POVODI

Pedeset godina dječjega filmskog stvaralaštva – kinoklub Slavica i Mirko Lauš

U godini kada obilježavamo pedeset godina dječjega filmskog stvaralaštva u Hrvatskoj ne možemo ne spomenuti neka imena kao što su Ljerka Smrček i Milan Šamec — prvi dječji igrani film Kurir V. čete i Pionirski grad kao mjesto gdje je dječji filmski pokret započeo. Ne može se zanemariti ni OŠ Kustošija, njezin tadašnji direktor Stjepko Težak, osnivač prve kinosekcije u školi koju vodi Ivan Geber.

Na toj karti dječjega filmskog stvaralaštva i u njegovoj kronologiji nezaobilazna je i Pitomača, Kinoklub Slavica i voditelj Mirko Lauš, koje smo godinama doživljavali kao sinonime ili, da se poslužim citatom Sjepka Težaka koji je u proslovu monografije kinokluba zabilježio: »Kada se govori o kinoklubu ’Slavica’ u Pitomači, nije grijeh reći, Slavica je Mirko Lauš. Jest da su to i stotine Slavičinih članova, a i desetine Lauševih pomagača i pokrovitelja u školi, u Pitomači, u koprivničkoj ’Podravki’ i drugdje, ali je on ne samo duhovni otac toga kluba nego i njegov dobri duh, upravo njegov um i srce, bez kojega ne bi ’Slavica’ ni živjela, ni stvarala kako je stvarala.«

Mirko Lauš

Stoga je i logično da Kinoklub Slavica nakon poduže pauze nedjelovanja nastavlja rad pod novim imenom — imenom Mirka Lauša. To je najmanje čime se Pitomača može odužiti pioniru dječje filmskog stvaralaštva — svestranom voditelju i zaljubljeniku u film i djecu.

U kronologiji djelovanja Kinokluba Slavica izdvojit ću samo neke podatke. U filmologiji Kinokluba Slavica naći ćemo 213 naslova za razdoblje 1957. do 1989, u popisu članova kinokluba izbrojit ćemo više od petsto imena, a oni su sudjelovali na više od pedeset službenih revija u zemlji, na šest međunarodnih natječaja Decima Musa, 130 filmova nagrađeno je prvom i drugom nagradom, a tristo različitih nagrada i priznanja Slavica je osvojila u dugogodišnjem djelovanju.

No sve su to tek brojke, suhoparne činjenice, a Slavica i Mirko Lauš zaslužuju da se o njima govori i piše jezikom poezije, jer u Slavicu je utkano neizmjerno mnogo emocija, prije svega ljubavi, pa i strasti, predanosti, entuzijazma, umijeća, znanja i upornosti. A sve je započelo dolaskom mladog učitelja Lauša 1952. u Pitomaču. Taj istinski narodni učitelj široka kruga interesa nesebično se predavao radu izvan nastave — od rada s dramskom grupom odraslih, preko vođenja niza grupa slobodnih aktivnosti u školi (literarna, recitatorska, dramska, novinarska grupa), organiziranja niza izložbi likovnih umjetnika do osnivanja prve fotosekcije u školi (1955. — među prvima u Hrvatskoj) iz koje je izrastao budući Kinoklub Slavica (to ime dobiva poslije — 1964. nakon osvajanja glavne nagrade — pehara Slavica za film Mlin).

Šezdesetih godina kinoamaterski pokret djece razvija se u Europi (Italija, Njemačka, Francuska, Engleska, Nizozemska i u zemljama istočne Europe). Mi ne zaostajemo u tom pokretu, a pridružuju mu se agilni učitelji, ulazeći u tu pustolovinu filmskoga rada s djecom naslućujući tek koliko je taj oblik dječjega stvaralaštva bitan u njihovu estetskom odgoju.

Dogovor sa snimanja, 1962

Mirko Lauš, daleko od većih centara, kreće u pionirsku pustolovinu sam i samouk, kao što i sam svjedoči: »U Pitomači se amaterski film pojavio sasvim neočekivano, gotovo preko noći, spontano, izdvojeno, anonimno«, da bi se već 1961. pojavio na I. reviji dječjih filmova u Zagrebu i izazvao pozornost medija, pedagoga, likovnih i filmskih djelatnika, a pitomačka su djeca osvojila nepodijeljene simpatije prosvjetne i kulturne javnosti. Njihovi filmovi nose svježinu dječjeg doživljaja zbilje, kreću se u krugu dječjih interesa, začinjeni su dječjom maštom, nose izvorne etnografske elemente i bliski su likovnoj tradiciji podravskog kraja.

Stoga nije čudo što privlače pozornost domaće javnosti, ali njihova prisutnost na međunarodnom natječaju dječjih filmova Decima Musa u Veneciji 1963. i osvojeno srebro donosi im simpatije izvan zemlje i pridonosi zanimanju za hrvatsko dječje filmsko stvaralaštvo.

