21. DANI HRVATSKOG FILMA (Zagreb, 16–22. travnja 2012)

Više mentalno negoli experi

Uz program eksperimentalnog filma

Ima li još uvijek smisla film dijeliti na rodove?
Vrijedi li još uvijek trodioba: dokumentarni, igrani i eksperimentalni film? (Ona je takva prisutna i u najutjecajnijoj knjizi s ovih prostora, Osnovama teorije filma (1982) Ante Peterlića. Što nam znači svaki od pojedinih rodova?
Naravno, sve su ovo pitanja bez nekog trajnijeg odgovora. No, ipak... je li svaki novi film ujedno i eksperiment, jednog i neponovljivog otkrivanja svijeta?
Opet retoričko pitanje...
Ovakva mi pitanja služe kao uvod u još jedno razmišljanje o godišnjoj smotri hrvatskih filmova, ponajviše onih kategoriziranih kao – eksperimentalni. 
21. dani hrvatskog filmaponudili su osamnaest tako klasificiranih naslova. Kako nije bilo posebnih selektora za ove uobičajene rodne razdiobe, posao je obavila selekcijska komisija koja je odlučila o tome što u filmu jest – eksperiment.
Pa kakvi su ti eksperi-mentalni filmovi?
U cjelini gledano, čini se da kod hrvatskih filmaša nema puno potrebe za istraživanjem, za onime experi-, ali je sveprisutna potraga za onim sadržanim u drugom dijelu sintagme, za onim -mentalnim.
Očito je prisutna tendencija domaćih autora da manje istražuju sam filmski jezik, a više se usredotočuju na ono što je vokabularom drugih disciplina, prije svega literature, sociologije i... filozofije. Dobar dio filmaša, u nedostatku neke audiovizualne inspiracije, svoje filmove puni diskursima. 
Tako će, recimo, Helena Schultheis, svoj Teserakt/Somnium (12 min., Frame, 2012) ispuniti, dojmljivim egzotičnim pejzažima, no uvjerljivost potkrijepiti navodima iz Keplera i Aristotelovom Fizikom. Mladi će autorski dvojac Focus-grupe (Iva Kovač i Elvis Krstulović) pokušati (kako oni kažu) vinjetama o Paulu Gauguinu u filmu When I’m Five (8 min., KK Zagreb, 2011) opravdati svoj sasvim mentalni iskaz. No, i jedno i drugo, tek čitanjem i riječima bez nekih autorsko-filmskih rezultata.
U sličnome se smjeru kreće i rad Brune Pogačnika The World of Others (8 min., Bruno Pogačnik, 2011). On će biti tako smion i pokušati vizualizirati samu Apokalipsu. U tehničkome pogledu, rekao bih, savršeno... No glavnu ulogu ipak igraju na ekranu ispisane riječi.
Niz ovakovrsnih, nazovi filozofskih radova, možemo nastaviti s filmskom zabilježbom pantomimičarske igre pod naslovom Tabula Rasa (12 min., KK Split, 2012) Sunčice Fradelić.
Kroz toponim iz Lockeove filozofije ovdje se pokušava ispričati cijelu povijest ljudskog roda. Simpatično, ili pak... pretenciozno?    
U svakome slučaju, piscu ovih redaka činilo se da se autori svih gore navedenih radova zapravo žele uzdići nad samoodabrani medij i progovoriti nešto više.
No, rezultat je gotovo uvijek nešto manje.... Pokušavajući biti mentalni, autori zanemaruju ono osjetilno, umjetnički taktilno i gube se – u pretencioznosti.

