pučanstva koje svojevoljno pristaje na slatkorječive podvale plasirane putem reklama što nam nude iluziju sreće i boljeg života, koje ćemo ostvariti uključimo li se u nazoviblagodati potrošačkoga društva. Oblikovan neobičnom mješavinom spotovski dizajnirane estetike i takozvane poetike trasha, Teleport Zovko završnim prizorom, lociranim u Međugorje 24. lipnja 1981, neočekivano, ali ne i nelogično, okreće oštricu u religijsko-crkvenom smjeru, sugerirajući kako nema velike razlike između svjetovne i duhovne propagande, između običnog ovozemaljskog i religijski organiziranog biznisa. Nije, dakle, bez vraga za naslov izabrano baš prezime Zovko. Poput filmova američke braće Farrelly, Teleport Zovko podjednako dobro funkcionira i na površinskoj razini vickaste dosjetke  i na dubljoj razini ozbiljnog svjetonazorskog iskaza, ovom zgodom uvelike ogorčenog.

Mali debeli rakun, B. Vekarić

Nije teško uočiti da je oko trećine filmova igrane konkurencije, kako se kaže, otvorenije okrenuto široj publici negoli je slučaj s razmjerno hermetičnim i za gledatelja zahtjevnijim karakterističnim predstavnicima recentnog kvalitativnog uzleta hrvatskog kratkog igranog filma. Riječ je ponajprije ponajprije o naglašeno komičkoj intonaciji, u kojoj su ostvareni već spomenuti Teleport Zovko i Eugen.  Takva je i vrckavo dinamična zgoda o fantazijama dvojice besposlenih prijatelja iz kvarta, Brija (15 min., Plan 9, 2012) Luke Rukavine, potom ironični, društvenokritički Dostojanstveni čovjek  (22 min., ADU, 2012) Igora Šeregija, dio međunarodnog omnibusa Košnice u produkciji zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, i Nagradom Glasa koncila nagrađena, suptilno razigrana Mucica (12 min., Propeler film, 2012) Alda Tardozzija, izvučena iz omnibusa Zagrebačke priče vol. 2, koja se također uspjelo dotiče mnogih aktualnih suvremenih tema. Prigušeniju humornu notu nosi i iznimna situacijsko-dijaloška crnohumorna komedija U kutiji/Kutija (25 min., Petnaesta umjetnost, 2012), scenarista i redatelja Nebojše Slijepčevića, što u tradiciji filmova kakvima su se prije dvadesetak godina proslavili američki redatelji Kevin Smith i Quentin Tarantino vješto spaja realno sa stiliziranim te duhovito, no nimalo neozbiljno propituje neke modele ljudskog ponašanja.

Unutar klasičnijih žanrovskih parametara – a žanr je svakako okvir u kojem se publika recepcijski lakše snalazi i posljedično osjeća ugodnije – smještena su dva ostvarenja trilerske arome, Arachne (8 min., Recircle, 2012) scenarista i redatelja Denisa Alentija i Soba 3 (24 min., Eurofilm, 2013) po scenariju Maše Škalec koja je film surežirala s Kristijanom Milićem. Soba 3 korektno je ostvarena, ali uvelike neinventivna zgoda o slučaju serijskih ubojstava, dok je vrlo uspjelom uporabom računalnih efekata obilježen naslov Arachne, nagrađen Posebnim priznanjem za specijalne efekte, zanimljiva i enigmatična nadrealna crtica s ugođajem strave, čija hladna elegancija asocira na završni prizor 2001: Odiseje u svemiru (2001: A Space Odyssey, SAD/VB, 1968) Stanleya Kubricka.

Najbolji su dojam ipak ostavili filmovi oblikovani u duhu već spomenutih karakteristika tog svojevrsnog novog vala uspješnih hrvatskih kratkiša. U samom vrhu kvalitete, ne samo ovogodišnjih Dana nego i cjelokupne kratkofilmske produkcije samostalne Hrvatske su filmovi Terarij (24 min., ADU, 2012) redateljice Hane Jušić koja je scenarij napisala sa Sonjom Tarokić, zatim Balavica (17 min., Studio Dim, 2013) scenarista i redatelja Igora Mirkovića, utemeljena na priči Olje Savičević Ivančević, te Mali debeli rakun (25 min, ADU/FUM, 2013) scenaristice i redateljice Barbare Vekarić, koja se uz Hanu Jušić i Sonju Tarokić smatra jednom od prvakinja suvremene kratkometražne filmske scene.