U obrazloženju međunarodnoga žirija za osvojeno srebro u Veneciji stoji: za film Mlin: »djeca su u njemu vjerno prikazala temu solidarnosti među djecom, sretno uklopljenu u jedan trenutak spontanog i neposrednog života«, a za film Astronaut među lutkama : »tehnikom animiranih lutaka uspjeli su pružiti i ostvariti svu magiju filmskog izraza«.

I Pitomača je slavila srebro iz Venecije — na željezničkoj postaji članovi Slavice dočekani su limenom glazbom uz nazočnost učenika osnovne škole. Spominjem u pojedinost kao ilustraciju vremena kad smo se znali solidarno radovati uspjesima mladih. Djeca iz Pitomače i Kinoklub Slavica plijene pozornost medija i filmskih uglednika, pa tako već 1964. Dušan Makavejev snima o njima dokumetnarni film Nova igračka. Snima ga za Zagreb film, gdje u komentaru među ostalim kaže: »Jedno selo na rijeci Dravi, sjeveroistočno od Zagreba, zove se Pitomača. Ovo neveliko selo, koje se ni po čemu ne razlikuje od ostalih sela u tome kraju, pročulo se nedavno na čudan način: zahvaljujući djeci koja su zavoljela jednu novu igračku — filmsku kameru... Tko su ta djeca, koja sama snimaju, režiraju i montiraju svoje filmove, gdje žive, kako rade, kojim se sredstvima služe i kakve filmove prave — sve to bilježi ovaj dokumentarni film o tom fenomenu, jedinstvenom u našoj zemlji, a možda i u svijetu.«

Kinoklub Slavica na svim je dječjim revijama u Hrvatskoj tri desetljeća, sudjeluje na većini saveznih revija, a znatno pridonosi popularizaciji dječjega kinoamaterizma u Hrvatskoj — klupskim projekcijama, projekcijama za studente i učitelje, popraćene predavanjima voditelja.

Mirko Lauš pokreće još jednu bitnu smotru dječjega filmskog stvaralaštva, legendarni FEDAF (Festival dječjeg amaterskog filma), koji se od 1971. do 1988. održava u Pitomači i na kojem je prikazano više od 1500 filmova iz 150 kinoklubova.

Ali FEDAF nije bio samo festival dječjega filma — već mnogo, mnogo više od toga. Pitomača se tih dana pretvarala u veliko središte filmskog stvaralaštva djece, gdje su se uz djecu i njihove voditelje okupljala najvažnija imena iz svijeta filma, likovne umjetnosti, književnosti, ugledni filmski pedagozi....

Nabrojit ću samo neka imena, svjesno ulazeći u pogrešku da nekog izostavim: Dušan Vukotić, Dragutin Vunak, Kruno Heidler, Dušan Makavejev, Marijan Arhanić, Nedeljko Dragić, Vladimir Tadej, Mate Relja, Dragutin Tadijanović, Gustav Krklec, Mladen Kušec, Zvonimir Balog, Pajo Kanižaj, S. Jakševac, Stjepko Težak, M. Vrabec, I. Zalar, Mato Kukuljica... jer FEDAH su uz filmske projekcije pratili književni, likovni, glazbeni sadržaji, okrugli stolovi i stručne tribine uz sudjelovanje istaknutih filmskih pedagoga.

Svi smo se veselili dolasku u Pitomaču — bili su to sadržajni dani istinskog druženja — živjelo se za Podravkine pjetliće.

Kadar iz filma Volim jednu mačkicu 1963.

Hrvatski filmski savez (tada Kinosavez) organizator godišnjih revija i suorganizator FEDAF-a, znatno je pridonosio širenju dječjega filmskog amaterizma, posebno vodeći brigu o obrazovanju voditelja (filmske škole u Trakošćanu, Šibeniku, Crikvenici) i filmske radionice u kojima je godinama Kinoklub Slavica, odnosno Mirko Lauš, imao istaknuto mjesto predavača, nesebično prenoseći znanje kolegama voditeljima i tako povećavao brojnu filmsku obitelj mladih, koja zenit doživljava 1970-ih godina.

To svjedoči i FEDAF odazivom dječjih kinoklubova, ali i interesom filmskih pedagoga za okrugle stolove FEDAF-a. Popratne manifestacije uz FEDAF nerijetko imaju i međunarodni karakter. Tako je npr. 1979. organizirana međunarodna izložba likovnih radova djece sa stotinjak dječjih radova iz 25 zemalja i sa četiri kontinenta.

Potkraj 1980-ih godina, kao i u vrijeme Domovinskoga rata, nastupa razdoblje stagnacije u dječjem filmskom stvaralaštvu i u tim uvjetima tiho je došlo i do smjene generacija voditelja dječjih filmskih družina, pa stoga i do zamiranja rada nekih dječjih klubova. Nažalost, među njima i do gašenja najdugovječnijega, legendarnog dječjeg kinokluba Slavica.

