TUMAČENJA

Američki (anti)ratni film: sanitizovani pogled na stvarnost*

791.222(73)(091)

Tekst pruža sažet kritički pregled povijesti holivudskog ratnog i antiratnog filma, s posebnim osvrtom na filmove oVijetnamskom ratu. Glavna je teza pritom da američki (anti)ratni filmovi daju sanitizirani pogled na rat. Klasični holivudski ratni film — onaj o Drugom svjetskom ratu posebno — prikazivao je rat kao poprište herojstva i poligon patriotizma. Rat je u svojoj (krvavoj) autentičnosti prikazan tek u filmovima onih redatelja koji su rat (Drugi svjetski, Vijetnamski) doživjeli iz prve ruke, odnosno proživjeli kao vojnici — u radovima Samuela Fullera (The Big Red One) ili Olivera Stonea (Platoon). Poraz klasične, nacionalističke matrice žanra (inkarnirane u liku Johna Waynea) pogotovo su uzrokovali »vijetnamski« filmovi poput Apokalipse sada i Lovca na jelene, budući da se s tim ratom izgubila jednostavna podjela na pozitivce i negativce i promijenio pogled same američke publike na američku vanjsku politiku. S tim filmovima prestaje i izravan utjecaj državne politike na propagandne kvalitete holivudskih filmova. No, i »vijetnamski« filmovi prikazuju »svoj« rat autentično podvrgavajući povijest radu holivudskih narativnih konvencija. Kako u slučaju ovog rata nije bilo »jednostavne«, za američku stranu pozitivne povijesti, rat je prikazan kao »ostvarenje želje« — stoga je temeljni ton većine ovih filmova melodramski, što je omogućilo pretvaranje povijesnog poraza u glamuroznu pobjedu, od jednostavnih i manje uvjerljivih formi te preobrazbe u filmovima sa Sylvesterom Stalloneom i Chuckom Norrisom, do složenijih formi koje transcendiranje proturječja između povijesti i želje za očuvanjem nacionalnog identiteta postižu putem identifikacije gledatelja s protagonistom. Ta se identifikacija postiže standardnom upotrebom muškog subjekta kome rat označava prelazak u zrelost, što često uključuje i smrt metaforičke figure oca, kao i kritičku distanciranost od rata, čija se autentičnost posreduje nasinkroniziranom naracijom, ili katkad dokumentarističkim metodama (Charlie Mopic, Bat 21), što sve omogućuje gledateljevo sudjelovanje koje pridržava kritički moralan stav, a da se ne preuzme nikakva politička ili građanska odgovornost. Pritom vijetnamska perspektiva otpora agresoru i dalje ostaje izvan prikazivačkog okvira, potisnuta u poziciju Drugog, a pravi kontekst Vijetnamskog rata ostaje neizrečen.

Dejan D.