U središtu zanimanja svih triju filmova maloljetne su osobe, sva tri odišu upečatljivom atmosferom, Balavica i Mali debeli rakun smješteni su u prošlost – što dosad nije bio čest slučaj s našim suvremenim kratkišima – dok u sadašnjost smješten Terarij snažno odiše duhom prošlosti. Pripovjedna nit u svim je trima filmovima jedva zamjetljiva, svi se bave stanjima i odnosima, a glavna im je snaga iznimno uspješno hvatanje i predočavanje tananosti, titraja i nijansi, onoga što se, kako se kaže, nalazi između kadrova. Terarij i Balavica događaju se za ljetne fjake, tijekom školskih praznika koje protagonisti provode bez roditelja, kod bake, a Balavica i Mali debeli rakun smješteni su u gradove na morskoj obali. Žarišta Balavice i Terarija prva su, uzbudljivo neizvjesna i dotad nepoznata seksualna čuvstva i iskustva.

Ambicija Mirkovićeve Balavice, smještene, čini se, negdje u 1980-e, uhvatiti je prvi susret jedanaestogodišnje djevojčice sa seksualnošću, dočarati jedan od početnih trenutaka izlaska iz djetinjstva, ocrtati jedan od neizbježnih koraka u odrastanju, predočiti životno razdoblje na razmeđi između djetinje duhovne nevinosti i onoga što će neminovno slijediti. Tu naizgled jednostavnu, a zapravo poprilično zahtjevnu težnju Mirković je gotovo maestralno pretočio u iznimno suptilan i dojmljiv, osjećajima tiho  natopljen sedamnaestominutni film. Ocjenjivački sud, koji su činili autor animiranih filmova Željko Bašić, glumac i redatelj Filip Šovagović te glumica Vera Zima, je Igoru Mirkoviću dodijelio nagradu za najbolju režiju, koja se od ove godine zove "Krsto Papić", a Radislavu Jovanovu Gonzu Nagradu za najbolji snimateljski rad.

Terarij, H. Jušić

Mali debeli rakun Barbare Vekarić ambiciozno je smješten u Dubrovnik tijekom rujna i kolovoza 1991, kada je započela srpsko-crnogorska agresija na grad kojega se jezgra od 1979. nalazi na UNESCO-ovu popisu Svjetske kulturne baštine. Minimalističkim postupcima Vekarić uspješno dočarava nelagodnu neizvjesnost prelaska iz mirnodopskog u ratno stanje te psihozu opsade i napada, a usredotočena je ponajprije na podigran, ali emocionalno snažan prikaz odnosa unutar jedne posve obične obitelji, u središtu koje je osmogodišnja kći, a koju će novonastale okolnosti rastaviti s tko zna kakvim posljedicama. Takozvani dječji svijet opisan je izvanredno uvjerljivo, a svakako valja istaknuti izvrsne uloge Nikše Butijera i djevojčica Gracije Filipović i Gabrijele Tutek Primorac.

O Jušićkinu superiornom Terariju, dobitniku Nagrade "Oktavijan" u kategoriji igranog filma, već smo pisali na stranicama Zapisa (Zapis br. 74, Upitnici mladosti), a od posebno uspjelih filmova igrane konkurencije spomenimo još dva, oba više-manje u standardnom stilu novog hrvatskog kratkiša. Kapetan i audicija (69 min., ADU, 2012) u režiji Zvonimira Jurića i Antonia Nuića, nastao u sklopu kolegija Gluma pred kamerom na ADU u Zagrebu, satirično je autoironični crnohumorni pogled na pretenciozne mlade filmotvorce, dok je Kišobran (18 min., Sekvenca, 2012) u režiji Jure Pavlovića i prema scenariju Ivora Martinića priča o naizgled mogućoj, a zapravo vjerojatno nemogućoj ljubavi između dvoje mladih, iznesena u tek nekoliko dugih kadrova što ih u krupnom planu uspješno nosi glavna glumica Maja Posavec, nagrađena Nagradom za najbolje glumačko ostvarenje. 

Šta ti znaš šta se meni dogodilo (11 min., Blank, 2012) Lane Račić dojmljiva je, nelagodna crtica o uznemirujućoj ljubavnoj vezi, a valja pripomenuti da kao zaokružene samostalne cjeline besprijekorno funkcioniraju naslovi Sin (14 min., Propeler film, 2012) Ivana Sikavice i Ivana Skorina, Na kvadrat (19 min., Propeler film, 2012) Radislava Jovanova Gonza i Jasne Žmak i Od danas do sutra (22 min., Propeler film, 2012) Sare Hribar, inače epizode dugometražnog omnibusa Zagrebačke priče vol. 2.

Janko Heidl