21. DANI HRVATSKOG FILMA (Zagreb, 16–22. travnja 2012)

Čovjek kao dio mašinerije *

Od do, Miranda Herceg, 2012.

Od do (10 min., Kinorama) redateljice Mirande Herceg dobitnik je Nagrade „Oktavijan” Hrvatskoga društva filmskih kritičara za najbolji eksperimentalni film na 21. danima hrvatskog filma. Redateljica Herceg diplomirala je na Studiju dizajna pri Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a fotografijom i videom počela se baviti još tijekom studija. Od do je njen drugi uradak, nakon Hotela za pse iz 2007.

Tijekom ovoga desetominutnog filma pratimo kadrove u trima prostorima: javnoj ustanovi, odnosno prostoriji sa šalterima u policijskoj upravi; u hodniku i čekaonici bolnice; te u tramvaju. Kada se na početku filma statični kadrovi ovih prostora počinju izmjenjivati, moguće je da gledatelju treba vremena da uvidi povezanost tih interijera. Nameće se i pitanje: što im je to zajedničko? Što redateljica pokušava dočarati tim mjestima?

Eksperimentalni film s gledateljima ne komunicira standarno ni jednoznačno. Karakteristika ovog filmskog roda jest da nudi višestruke mogućnosti interpretacije. Elementi se u cjelinu povezuju logičkim zaključivanjem, tako da ne možemo nužno govoriti o jednom značenju. Kod eksperimentalnog je filma riječ i o subjektivnom doživljaju načina na koji je cjelina sklopljena u određeni smisao. Karakteristični ritam nemira postiže se glazbom te izmjenom kadrova.

Uz glazbu i neprestanu izmjenu scena javne ustanove, bolnice, tramvaja stvara se dinamika povezivanja ovih prostora i povezanost stanja koje je isto na svim mjestima.

Iako na početku ne vidimo ljude, ne vidimo užurbanost koju očekujemo na takvim mjestima, lako možemo zaključiti da su to mjesta na kojima ljudi čekaju, statični su, čekaju promjenu ili mogućnost prelaska u drugo stanje. Vrijeme radnje, doduše, ne možemo odrediti za javnu ustanovu ili bolničku čekaonicu (možemo nagađati da se ne odvija danju jer bi u tom slučaju vrvjeli ljudima), no po kadrovima snimljenima iz tramvaja jasno se vidi da je noć. Simbolično je to što je čovjek primoran čekati promjenu upravo u statici: u redu za šaltere čeka sredstvo mobilnosti (osobne isprave), u bolničkoj čekaonici čeka mogućnost oporavka, u statičnom položaju u tramvaju čeka da bude dovezen na (drugo) odredište.

Od do, Miranda Herceg

Duljim početnim kadrovima započinje proces upućivanja u problem kako bi prema kraju, dinamičnijim prelaskom iz kadra u kadar, autorica stvorila veći nemir te dočarala očitosti koje u prvim trenucima nisu bile servirane na pladnju.
Sigurno je da ovaj film izražava osjećaj tjeskobe i samoće. Zbilja je preobražena u svrhu drugačijeg poimanja prostora u kojem velik broj ljudi češće ili rjeđe boravi, odnosno provodi vrijeme. Tako se u tim naizgled uobičajenim prostorima (tramvaj, bolnica, čekaonica) otkriva ono što oni (neizravno) predstavljaju, a na prvi pogled to ne bismo pomislili.

Kako film odmiče, u kadrovima u tramvaju vidimo i pokoju osobu, putnika koji se noću vozi na odredište. Međutim, među ljudima nema interakcije, oni gledaju kroz prozor, u tamu. Svijet u kojem prevladava nedostatak komunikacije, alijenacija, nemogućnost viđenja svjetla. Prostori su to i u kojima su ljudi u mnoštvu, nema tretiranja čovjeka kao pojedinca. To paradoksalnije što je na takvim mjestima većinom mnoštvo ljudi. Postojat će pojedinac kada dođemo na red na šalteru, kada nas doktor primi u ordinaciju, kada izađemo iz tramvaja. Pojedinac u smislu onoga koji je tim sredstvom nešto postigao. Materijalni pojedinac. No prije toga, čekajući u redu, čekajući u čekaonici, stojeći ili sjedeći u tramvaju – samo smo jedni od mnogih. A sustav je takav da će se sa svima na kraju komunicirati jednako.

