POVODI

Četvrti put u Iranu

Međunarodni festival filmova za djecu i mladež

Bilo je to 1974, kada sam zajedno s kolegom Nedeljkom Dragićem, prvi put gostovao na velikom međunarodnom filmskom festivalu u Teheranu (pod pokroviteljstvom carice Fare Diba), s animiranim filmovima koji su tamo i nagrađeni. Tada smo zajedno sa stranim gostima posjetili i druge destinacije u Iranu: gradove Isfahan i Širaz te ruševine drevnog Perzepolisa. Drugi posjet, u Isfahanu, dogodio se u Islamskoj Republici Iran 2005. godine, kad su Iranci već zaboravili cara Rezu Pahlavija; treći put posjetio sam Teheran, u veljači 2007, a četvrti put, u svibnju iste godine, Hamedan, grad u zapadnom Iranu. Jasno, svi boravci bili su u vezi s filmom, tj. filmskim festivalima.

Mjesec dana nakon 5. međunarodnog festivala animiranih filmova u Teheranu, gdje sam bio u službenom žiriju i imao projekciju programa svojih animiranih filmova, iznenadio me poziv iz Irana da budem ’dragi gost’ 21. festivala filmova za djecu i mladež u Hamedanu. Poziv je bio primamljiv, jer bih ovaj put bio oslobođen rada u ocjenjivanju filmova, kakav je bio u Teheranu. Ujedno bih imao priliku da posjetim jedan drugi grad u Iranu, kamo se taj festival za djecu i omladinu preselio iz Isfahana, gdje sam gostovao 2005. sa svojom retrospektivom. Iranski domaćini iz Filmske fundacije Farabi objasnili su mi da s tim festivalom namjeravaju obići sve veće gradove u Iranu, šireći tako filmsku kulturu među mladima po čitavoj zemlji. No, tjedan poslije dobio sam novu ponudu: da li bih pristao da dođem nekoliko dana ranije u Teheran i priključim se radu međunarodnog žirija. Opet! Nakon svih tih dosadašnjih poziva, bilo je fer pristati, makar se radilo o novom napornom radu koji me očekivao. Jer kad ste u žiriju, malo vremena ostaje za turističke i ostale doživljaje u tome gradu.

Tako sam tri dana u teheranskom Filmskom domu od jutra do večeri gledao kratke i dugometražne filmove, dokumentarne, igrane i animirane — s kolegama u žiriju iz Nizozemske, Bjelorusije, Japana, Španjolske i Irana. Njihov je običaj, kao u Kini, da žiri gleda filmove u konkurenciji prije festivala i bez publike, a pred publikom na završnoj večeri samo proglašava odluke o nagradama.

Nagrade su dodijelili i Žiri CIFEJ-a, Međunarodnog centra filmova za djecu, te Međunarodni žiri djece i mladeži, sastavljen od četrnaest mladih iz Afganistana, Alžira, Indije, Irana, Južne Afrike, Malezije, Palestine i Španjolske. Bilo je neuobičajeno, ali i veoma simpatično, sve vrijeme raditi u istoj dvorani sa skupinom djece koja se, bez obzira na važnost njihove uloge te različitu nacionalnu i rasnu pripadnost, ponašala na dječji način — veselo i katkada bučno, služeći se zajedničkim jezikom, engleskim. Iako se politika ni u jednom trenutku nije zapažala u danima provedenim u Teheranu i Hamedanu, karakteristično je da ni među gostima nije bilo Angloamerikanaca, niti njihovih filmova u festivalskim programima.

Preselili smo se u Hamedan (390 km od Teherana) na dan početka festivala. Dokaz da je međunarodni filmski festival za taj iranski grad blizu Iraka velik događaj bio je već doček u zračnoj luci: djeca (nešto kao pioniri) otpjevali su nam dobrodošlicu, uz prisutnost neuobičajenog broja fotoreportera i TV-snimatelja. Festivalske projekcije bile su redovito veoma posjećene, a zanimanje za završnu večer festivala golemo. Autobus sa žirijima i stranim gostima jedva se probio kroz mnoštvo građana pred festivalskom zgradom. Oveća dvorana bila je krcata, čak su i prolazi kroz redove bili zauzeti dodatnim sjedalima, a program je izravno prenosila televizija. To je dokaz kako takve manifestacije imaju daleko veći odjek izvan glavnih gradova.