21. Dani hrvatskog filma

Ipak, ponekad i ta pretencioznost, ima neki svoj umjetnički raison d’être. Ponajprije, tu je rad Polaganost (29 min., Trupa TO, 2011).Vizualno uobličen od Vladimira Končara, a scenaristički od Ive Pavičić, ovaj je uradak svojim polusatnim trajanjem otjerao većinu publike s projekcije.
Ipak, to gore po činjenice! U nekoliko epizoda, film nam je – doista polagano! – ponudio motive interakcije ljudskog tijela i prirode vrlo dojmljivog vizualno-auditivnog izričaja. Glazba Jeanne Frémaux sjajno se nadopunila s koreografijom plesne skupine TO. Možda jedini nedostatak filma jest u nezaokruživanju, odnosno nepoantiranju cjeline.
Isti se prigovor može uputiti i radu mlade splitske videoartistice Tanje Deman.
Pod indikativnim naslovom Prebivalište praznine (7 min., Tanja Deman, 2012) krije se bezvučni zapis arhitektonski otuđujućeg pejzaža, no, čini se, bespotrebno upotpunjenog i motivima iz prirode. Odatle i spomenuta nepoantiranost.
S druge strane, ima li nešto banalnije od tematiziranja praznine esencije, besmisla egzistencije i sličnih vječnih dvojbi? Vizualno potencijalno dojmljiv rad tako se i nehotice prelio preko granica banalnosti! 

Teserakt/Somnium, Helena Schultheis

Onkraj svih gore navedenih, više ili manje prisutnih pretencioznosti, još jedna činjenica obilježuje ovogodišnju selekciju eksperimentalnog filma. Naime, nedostatak strukturalnih ili radova obilježenih računalno generiranom teksturom.
Prema stajalištu pisca ovih redaka, to i ne bi trebao biti neki nedostatak. Ipak, izostajanje inače često prisutne digitalne estetike dalo je ton čitavoj selekciji.
To više se stoga u istoj istaknuo rad Dalibora Barića The Spectres of Veronica (8 min., Dalibor Barić/Bonobo Studio, 2011).
Mladi se autor proteklih godina nametnuo osebujnom pop-artističkom vokacijom. Ovoga se puta njegova camp-estetika pretočila u – montažnim i zvukovnim ritmom prenijet – svojevrsni hommage izmišljenoj divi nijemih filmova, stanovitoj Veronici. Njezine sablasti ponajprije su, u animacijama, prizvale ono što se u postmodernističkoj estetici naziva mode-rétro. Mladomu bi filmašu u svakome slučaju trebalo odati priznanje za autorsku dosljednost.
Nije loš – čistoćom i dosljednošću svog autorskog postupka – bio ni montažno ritmiziran niz od 4907 fotografija što su ih biciklisti i snimatelji podastrijeli u radu s naslovom Zagreb – Ivanić-Grad – Zagreb (5 min., Studio Dragica/KK Zagreb, 2012) Natka Stipaničeva. Dinamičnost cjeline podcrtana je izmjenom dnevne i noćne vizure, a dojmljiva je i zvučna podloga američkog minimalista Charlemagnea Palestinea.

The Spectres of Veronica, Dalibor Barić

Zvučne podloge (ali i gotovo ničega drugog!) nije bilo ni u uratku Igora Grubića Složne ruke (12 min., Kreativni sindikat, 2012). Ova, navodno, društveno-kritička tirada o siromaštvu Hrvata prouzročenom privatizacijskom pljačkom iz 1990-ih nije razvila primjeren filmski iskaz. Tekstualni iskaz s kontejnera zapravo je banalizacija stvarnog problema.
Pisca ovih redaka, također, razočarao je i rad svojedobnog povjerenika za eksperimentalni film Željka Sarića, Mimohod obala rijeka (10 min., Projekt 6 Studio, 2012). Iako u prva dva dijela svojevrsnog triptiha nosi neku stvarnost (Jakuševac) koja je trebala biti filmski zabilježena, treći nas dio preko teksture vodi u vjerojatno tek samom autoru razumljivo artificiranje svoje cjeline. A mogao je to biti zanimljiv rad...

Od do, Miranda Herceg

»Dragi putnici, znate li kuda idete?... Prepoznajete li među onima koje vidite osobu koja bi vam mogla biti prijateljem?«
Ovo su tek dva među ponuđenim displayima koji obilježuju film Od do (10 min., Kinorama, 2012) Mirande Herceg. Ovogodišnji dobitnik nagrade Oktavijan DHFK-a za eksperimentalni film vrlo je precizno strukturiran rad koji govori o otuđenosti suvremenog čovjeka.
Digitalna tekstura rada uvodi nas najprije u prazne prostore čekaonica. Prepoznajemo hladnu fakturu administriranosti našeg življenja.
Bolnice, ustanove za izdavanje dokumenata, banke, šalteri za plaćanje računa... konačno, tramvaj naš svagdanji.