Je li u filmu dana naznaka mogućeg izlaza iz ovakvoga stanja? Prije svega, vrlo je moćno djelovao prizor iz tramvaja u kojemu su u kadru staklena izlazna vrata na kojima se reflektira unutrašnjosti tramvaja. Je li to refleksija čovjeka u unutarnje stanje ili samo metafora za mogućnost viđanja samoga sebe u odrazima, otvorena je mogućnost interpretacije pojedinca. U kadrovima iz bolničkih hodnika prikazane su strelice koje upućuju na izlaz. S druge pak strane brojevi u čekaonici se nemilice mijenjaju. Brojevi su to koje će ljudi imati u rukama, bit će im sredstvo dolaska na red. Prihvaćanje samo jednog od mnogih brojeva jest put dolaska do cilja. Poput nametnute nužnosti. Kadrovi u kojima se miješaju interijeri, simboli poput tih brojeva, putokaza u bolnicama na kojima su strelice, simboli ženske i muške osobe, koja na sljedećem putokazu trči; zatim rečenice ispisane na zaslonima sa znakovnim prikazom u tramvaju. Rečenice su to koje očito nisu upućene osobama koje bi se mogle zateći na tom mjestu. Očito je s namjerom upućeno upravo gledateljima. Jedna od rečenica jest: „Jeste li sa svakom sljedećom stanicom nekome bliži? Jeste li bliži sebi?“ Kadrovi su to koji djeluju poput trešnje cijelog platna ili ekrana na kojem se film prikazuje, poput drmanja koje djeluje.

Od do, Miranda Herceg

Predstavlja li prije spomenuto vrijeme radnje noć, noć kao tamu, tminu, noć kao doba bez optimizma dana, možda doba u kojem se čovjek današnjega doba nalazi u otuđenju, na raspolaganju je samom gledatelju da zaključi. Iako odgovor na ovo pitanje možda nije moguće dati sa sigurnošću ni s objektivnošću, možda je i to dovoljno kao vrijeme sadašnjega trenutka u kojem se još može djelovati kako u budućnosti ne bismo ni imali mogućnost za jednoznačan odgovor, nego bismo već ranije uspjeli zakrenuti u drugom smjeru kako do toga ne bi ni došlo.

Otuđenje je tema koja umjetnike već dugo inspirira za njihove radove, osobito u doba društvenih promjena i problema, tako da, kad je o tome riječ, inovativnosti u ovome djelu nema. S obzirom na to koliko je to velik problem, ne bismo ga trebali smatrati presušnim izvorom ideja, već bismo, naprotiv, trebali imati uvid u to na koji način pojedinac (umjetnik) shvaća neki društveni problem. Miranda Herceg dala je svoje viđenje čovjeka kao dijela mašinerije, a najpotresnije je i najviše zabrinjava nesvjesnost pojedinaca samih. Svojom metodom, u kojoj izvrsno barata spajanjem suprotnosti i na taj način pokazuje povezanost tih elemenata, autorica je postigla nešto iznimno važno – ostvarila je film nakon kojeg jednostvano ne možete ne imati mišljenje te koji će osobu imalo svjesnu svijeta oko sebe natjerati da se zamisli i promišlja. Bilo bi osvježavajuće kada bi više ljudi imalo i svijest o ovakvoj temi i želju da se, krenuvši od prvoga koraka – osvještavanja problema, na njemu u budućnosti i poradi.

-----------

* Tekst je napisan u sklopu Kritičnih dana, radionice filmske kritike održane 16-22. travnja 2012., u okviru 21. DHF, u organizaciji DHF u suradnji s  Hrvatskim filmskim ljetopisom, pod mentorskim vodstvom Diane Nenadić i Janka Heidla.

Željka Milanković