21. DANI HRVATSKOG FILMA (Zagreb, 16–22. travnja 2012)

Normalno i nenormalno *

Nije ti život pjesma Havaja, Dana Budisavljević, 2012.

Tabui su uvelike zastupljeni u našem društvu. Prisjetimo se nedavnog pokušaja organiziranja gay povorke u Lijepoj našoj, koja nije naišla na razumijevanje okoline, već je bila osuđivana kao nenormalna, neprirodna. No, možemo li mi normalni uzeti sebi za pravo tražiti nenormalnost u ičemu što postoji?

Ovo je pitanje ponovno iznijela afirmirana filmašica Dana Budisavljević. Autobiografski dokumentarac Nije ti život pjesma Havaja (50 min.), nastao u produkcijskoj kući Hulahop koju je pokrenula s Olinkom Višticom 2006, prikazuje koliko je teško biti drugačiji u društvu čiji je mentalni sklop sklon osuđivanju pojedinca već prema jednoj njegovoj netipičnoj osobini. Nažalost, o različitosti ne sude samo neznanci već i oni najbliži. A kada na scenu zakorače osobe u krvnome srodstvu, počinje se odmotavati životno klupko začinjeno malim spletom čvorića koji se mogu otpetljati samo zajedničkim snagama, „kopanjem po sebi“, rekla bi Danina majka.

Film je premijerno prikazan na 8. ZagrebDoxu, gdje je nagrađen nagradom publike i posebnom nagradom ocjenjivačkoga suda, dok je na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu nagrađen kao najbolji (grubo montirani) projekt Docu Rough Cut Boutiquea, a dobitnik je i Geneva Cash Award za najbolji projekt koji se bavi pitanjima ljudskih prava, te nagrade CineLink Work in Progress. Naveliko hvaljeni dokumentarac privukao je publiku i na kasnije održane Dane hrvatskog filma, na kojima je osvojio Specijalno priznanje žirija.

Nije ti život pjesma Havaja, Dana Budisavljević

„Nije ti život pjesma Havaja“ majčina je izreka koja je Dani trebala pokazati realnu sliku njezina života, ali i pokazati pojedincima u publici kako nisu samo oni žrtve uhvaćene u mrežu neriješenih obiteljskih odnosa. Priča je to o priznavanju homoseksualnosti, o nemogućnosti pomirenja s činjenicom biti gay, o borbi s višim silama: odgojem i kulturom. Jesmo li negdje pogriješili? – propituju se likovi ovoga dokumentarca. Bližeći se postupno samom finalu, saznajemo kako je gay problematika samo dio niti umotane u obiteljsko klupko problema i tabua. Još mnogo prašine ostaje pod kućnim otiračem, što izbljeđuje prvotnu ideju filma i otvara prostor ostalim obiteljskim problemima.

Osim što je dio obitelji, na početku filma nije nam jasno zašto je brat uveden kao jedan od četvero glavnih protagonista. Ipak, kako se približavamo kraju filma, saznajemo da je njegov i sestrin odnos zapravo malo leglo edipovske ljubomore, uglavnom vidljive samo iz njezine perspektive. Nisu ni roditelji zlatno jaje, uzor kakav bi trebali biti. Sporazumno odvojivši zajedničku intimnost, pokušali su živjeti utroje, odnosno petero, s novim ženinim/majčinim odabranikom, kako bi djeca ostala s oba roditelja.

Tako se jedna obiteljska priča, iz minute u minutu, pretvara u problematičnu obiteljsku ispovijed koja je na kraju simbolično zaglađena – kremom za tortu. Odmotavaju se rođendanski darovi, no je li se odmotala i istina? Jesu li se otkrila prava lica članova obitelji ili oni i dalje čuvaju posljednju masku i podsjećaju nas kako je život kazalište?