Site Selection, Mare Šuljak

Prazne prostore poslije ispunjaju i ljudi. No oni su tek privjesak digitalno uređenom sustavu koji na čovjeka gleda kao na brojku u redu za obradu.
Gore navedeni tramvajski displayi autorska su nadopuna i komentar na ponuđeni
okvir življenja. Bi li se, kad bi doista pojavili takvi natpisi, ljudi zamislili?
Autorica, rekoh već, vrlo precizno strukturira rad.
No, je li ponudila i nešto više?
Čini se da u Od do to nešto nedostaje.
Što?
Navlastiti filmski jezik, možda...
Naime, tekstualni zapisi nadomještaju eminentno filmsko-jezični iskaz.
Od do ovako ostaje tek navještajem emotivnog umjetničkog stajališta radova što sam ih ostavio za kraj ovoga napisa.     

Takvom osjećajno umjetničkome habitusu pripada više nego dragocjen rad  mlade autorice, debitantice Mare Šuljak. Potpuno samostalno izveden, ovaj nas svojevrsni film-kolaž suočava s nostalgičnim prisjećanjem na negdašnji izgled grada Zagreba koji polako, ali sigurno nestaje.
Site Selection (3 min., KK Zagreb, 2011) doista je odabir toponima što ih je trebalo nostalgično mapirati i na filmu, a ne tek u sjećanju na proteklost. Snimajući fotografije starih zagrebačkih lokala i radnji, autorica je posložila cjelinu kojom dominira animirana lisica, vjerojatno ovdje njezin alter ego. Za razliku od niza pretencioznih uradaka, ovaj mi je ponudio kognitivnu mapu grada koji mi je doista nešto značio.
Imamo li pravo na svoje sjećanje?
Može li nam ga netko oteti?
Naravno... vrijedi se boriti za svoju osobnu memoriju. Upravo je moramo otrgnuti od kolonizacije nehumanih struktura koje sve više dominiraju životnim prostorom oko nas. Zato je i rad Mare Šuljaktoliko dragocjen.
Toplina emotivnog pristupa i osobna angažiranost autorice oko svoje umjetničke građe čine Site Selection jednim od vrhunaca ovogodišnje selekcije!

Začudnost kaosa, Željko Radivoj

Drugi je takav vrhunac – opet iznova – bio rad Željka Radivoja. Kao jedini koji je u izboru selekcijske komisije bio zastupljen s dvama naslovima, autor je zorno prikazao da u ovome mediju doista ima značenje iskaz – manje je više. S jedne strane, njegov uobičajeni hommage Tomu Gotovcu Serenissima, (11 min., KK Zagreb, 2011) jedanaestominutni je statični kadar s Canal Grandea koji venecijanskim, gondolijerskim serenadama priziva duh prijatelja s kojim je autor dijelio njegove posljednje stvaralačke godine.
Bijenale u Veneciji nije moglo dobiti primjereniji filmsko-umjetnički iskaz!
Ipak ono po čemu ću pamtiti ovogodišnji Radivojev doprinos Danima jest četverominutni film Začudnost kaosa (4 min., KK Zagreb/HFS, 2011). Zimsko-noćna slika snježnih pahuljica pretvara se u audiovizualnu sinesteziju dodavanjem klavirske izvedbe Baruničina plesa Frane Paraća. Maksim Mrvica, na osebujan način, priziva duhove Toma Gotovca i Vedrana Šamanovića, a sve uz autorsku ideju Željka Radivoja.
No, je li ovdje primarno riječ o Kaosu? Ili se ipak radi o Harmoniji?
U svakom slučaju, Začudnost kaosa priziva cijelu tradiciju umjetničke avangarde, a sve u precizno jednostavnom minimalizmu filmskog jezika.

Filmski jezik? Nije li to ono što sam prizivao na početku napisa?
Krajnje spomenuti radovi ovogodišnje selekcije opravdali su strpljivo odgledavanje cjeline programa.
Kroz ono eksperimentalno, probio se i duh onoga istinski emotivno autorskoga.

Končar-Pavičić, Barić, (ipak i) Herceg... (zasigurno, ponajviše) Šuljak i Radivoj za mene su imena i znakovi tog duha.

Marijan Krivak