Program festivala bio je kvalitetan i zanimljiv. Iranska kinematografija bila je zastupljena izvrsnim filmovima u svim kategorijama, pa im, kao domaćinima, nije bilo teško osvojiti više nagrada. Skrenuo bih pozornost na nagrađeni 20-minutni iranski 3D-animirani film Bilo jednom (Once Upon a Time), koji dobrom i duhovitom animacijom pokazuje očit uspon iranskog animiranog filma, čemu pridonosi i drugi njihov animirani film u konkurenciji The Traveller to Horizon (The Weight of Being). To daje nadu da će velika iranska retrospektiva na predstojećem Animafestu u Zagrebu iduće godine biti zanimljiva.

Hrvatsku je zastupao šestipol-minutni animirani film Darka Kreča Kućica na drvetu, koji se u jakoj konkurenciji nije uspio domoći višega plasmana.

Preostalo je vremena i za turističke poslastice, kojih u tome starom gradu ima napretek. Današnji Hamedan, 390 kilometara zapadno od Teherana, nekada stari asirski grad Karkashi, osnovalo je arijsko pleme Medejci kao glavni grad prve iranske države. Bio je poslije važno čvorište na Darijevom imperijalnom putu za Mezopotamiju i Irak, smješten u stepama Iranske visoravni, na 1820 m nadmorske visine. Na jugu mu horizont zatvara vrh Alvand (3584 m) pod vječnim snijegom. Jedna je od nacionalnih historijskih znamenitosti hram Alavid iz 14. stoljeća, jedno od postislamskih remek-djela gipsane arhitekture.

S posebnim ponosom vodili su nas u razgledanje Muzeja obrane, koji nas, u stilu londonske zbirke Madame Tussaud, vodi u atmosferu njihova domovinskog rata protiv Iraka osamdesetih godina, sa zbirkom ratnika, autentičnog oružja i prikaza detalja s ratišta. Očito vrlo bogat muzej koji je iziskivao velike stručne, umjetničke i financijske napore. Na kraju posjetili smo čuvenu spilju Alisadr, 75 km od Hamedana, kompleks od 14 km povezanih spilja, od kojih je osvijetljeno i pristupačno turistima 4 km, koje povezanim plovilima organizatori vode po spletu prekrasnih podzemnih djela prirode (koja naše ljude, jasno, podsjećaju na Postojnsku jamu).

Što da kažem o samu gradu? Veličine nešto manje od Zagreba, odlikuje se, poput Teherana, avenijama ukrašenim drvoredima i travnatim tepisima (iako je grad u stepskoj pustinji), s nekoliko trgova uokvirenih nepreglednim prometom. Naravno, nezaobilazan je bazar s uskim uličicama i bezbrojnim štandovima s raznom robom. Šetnja bazarom nije nam ostala u posebnoj uspomeni. Dok slijedite vodiča, morate paziti na neravni trotoar s iznenadnim rupama, morate paziti na torbu s putovnicom i novčanikom, ne smijete zaostajati da se ne izgubite od grupe, te vam ostaje malo mogućnosti da se zainteresirate za izloženu robu. Nažalost, nisam uspio nabaviti razglednice. Čini se da Irance, kao uostalom ni Kineze, ne zanimaju takvi zapadnjački običaji — ni ovdje, ni u gradu, ni u hotelu, iako su domaćini tvrdili da se razglednice grada Hamedana mogu kupiti. U bazaru doveli su me do štanda sa suvenirima gdje ima razglednica. No to su bile karte dvostruko veće nego klasične, i to s fotografijama cvijeća. »Zaboga, slike cvijeća imam i u svojoj zemlji«, a prodavač je ponosno naglasio: »Ali ovo je iransko!« Tako se nikomu nisam javio, uključujući i one kojima sam to izričito obećao.

Nisam imao ni vremena ni prilike da proučim ponudu živežnih namirnica, ali bitno je da su cijene niže od europskih. Zabilježio sam da je kilogram lubenica, iako još ni tu nije bila puna sezona, stajao otprilike jednu kunu; koliko će koštati u kolovozu?!

Borivoj Dovniković - Bordo