Nije ti život pjesma Havaja, Dana Budisavljević

Redateljičino propitkivanje bliskih osoba o prihvaćanju homoseksualnosti, koje se pred kamerama događalo tijekom nekoliko obroka, postavilo je okvire priče ispričane po sjećanju. Blagovaonica nije izabrana slučajno. Ona je tradicionalno mjesto okupljanja svih članova obitelji, mjesto gdje se nakon različitih individualnih zadataka grupno posvećuje istom zadatku – hranjenju. Taj ritual protagonisti ponavljaju i sada: s tatom Dana doručkuje utorkom u devet ujutro, a nedjeljom ona i brat idu majci na ručak. Je li i sam čin hranjenja, odnosno probavljanja, predstavljen kao metafora za psihičko čišćenje organizma? Na ovo nam pitanje može odgovoriti jedino redateljica. Ipak, učestali kadrovi rezanja i pripremanja namirnica prikazani u krupnome planu zasigurno ovdje nisu slučajno, već promišljeno, vjerojatno kako bi naglasili tenzije kojima je ispunjen prostor blagovaonice. Tako se kao kraće montažne sekvence suprotstavljaju dužima, onima dijaloškima, te time dodatno naglašavaju dinamičnost i tempo filma. Kako se atmosfera filma nametnula već sama po sebi, putem nesvjesnih grimasa, gesta i stanki u govoru, ovakvo postavljanje filma nije bilo nužno.

Na kraju bismo mogli postaviti pitanje o trajanju filma. Je li vremenski okvir od 50 minuta postavljen zato što redateljica produžetkom filma nije željela ući dublje u privatnost svoje obitelji (koju unatoč nesređenim odnosima želi zaštititi)? Da je film produljen desetak minuta, mnogo bi se toga još moglo izreći, bez dubljeg ulaženja u privatnost, jer su osobe ipak znale da ih se snima pa su samim time već odabrale što s nama žele podijeliti.

Naposljetku, slobodna sam zaključiti kako roditelji nisu reagirali na činjenicu da im je kći gay jer nisu znali kako reagirati, ali i zato što se boje onoga što naša kultura podrazumijeva drugačijim i neprirodnim. U jednoj razmjerno običnoj obitelji čiji su članovi svakodnevni ljudi, u obitelji koja živi tu negdje blizu nas, specifične neobičnosti ne nadilaze razinu neobičnosti na kakvu nailazimo u gotovo svakoj obitelji, što pridonosi lakšem poistovjećivanju s osobama u dokumentarcu i većoj uvjerljivosti složenosti njihovih karaktera i odnosa. Istu funkciju imaju i crno-bijele fotografije iz prošlosti koje se prikazuju u drugoj polovini filma. To su zabilješke mladenačke ljubavi, dječjih rođendana, posjeta moru, viteških igara i školskih godišnjaka – svega što se čini kao normalno i ne upućuje na kasnije možebitne sklonosti homoseksualnosti.

Nije ti život pjesma Havaja, Dana Budisavljević

Judith Butler, jedna od najpoznatijih feministkinja, u svojoj raspravi Nevolje s rodom (1990) progovara upravo o istaknutoj dvojbi. Heteroseksualna želja je zapravo socijalno konstruirana kroz repeticiju stiliziranih činova. Činovi (odijevanje u ružičastu ili plavu boju, igranje autićima ili lutkama, šišanje na kratko ili puštanje kose...) su ti koji svojim ponavljanjem oblikuju nečiji rod. Rod i seksualnost, prema njoj, nisu dobrovoljni izbori jer su nam nametnuti kulturom, a toga su mišljenja i Danini roditelji i brat.  

Ipak, u filmu saznajemo da je redateljica pokušala biti normalna. Propitivala je svoju seksualnost osam godina, uporno se pokušavajući zaljubiti u dečke. Novo doba možda bi nas trebalo potaknuti da razmislimo o maloj internoj šali njezine obitelji, kada je ona željela otvoriti bocu vina, na što joj je majka rekla da to prepusti ocu ili bratu jer „to je posao za muškarce“. Njezin se otac našalio i rekao kako je ona njihovo muško i da slobodno sama otvori bocu. Kao najobjektivniji član obitelji, otac je zaključio: „Ne možemo promijeniti događaje unazad, ali možemo ih promijeniti unaprijed“. Možda bismo se i mi trebali zapitati jesmo li spremni pustiti prošlost i napokon mijenjati događaje unaprijed. Jesmo li spremni smo prihvatiti homoseksualnost? Jer ona je očito oko nas.

-----------

Tekst je napisan u sklopu Kritičnih dana, radionice filmske kritike održane 16-22. travnja 2012., u okviru 21. DHF, u organizaciji DHF u suradnji s  Hrvatskim filmskim ljetopisom, pod mentorskim vodstvom Diane Nenadić i Janka Heidla.

Andreja Rambrot