Mirko Lauš, rodonačelnik dječjega filmskog pokreta, odlaskom u mirovinu, nažalost, privremeno je umirovio i klub — nije bilo nasljednika.

Ime Mirka Lauša u povijesti dječjega filmskog stvaralaštva i afirmaciji filmske kulture u osnovnoškolskim programima ostaje ubilježeno po mnogočemu jedinstveno:

• organizirao je prvi dječji kinoklub izvan Zagreba;
• osmislio je tijekom godina specifičan metodički pristup u izvannastavnom radu s djecom, uvažavajući dječje interese i sposobnosti te razvijajući njihovu kreativnost ne namećući ulogu voditelja;
• među prvima uočio je nužnost razvijanja medijske kulture mladih, vizionarski predviđajući prije pedeset godina koliko je medijski odgoj i obrazovanje nužnost za budućnost;
• vječno nemiran duh, inovativan, istražuje nove medije, tehnički dotjeruje opremu i prvi započinje rad s videotehnikom u dječjem klubu (već 1973).
• prvi osniva regionalni Centar za dječji film i video općine Đurđevac (1979) s namjerom da se pri svakoj osnovnoj školi osnuje kinosekcija;
• svoje bogato teorijsko iskustvo i iskustvo iz prakse nesebično prenosi na predavanjima, radionicama, tribinama, filmskoj školi, projekcijama popraćenim predavanjem;
• objavljuje niz stručnih radova na temu dječjega filmskog stvaralaštva u časopisima kao što su: Pedagoški rad, Umjetnost i dijete, Dometi, Pogledi i iskustva...;
• brižno čuva svu dokumentaciju o radu Slavice, o čemu svjedoči i monografija kluba (1995) čiji je autor, a monografija je bitan prilog za pisanje povijesti hrvatskoga dječjeg stvaralaštva;
• zalaže se za osmišljen pristup medijskoj kulturi mladih u nastavnim programima i sudjeluje s istaknutim filmskim pedagozima u kreiranju nastavnih programa medijske kulture kao nastavnoga područja hrvatskog jezika;
• neumoran je organizator filmskih manifestacija koje populariziraju dječje stvaralaštvo — od dvije savezne revije u Pitomači do sedamnaest FEDAF-a čiji je kreator i organizator;
• desetljećima djeluje u Kinosavezu Hrvatske, a njegove nagrade — Nagrada Narodne tehnike Hrvatske; Ivan Filipović te nagrada Kinosaveza za životno djelo samo su djelić priznanja za deseljteća neumorna i kreativna rada s mladima i za mlade.

Ekipa filma Kavalir s nagradom Decima Musa, Venecija 1964.

I na kraju, vraćam se na početnu rečenicu — u godini kad obilježavamo pedeset godina dječjeg filmskoga stvaralaštva, da je kojom srećom Mirko s nama, bio bi zadovoljan, jer dječja filmska obitelj povećava se svake godine. U Hrvatskoj djeluje šezdesetak dječjih klubova i družina. Na posljednjoj, 45. reviji hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece, konkuriralo je 135 videoradova djece u trajanju od 13 sati, a među njima i Kinoklub Mirko Lauš iz Pitomače s pet videoradova. Mladi pokazuju sve veći stupanj integracije u svijet vizualnih medija. Mediji, ali i zbilja koja ih okružuje, ostavljaju prepoznatljiv trag u videoradovima mladih.

Cijeli proces nastajanja filmskih ostvarenja mladih zapravo je proces cjelovita estetskog odgoja i obrazovanja mladih, ali i njegov rezultat.

Estetski senzibilitet mladih danas je uvelike određen njihovim medijskim okruženjem. Takvo okruženje bitno profilira mlade i utječe na njihove estetske interese i na recepciju umjetničkih ostvarenja, a osobito na njihovu vizualnu kulturu.

Medijski stručnjaci zalažu se godinama da se sadržaji medijske kulture u osnovnoškolskim programima ograniče samo na audio-vizualne medije, da se medijska kultura u školi ne svodi samo na teoriju, nego i na praktičan rad učenika.

Nažalost, to nam nije uspjelo u nastavnom programu u 2006, štoviše, smanjena je satnica hrvatskog jezika u 7. i 8. razredu, čime je oštećena i medijska kultura.

Pa ipak, zahvaljujući voditeljima dječjih kinokluba i družina, njihovu entuzijazmu i dodatnom obrazovanju u filmskim radionicama i Školi medijske kulture u organizaciji HFS-a, ideja s kojom je Mirko Lauš vizionarski započeo u Pitomači prije pedeset godina i ostvarivao je više od tri desetljeća urodila je plodom. Dijeleći Mirkov optimizam, vjerujem da će medijska kultura u našim školskim programima dobiti primjerenomjesto i da na to nećemo čekati sljedećih pedeset godina.

Mira Kermek-Sredanović