Uz hommage-izložbu Vedrana Šamanovića

Šamanovićeve videorazglednice Tomu Gotovcu

Poriv za arhiviranjem, produženim sjećanjem, prisutan u fotografijama mjesta vezanih za putovanja nastavlja se i u videozabilješkama s putovanja. Arhivska podloga utkana u razglednice Tomu jednostavna je informacija u prostoru putovanja u repeticiji, u formi kolekcije. Prebačena je iz svakodnevnog u umjetnički prostor djelovanja i upravo joj taj skok otvara mogućnost diskursa.

Videorazglednice upućene su Tomu (Antoniju G. Laueru, Tomislavu Gotovcu) i komunikacijsko su sredstvo jedan na jedan, Vedran Šamanović : Tomislav Gotovac, za razliku od drugih mail art sustava u kojima autori komuniciraju s više ljudi prenoseći im različite poruke (Greiner&Kropilak dvadesetogodišnji mail art projekt) ili prenoseći istu poruku, poruku za mase, referirajući se na aktualnu kulturno-političku stvarnost (Željko Badurina).

Na prvi pogled, mail-artistički videozapisi otkrivaju minimalističko korištenje medija videa i preuzimanje ustaljenog oblika komuniciranja razglednicom. U prvom planu u mirnom, ozbiljnom stavu, autor Vedran Šamanović navodi adresu – gospodin Tomislav Gotovac, Novakova br. 8, 10000 Zagreb, a zatim kratki tekst razglednice – Dragi Tome, ... uz pozdrav. Iz tona razglednice ne možemo čuti, ali možemo iščitati da umjetnici komuniciraju ne kroz galerijski nego kroz fuxusovsko-poštanski sustav. Retrospektivno gledano, ovaj sustav bilježenja i sjećanja uspostavlja odnos jedan na jedan s nedavnom prošlošću u svakodnevici i život kroz umjetnost i kritiku. Nakon izgovorenog teksta razglednice autor odlazi, a pogled nam ostaje na statičnom kadru u kojem se pozadina pokreće sama, na ulici oživljenoj prometom i prolaznicima, ustreptaloj površini jezera na kojem kroz kadar plovi patka i valovitoj površini mora. Jedino glečer ostaje zaleđeno nepomičan, ali prija je ista; autor odlazi iz kadra, a oni ostaju. Upravo je čitanje tog snimljenog konteksta nakon autorova izlaska iz kadra ponajviše slično klasičnoj razglednici s prizorom planine, mora, jezera, grada, a dio  prije njezin je autorski potpis. Tako utvrđujemo fosterovsku „strukturu-sjećanje“ koja iz umne sfere seli u formu videorazglednice za jednu osobu te u dijalektiku gledanja u galerijskom prostoru. Premda postoji jasna razlika između galerijske umjetnosti, i arhiv i mail art ušli su na velika vrata u sustav umjetničko-kritičke memorije. I da završim u modernističkom duhu,  kako bi rekao Baudelaire, upravo je pamćenje kriterij umjetnosti.

Davorka Perić